Zmaj preleće s mora na
Dunavo,
i pronese pod krilom
djevojku,
a pod drugim ruho
djevojačko.
Kad je zmaju žeđa
dodijala,
spusti zlato na zelenu
travu,
posla zlato u goru na
vodu.
Al za gorom tri dobra
junaka.
28/29. septembar 1992.
Jedan veli: „Čijej ovo
zlato?“
Drugi veli: „Da je
uhvatimo?“
Treći veli: „Da je
obljubimo?“
Zlato im se i od sebe
kaže:
„Ja sam kćerka timar-teftedara,
„Ja sam kćerka timar-teftedara,
a unuka sa Bosne
vezira,
vjerna ljuba Ibre
bajraktara.“
Govorila tri dobra junaka:
„Hajde, braćo, da je ostavimo;
„Hajde, braćo, da je ostavimo;
Rad timara timar-teftedara,
a od straha sa Bosne vezira,
rad jaranstva Ibre bajraktara!“
Sve nestrpljivije smo iščekivali povratak
izvidnice. Činilo nam se kako se predugo zadržala. Osim što se nadamo povoljnim
vijestima, prestajemo razmišljati o Džemu i ostalima. O čemu se sad zapravo
priča, i ponovo za sve pokušava okriviti Mišo.
Nije se branio, ali ni dao na se.
-
Niti sam koga
ustavljao, niti ću – bio je mirniji nego jutros, ali jednako odlučan – meni da
je cilj sam preći, ja bih to lahko uradio! Uzeo bih dvojicu-trojicu, ili petoricu,
i prošao kud ja znam! Ali mi nije to cilj. Već da svi pređemo, ili nijedan. Ako
Bog da, svi ćemo proći. Ako budemo pametni i strpljivi! Bolje nam se deset dana
vijati ovuda, pa nasigurno proći, nego odmah poletjeti, pa nadrljati. Što se
ovih tiče, ako su prošli, a nadam se, svaka im čast. Bilo bi mi drago. Daj Bože
da bude tako. I, ko god još hoće sam da ide, ili da napravi svoju grupu, neka
ide odmah. Isto će mi biti drago ako uspiju. Ali bih volio da što prije mi
ostali saznamo na čemu smo. Zašto? Zato što ću ja odgovarati samo za one koji
ostanu sa mnom.
Poslije ovih Mišovih riječi, suprotno mojim
očekivanjima, situacija se nije smirila. Posta još vidljivije kako „ima još
Muja Pača i Atifa Biča“. Samo su ranije teže dolazili do izražaja. I dalje je
Mišo bio najkrivlji, ali mu se sada dodavaše i ostali Madešci. Priča je slutila
da dovede do mogućnosti da na kraju ostanu sami Madešci. Uz mene, Mufa i
Latifa, čiji su već otišli, te Senada Hadžića koji nije ni imao nikog.
Spas je mogao biti povratak Zaima Kovačevića. Da
je donio druge vijesti!
-
Dolje je
situacija još gora, sad je nemoguće proći...
Tu sam rečenicu jasno čuo. Ostale i nisam, zbog
udaljenosti, i gunđanja zbog kojeg mi se bliže nije ni prilazilo. A i mogao sam
naslutiti. Primijetili su četnike i ovdje. Duž Sutjeske, duž ceste... na sve
strane.
Opet nam je čekati. Koliko uspjedoh razumjeti, najviše na osnovu onog
što sam čuo od sve glasnijih galamdžija, do pred zoru.
Kako se negodovanja stišavaju, saznajem i ostalo.
Odavde se nećemo sklanjati, tu ćemo i konačiti. Prostor je dobar, a i blizu smo
pokušati kad bude najpogodnije. Kad ne bude noć najtiša, a prije nego se
razvidi.
Mišo je imao još ideja. Prva je bila da još
jednom pokušamo dobiti nekog na Trebovoj. Potajno smo se nadali, ali
razočarenja više nije bilo.
Definitivno smo mogli uraditi drugo što je Mišo
predložio. Konji nam više nisu potrebni, čak su postali suvišnim. Sve što se
nalazilo na njima, ostavljamo ovdje. Bilo je tu raznih mina i eksploziva, par
osa i zolja, jedan erpege, one tri jurišne šesetke, kao i nešto tromblona i par
sanduka municije. Dozvoljeno je i da se svako dodatno rastereti. Bilo je onih
koji su bili ponijeli i hiljadu-dvije metaka. Tako smo, poslije policajke,
ostali i bez dvanaeske.
Dok smo i tu stanicu povjeravali zemlji na čuvanje,
ja sam u grudima pritiskivao i tugu za njom. Iako sam znao da tako treba. Ona je
bez akumulatora beskorisna, a akumulator je ludost.
Od onoga što imah u rancu, nisam se ničeg riješio.
Iako sam razmišljao, bilo me se glupo gledati s karabinom u rukama, tek s par
fišeklija s njegovom municijom, i redenikom duple nule oko pasa. Ta bi lovara
trebala biti kod Džema, dok meni ova njena municija služi kao opasač. Nije mi
smetala, ni teška bila, i dalje mi je lijepo stajala, pa je samo zato i
zadržah. Tablica gađanja, digitrona, čak i blokića u koji sam bilježio
računanje elemenata, bi mi žao, dok sam vjerovao kako nam karta i ručna busola
još i mogu koristiti. Mufo se, i dalje, nije želio odvojiti od klipače, jedinog
što je imao. Makar svi u njoj gledali samo njegovu želju za jednom uspomenom,
vjerujući kako je mogao odabrati nešto lakše.
Pošto smo sve prikupljeno razvukli okolo, na
nekoliko različitih mjesta, najčešće kopanih ispod lišća, konje smo opravili
Sniježnici. Na jednome od njih je bila poruka za Ćasaru, na onome kome će
sigurno prići kad ga vidi, a bude znao da mi nismo tu.
Kad i to bi gotovo, na red dođe i četvrti Mišov
prijedlog. Obezbjedićemo se s nekoliko stražarskih mjesta. Čega smo pošteđeni Faruk
i ja. Nama je dežurati uz Mufa.
Imah tako cijelu noć za razmišljanje. Krenuo sam
ponovo od Džema. Prva je pomisao bila, šta ako nisu uspjeli? Hoću li se poslije
zastidjeti svojih ranijih zaključaka?
Ne mogu na taj način razmišljati. Morali su
uspjeti. Samo, nije im bilo lahko. I ne treba im zavidjeti. Niti ih onako
prezirati. Niko nema pravo reći da su dezertirali, jer oni mogu reći da su
jedini izvršili zadatak. Sutjesku su prešli gdje je rečeno.
Opet zavrtjeh glavom. Sjetih se odvajanja u
Dragomilićima, tada je većina ispala u pravu. Samo zato što su došli prvi. Onda
smo se sreli poslije, i u oči pogledali. To je bilo važnije od njihove priče.
Ljudi se ne mijenjaju. Oni su onakvi kakvi su.
Samo se mi možemo prevariti u procjenama pojedinaca. Zbog toga, to i biram za
predmet razmišljanja.
Džemo me razočarao. Zašto? Zato što sam se
uvjerio da je hrabar, priseban, požrtvovan. A mislio, da je više od toga?
O Zaimu i Salku, opet neću.
Atif Bičo je strašiv. To ja nisam primijetio, ali
čuh od drugih. Kako rekoše, sva mu je hrabrost bila u jeziku. Znao je da mu je
svakako kroz četnike proći. Manje ga je strah u manjoj grupi, o borbi ionako ne
razmišlja. Sjećam ga se s puta na Igman, u mojim je očima ostao hrabar. Ali,
kad drugi kažu...
Hako Kovač se nije od njega odvajao, kako sam
razumio neko je nekom šura, smirenih je živaca, ali sam siguran i da svaka
njihova odluka nije došla samo iz Atifove glave.
Mujo Pačo ni pred Ćasarom nije ćutao. Ali, samo
kada je u pravu. I kad je znao da će mu to piti vode. Mislim da je slično i
sada pokušao, s tim da niko ne zna ko će biti u pravu. Čim prvi njegov
prijedlog nije prošao, prepao se da će uvijek biti tako. A Juka je od onih koji
se od braće ne odvajaju.
Alja Puza i njegovog ahbaba nisam stigao bolje
upoznati. Pri čemu mi se Aljo činio kao neko ko ima dovoljno ugleda, i koji ne
pati ni od kakvih kompleksa, ponajmanje zapostavljenosti. U jednome se nisam
prevario, svakako je bio od ljudi koji znaju za svoje mišljenje. Ovim je to i
dokazao. Što je i Latif Bičo činio, odgovarajući na neizbježna pitanja u vezi
svog nepridruživanja, insistirajući da je on imao pravo na svoje mišljenje, kao
što je Atif na svoje.
Najnejasniji mi osta Brko Mensud. Taj mi se momak
bio svidio. O njemu nisam ništa znao, a bio sam pomislio da sam puno vidio.
Gledao sam u njemu hrabrost i, tako potrebnu spremnost da se bori po cijenu
vlastitog života. Sjećam se, po njihovom povratku s Trebove, očima sam stalno tražio
takve. Zapazio sam ga među prvima, zbog čega sam sad i u njega razočaran.
I ne mogu porediti s Džemom. Iz dva razloga. S
Džemom smo bili u kontaktu, pokušali smo se sporazumjeti. A u Brka sam imao
manje vremena da se ne prevarim.
Ali, ko zna šta sada oni o nama misle. Možda i
gore nego mi o njima. Zato, ja o njima više neću. Dok mi se ne bude dalo
zaspati, o ovima ću što su ostali.
Sasvim slučajno krećem od Muradifa Madeška, ili
Ibrice, ili Miša, kako ga sve zovu. Njega upoznati, trebat će više vremena. Na
osnovu ovoga do sada, ako nešto mogu reći, mislim da bi se bilo ko drugi teže
snalazio. Madešaka je svakako najviše, a među njima je on najcjenjeniji.
Uspješno predstavlja taj autoritet većine, maksimalno ne zapostavljajući
ostale, uvažavajući i njihova mišljenja. Nema ni on kompleksa, biti rastom najniži,
nekom drugome bi bilo opterećenje. Njemu nije, mada još ni jednom nije pomenuo
kako mu je uzor jedan od najčuvenijih vojskovođa! Za poređenje je prerano, ali
bih tako volio da on postane naš Napoleon! Makar, samo dok smo u ovom sastavu!?
Tu je i Fuad Madeško, može se reći i prvi do
Miša. Njega ponajbolje i poznajem, tu se ne mogu prevariti. On me neće
iznevjeriti. Ne sumnjam ni u njegovog starijeg brata Emina, poznatijeg kao
Žito. Od nekoliko pari braće, usuđujem se reći kako su njih dvojica
najsličniji.
Senada Madeška znam također dobro. Iako Fudu
uvijek davah prednost, činjenica da je jedan od trojice puškomitraljezaca o Senadu
govori više od mog mišljenja.
Možda je
najveća razlika u njihovoj braći. Zijad, odnosno Ziko, sušta je suprotnost
svima. I svom Senadu, i Žitu, i svakome od nas. Nije boem, ali osobenjak
svakako. Od onih što se vole praviti ludi, unutar sebe krijući rijetku
inteligenciju. Našao sam rečenicu kojom ću ga u dnevniku predstaviti. Trebova ima
Seja Bajrovića, Vučevo Zika Madeška. Toliko su obojica osobeni, da sem toga nemaju
ništa zajedničko.
Amira i Asima sam više upoznao. Dok sam ih manje
poznavao, bili su mi pouzdaniji.
Tu su još dva brata među Madešcima. Na prvi
pogled ponajviše različiti. Sabit je, mojim očima gledan, od svih nas najviše
podsjećao na dobrog borca. Dvadeset i pet-šest godina, pravilno krupna građa,
ratnička brada, svjetlija, skoro crvena i ne previše duga, pogled oštar,
vojnički korak i oficirski gard, sav onakav - da izdati ne može! S druge
strane, njegov brat Admir, omiljeniji kao Bonzo, ne djeluje tako. Gotovo
dječačko lice me još nije uvjerilo da se stvarno radi o punoljetnom momku.
Nekoga sam jednom čak stigao i priupitati, zašto nije otišao s ostalom djecom.
Istina je da je, sem tog dječačkog lica, ostatak građe pripadao
devetnaestogodišnjaku. Šta će više doći do izražaja, dječje lice ili momačka
građa, pokazaće dani pred nama.
Zaim Kovačević se već nametnuo kao Mišova lijeva
ruka. Kao da sam od nekog čuo kako mu je ovaj i nudio da preuzme komandu.
Upravo zbog prezimena, a pod izgovorom što ovaj bolje poznaje put. Do toga nije
došlo zbog zajedničkog zaključka kako bi, u tom slučaju, nezadovoljni već
smislili neke druge izgovore. Bez razlike, Zaim je među najpouzdanijima.
O Muju Rizvanoviću sam više puta razmišljao.
Morao sam, prosto je svojim ponašanjem tjerao čovjeka. Volio je pružiti jezik,
a da nije poput svog adeša i Atifa Biča dokazuje time što je još uvijek s nama.
Voli pričati, ali on zna i slušati. Stalno je isticao kako je dogovor veoma
bitan, kako nas jedino on može i spasiti, ne skrivajući ličnu potrebu da stalno
sudjeluje u njemu. Ne znam koliko će nam moći koristiti u eventualnoj borbi,
ali sam siguran da nas u ostalim situacijama od njega neće zaboljeti glava. Što
važi i za njegovog sina, bez obzira što će on od svih nas najteže doći do bilo
kakvog izražaja. Jedini je koji ovdje ima očevu sjenku. Svoje mišljenje će
morati zadržavati za sebe, odnosno ono će biti podrazumijevajuće.
Munib Kovačević mi je postao vrlo blizak. Nije
nas spojio samo radio-uređaj, ono što smo među sobom govorili uglavnom se
podudaralo. Ako o sebi imam visoko mišljenje, onda ni o njemu ne mogu imati
slabije. Što je desetak godina stariji, što se ispod plave kofrdžave kose,
sličnih obrva, i brade, kad je ne stigne obrijati, izvjesno krije ozbiljan i
nerijetko ljut, često i ne baš omiljen čovjek, svakako ne spada u ljudske mane,
zbog kojih bi sumnjao u njega. Odnosno, u sebe.
Ozbiljnost Faruka Kovača je drukčija. Ima
slabosti. Ona mnogima služi da zbijaju šale na njegov račun. Samo zato što je
čovjek koji može otrpiti i više. Nekad mi je sve to smetalo, nekad mi ga je
bilo žao, jer sam uvijek znao da takav odnos ničim nije izazivao. Od one noći,
čak sam sebi obećao da nikada više u nečemu sličnom neću sudjelovati. Toliko mu
dugujem, uz povjerenje.
O ostalim Kovačima još nemam precizniji sud. Svi
su mi nekako previše tihi, nezainteresirani za ovu situaciju. Pomireni s njom,
može se i tako reći. Jedini koji se povremeno isticao, nije se odvajao od Atifa
Biča.
Slično mišljenje imam i za sve ostale. Mirni,
tihi, povučeni, preteški za procijeniti. Možda je Mujo Glibo ponekad znao nešto
reći, kad je želio podržati Atifa ili Muja. Bar tako je do večeras bilo. Kada
je među prvima digao glas, kad je postao primjer onima koji su sve do sada
šutjeli. Nadam se da je uzrok sveprisutna nervoza, i da će ujutro ponovo da se
preobrate u one mirne, tihe, povučene... od kojih glava ne može boljeti.
Prije svega mislim na momka kojeg se sjećam da
sam samo jednom prije vidio. Isti smo dan pošli na odsluženje vojnog roka. Do
Niša smo išli zajedno, gdje smo i noćili u istom hotelu. Još tad mi se
predstavio kao izrazito miran i skroman, više nejasan nego jasan. Vjerovao sam
da ga je godina u jugo-vojsci više otvorila. Sudeći po ovih nekoliko dana, biće
da je, ipak, Amir Pendek ostao isti. Ovo ga je večeras, vjerovatno, iznerviralo
ponašanje drugih.
Nešto misli odvajam i za njegovog rođaka Armina,
neobičnog nadimka Pohara. Osim što ga ranije nisam poznavao, ostalo mislim što
i za Amira. S tim da mi još pouzdaniji djeluje. Bio je prvi izbor Zaima
Kovačevića za izviđanje...
Skakavac, vodopad u
Perućici