Jes, tako mi dina i
imana,
besjedila dva mila
jarana.
Jeka stoji jemekli
tepsija,
jeka stoji demirli
tepsija,
piska stoji sevdimi
čalgija.
Progovara Skejo
Salihaga:
„Lijepo nam je dva
mila jarana;
Još da nam je Rešu
Bešlagića,
i sa njime Ibru
Ašćerića,
i sa njima hodžu
Budimlića!“
Koliko još ima zaboravljene ljepote, koja nam se
neće dati ni dotaći. Razmišljam o tome, dok se divim šišetima.
Bio sam dijete, jedva se prisjećam, i u našoj su
kući nekada bila. Kao i u cijelome selu, dok ih sve ne zamjeniše plafoni. Od
tada, nemaš u šta gledati dok ne zaspiš. Dok u plafon gledaš, gledaš u
prazninu. A iz praznine ne dolaze prijatne misli.
Mene od jutros, od noćas, od jučer, uz
proživljavanje najsretnijeg dana, pritiskuju i te neke teške misli. Svijest
nema način da ih potisne. Dok, evo, ne dođosmo u Dragomiliće i ne smjestismo se
ispod ovih šišeta. Njihova tamnokafena boja se uklapa u trenutno sumorno,
suludo vrijeme. S razlikom što iz njihove boje izvire jasna čistoća. Koja
odmara umornoga, još više opušta zabrinutoga.
Bitno je teške misli ustaviti, opustiti se, san će doći poslije.
Nisam sanjao, samo od još prisutnog umora ne
mogoh javu da poznam. Čujem glasove, ali se borim da ih primim.
-
Eto, i tebe nam
odvedoše! – nisam siguran, ali mi glas nanosi na Selćov.
-
Koga su to još
odveli? – čim mogoh, uzvratih pitanje.
-
Čuj, koga! Pa, diverzanti
su se sami davno odveli!
-
Aha. A, ko to
mene odvodi?
-
Ko te i prvi put
odveo! Nego, kupi se da te očima više ne gledamo.
-
Hoćeš reći –
došlo je vrijeme da podignem glavu – da me Sutko hoće odvesti!?
-
A ko bi drugi.
-
Koji ću mu...
sad! Zar mu više nije dosta.
-
Izgleda da nije.
A i sad ćeš mu tamo, pa ga pitaj.
-
Ne kontaš me. I
ne pitam tebe, već sebe. Ne znam što ću mu sad kad nemamo minobacača.
-
Imaćemo! – Sutko
je upravo ulazio u kuću, čuvši makar moju zadnju rečenicu.
Meni je ovo bio znak da konačno ustanem. Razgovor
koji bi trebali voditi tražio je od mene bar toliko poštovanja prema
nadređenom, bez obzira na sve što se u vezi toga vrzmalo mojom glavom.
-
Dobro, kad
budemo imali, eto mene – ovako sam pokazao da o svemu nisam ni imao vremena
razmišljati.
-
Ne! Ti dolaziš
odmah, a minobacače dobijamo koji dan!
-
U čemu je
problem? Rekao sam: čim dobijemo minobacač, makar to bilo već sutra. Do tada me
neka s mojim Trošnjanima, dugo se nismo vidjeli.
-
Ni mi se nismo
dugo vidjeli. Sinoć se jedva stigosmo upitati. Nisam te htio odmah zamarati,
malo sam te pustio da se odmoriš. I to, s tvojim Trošnjanima. Uostalom, svi smo
tu. Zovem te da se smjestiš, a kad god si slobodan nije ti daleko!
-
Ja sam se, evo,
smjestio!?
-
Nije valjda da
si se i ti počeo praviti važan!?
-
Ne znam ni koji
su to povodi, da bih se činio.
-
Hajde, hajde...
Nego, jesam li ja od prvog momenta vjerovao u tebe. Jesam li!? Jesam li rekao da
ćeš mi biti komandant diviziona? Kad imadnemo dovoljno oruđa. Nisam ja džaba
tebe poslao na Vučevo!
Njegov poznati smiješak, i previše slatke riječi
nisu mi dozvoljavali da ga dalje mirno slušam. Posebno, ne u Selćovu prisustvu.
A još sam i razmišljao da li da odmah raščistim jednom u vezi tog mog
upućivanja na Vučevo, oba smo znali kako sam tamo otišao samo zato jer niko
drugi nije htio!
Na kraju ću se suzdržati, zadovoljiti osjećam
kako mi je čitao misli. A mogao je razumjeti i po tome što sam, krenuvši s
njim, ponio samo karabin.
-
Od kako smo
stigli, probiše mi glavu: Dovedi nam Uča – Sutko je djelovao vrlo uvjereno, bez
obzira što je nastavljao s laskanjem.
-
To što si bio
optimista dok smo bili tamo – ne znam koliko sam već padao pod takav uticaj a
koliko sam vjerovao da se tome još mogu oduprijeti, poštujući potrebno vrijeme
i zadržavajući tihi ton razgovora – ali sad kad
zijanismo toliku teritoriju, ostadosmo bez ijednog minobacača, ti još
pričaš o nekim divizionima. Prije će biti da će nas raspustiti, rasporediti po
pješadijskim vodovima. Nemoj mi još reći da me tamo čeka već postrojen
divizion!
-
Samo se ti
zezaj. Znaš da ovakvu brigadu treba da podržava artiljerijski divizion. Ako već
hoćeš, ja sam sad još veći optimista. Ovdje je lakše doturati oruđa. Ali,
posebno poslije onakvog gađanja s Vučeva! Kad si i toliko radoznao, ne čeka te
još divizion, ali si osto komandir komandnog voda! S tim da je artiljerija sad
direktno pri brigadi, jednog ćemo dana imati divizion a ja držim svoju riječ.
-
Hvala, ali bih
ja i dalje volio da rat potraje manje.
-
I ja bih. Ali je
kraj sad dalji nego je bio!
-
To si sasvim u pravu.
Ja kazujem svoje želje.
-
Razumijem, ali
može biti kako kraja rata neće biti dok ti ne počneš razmišjati o divizionu!?
I da nismo upravo stizali ja ne bih vodio dalju
polemiku. Neka bude da me je umirila vijest da sam ostao komandir voda, ali je
izvjesno kako je i on zadržao mjesto načelnika artiljerije. I red je da njegova
ostane zadnja.
Pokušah se prepustiti prvim dojmovima kuće u koju
ulazimo. Veličine naše ali je novija, pa sluti nečem iznutra što će je bitnije
razlikovati. Ipak je upečatljivo ono što im je zajedničko, obje su na kraju,
jedna - jednom, druga - drugom.
Za unutrašnjost sam bio s jedne strane u pravu, a
s druge iznenađen. Dočekalo nas je nešto što je ličilo hodniku, mada je gazda
to mogao zvati i verandom. Kako se protezalo širinom kuće, iznenadila su me
samo dvoja vrata. Vodila su u dvije sobe, premalo za ovoliku kuću. Ne stigoh ni
pomisliti kako su zapravo vrlo prostrane.
Nije bilo tako. Ova u koju smo ušli, jedva da je
malo veća od one u kojoj je Sutko boravio u Zamrštenu. A ni druga ne bi trebala
biti nešto mnogo prostranija. Sve kad saberem, ovdje se divizion ne bi mogao ugurati
ni da stoji.
Nama
dvojici je sobičak komotan, pošto ga praznog zatekosmo.
Prestah se čuditi, pravih se kako mi sve izgleda
normalno. Riješih pustiti Sutka da vodi razgovor, uvjeren kako će mi ti, ali i
ostali odgovori sami dolaziti. Prihvatih ponuđenu stolicu, i usturih se u njoj.
Kako bi se usturio i budući komandant diviziona!
-
Evo, ovdje smo
se smjestili – kako god sam ja po prirodi bio veoma radoznao, to je i Sutko bio
još pričljiviji – ima dovoljno mjesta zasad. Uspio sam malo više naših ugurati
u ovu prvu ekipu koja je otišla obići porodice. A ni poslije nam neće biti
tijesno, uvijek će jedni biti na odmoru, doduše ne u ovolikom broju. Moramo se
i nas dvojica dogovoriti, tebi ću dati da biraš hoćeš li u drugoj ili u trećoj turi.
Uglavnom, jedan uvijek trebamo biti ovdje. Možda je i bolje što nismo nijedan
sad otišli, trebamo sve ovo spremiti, urediti, pripremiti. Ne sikiram se ja,
nas dvojica ćemo biti odličan tandem!
-
Gdje je Safira?
-
Tu je. Dao sam
je da pomogne oko pripreme kuhinje. Uglavnom je ostala s nama. Tačnije, ja
nikog nisam dao. Osim nekih koji su sami htjeli otići.
-
A Tito?
-
Znao sam da ćeš
za njeg pitati. Ništa se ne sikiraj, ostao je kod nas. Moj je kurir. Trenutno
je u posjeti.
-
Aha. Nego, daj
mi pričaj malo kako vi provedoste ovu ofanzivu. Nemoj me pogrešno shvatiti, ali
ono što sam čuo, kao da niste haman ništa pogodili. Što meni baš i ne ide u
glavu. Stvarno mi nije jasno, računači su super, koliko sam primijetio i
nišandžije su dobre. Jesi li ti navodio?
-
Sad si me malo
razočaro. Pusti priče, sve su to budalaštine. Ko može reći da nismo ništa
pogodili!? Samo onaj ko se ne razumi. Što se mene tiče, sve su ono bili pogotci.
Neko bi da se minobacačem gađa ko puškom. Vjeruj, i to što nije bilo dobro nije
bilo do nas. A i kako bi, i sam znaš da su ljudi svi super, ja ne vjerujem da
igdje u Armiji imaju jače postave, oruđa dobra, dobre mine. Šta misliš, šta nas
je najviše zezalo?
-
Pitah ko je
navodio.
-
Veza!
-
Veza!?
-
Veza. Kud ćeš
dalje kad je Nevzeta morala da trči i javlja korekturu.
-
Kako, gdje su
ostali bili?
-
To je to. Sjećaš
li se kad je ono jednom koristismo kao vezistu.
-
Kao, doslutili!?
-
Šuti, dobro je
pa nam i nju nije Major odveo. Odmah je tražio da mu pošaljem sav „višak“
ljudi, sve je on to rasporedio po čukama. Kažem ti, samo ostala jedna posluga.
-
A gromovi i
šesetke?
-
Kakvi gromovi,
kakve šesetke! Ništa oni odande nisu mogli dofatiti. Gromove nismo ni upotrjebljavali,
a šesetke je povuko s pješadijom.
-
Jah, dobro si.
I, veliš, tako: ono što nikako ne bi smjelo da zataji...
-
Ne bi smjelo!?
Šta ćeš, dok dobijemo korekturu znalo je proć i, haman po sata. Četnici odoše.
Zato smo iz druge pogodili njihovu Komandu, a i kad god smo poklopili njihove
haubice nisu se smjeli javljati. Kažem ti, samo da smo mi imali granata kao
oni, nikad Trebova ne bi pala!
-
Da znaš da je meni
nešto žao što mi onoliko štedismo mine. Nama ih je ostalo petnaestak.
-
I nama je tako
nešto. Znači, kad odbijemo one probne, sve zajedno nismo ispalili ni
sedamdeset. A četnici su, svaki dan po sto i nešto.
-
Jah, a od svih
tih njihovih, samo Crni poginu.
-
Eh, to ćeš nam
ispičati gore. Svima. Sad ćemo otići malo da vidimo šta rade, otišli su gore
iznad sela probrati kakve fine livade za položaja.
Putem mi je stigao otkriti tajnu moje početne
zbunjenosti, oni nisu sami u kući, dijele je s diverzantima i vezistima. Inače
je s dva ulaza, tako da je ukupno četiri sobe, te dva hodnika ili verande.
A u prvoj kući do njihove je Komanda bataljona.
Tu nije Major, on je sad na Grepku, kao komandant brigade. Novi komandant
bataljona još nije saopšten, mada Sutko reče da već zna ko će biti. Smatrao je
kako ne bi bilo korektno da mi otkriva prije nego to i sva vojska sazna. On kao
načelnik artiljrije, odnosno član Komande brigade, svakako je bio upućen, još
kad se raspravljalo o svim postavljenjima.
Ono što nije imao razloga mi kriti je sastav moga
voda:
-
Računačko
odjeljenje – čitao sam naglas, čim sam prihvatio pokučeni papir – komandir
Smajkan Šefik, računači Mekić Jakub, Gradišić Omer, Barlov Edin i Hajdarević
Admin... A, šta je sa Zaimom i Oksom?
-
I to sam znao da
ćeš pitati. Htio sam ja da Zaim Barlov bude komandir odjeljenja, ali ovaj
Hanjalić zapeo.
-
Koji Hanjalić?
-
Zijad Hanjalić
Zakareli! On je komandir baterije. Moralo je tako, da ne bude da sve Major gura
naše. A pošto sam ja postavljen za načelnika. I ovako su se bunili, kao uzeli
smo im i komandni i jedan vod osamdesetdvojki, da se Hanjalić pitao, i da
Majora nije bilo, oni bi nas sve rasporedili samo po odjeljenjima i poslugama,
kao poslužioce i računače. Ja i Major to nismo dali. Vjeruj da sam se borio kao
vuk! Inače, ko zna... Jedva sam Zaima uspio metnuti za komandira odjeljenja
veze, za sad se nije moglo više. A to je sve samo zbog postavljenja, ne boj se
nisam ja vas razdvojio, i inače je dogovor da sve radimo kao i dosad, ovo su
samo postavljenja, koja idu u Sarajevo.
-
Vidi, stvarno,
Zaim komandir veze. A Oks, ne vidim ga nigdje?
-
Ko zna kad ćeš
ponovo vidjeti Oksa. Formalno sam ga metnuo u poslugu, da baš ne pravim rupu u
računačkom odjeljenju. A on ti, isto, otišo da obiđe familiju, znaš da su
njegovi roditelji rastavljeni, majka i sestra su mu u Goraždu. Meni je prizno
da će ih probati izvući, a ako ne mogne, onda će ostati s njima. Uglavnom, ako
se vrati, nije nikakav problem, on nastavlja raditi s vama, samo će se amo voditi.
Šta ti je, ako nam se još on vrati, ja se smijem zakleti da u Armiji nigdje
neće biti jače ekipe! To svakom i stalno govorim, s tim se i Major slaže. A i
Hanjalić će, reko sam mu da - ako su ovi njegovi samo i upola kao naši...
-
Ama, složiću se
i ja, samo ima još jedan mali problemčić. Ja još nisam odlučio da li prihvatam,
još se kolebam između ovog komandnog voda i mojih Trošnjana!
-
Nema tu više
kolebanja! Kažem ti, postavljenja se na Grepku već kucaju, možda su već i gotova.
I nije ovo igra, rat je.
-
Znam, ali se
postavljenja daju pocijepati. Ne kažem da ću ja to uraditi, samo, ipak ja imam
jedan uslov. Nije golem!
-
Da čujem.
-
Dok ne dođu ta
oruđa, ja spavam s Trošnjanima!
-
Nije ti to
pošteno, ali nek ti bude - nakon kraćeg razmišljanja i uz nekoliko puta mijenjanje smiješka, Sutko prihvati uslov.
-
Ako će biti
poštenije, onda ja skroz pređoh tamo. Vidiš, prođe po godine rata, a ja ni
metka na četnike ne ispalih.
Upravo smo stigli do ostalih. Livada koju su
izabrali nije izgledala loše. Nećemo imati zamjerki, već ću vrlo brzo moći
početi s pričom o onome što se dešavalo na Vučevu.
Prošlost je jasna, i ne
mijenja se. A ono što ima doći vrijeme će donijeti, ma kako i koliko ja u ovome
trenutku o tome razmišljao.
pogled
niz padine Jahorine
