Lele mene, noćni razgovore,
s kim ću ti se noću razgovarat?
„Razgovor ti suze po jastuku,
razgovor ti kose nemršene. 7. oktobar 1992.
Razgovor ti oči nemućene,
razgovor ti njedra netaknuta,
razgovor ti usne neljubljene!“
Sam sebi pravim vrtlog u glavi, jedna misao mi
stalno ide ka krevetu, kojem se svakako radujem, a paralelno vraćam slike
Dragomilića, koji mi se ne čine dovoljno velikim za prihvatiti cijeli naš
bataljon. Čak ni sada, kada je priličan broj na dopustu. Biće da se samo
radujem krevetu, pa makar se morao i malo pritijesniti.
Još jedna misao luta ovim seocem. Nana Rifija!
Živa je sigurno, za to ne brinem. Brine me baš
eventualni susret s njom, ne radujem mu se. Mada se i nadam kako je možda i
neću morati izbjegavati, kao da će zagledati među ovolikom vojskom ima li neko
ko je, istina ne toliko davno, svjesno lagao da pripada grupi koja sprema
veliku ofanzivu na Jahorinu, samo da bi dobio komad hljeba. Dobio sam i više,
učenje i traženje od Boga da bude uz nas.
A možda nisam ni lagao. Ofanziva se spremala,
nisam ja kriv što sve nije teklo po planu. Što je sigurno, njeno učenje je bilo iskreno.
Biće da mi je i pomoglo. Na kraju, koliko me onda osjećaj nije varao, nana
je halalila. Kao što sam se i ja već jednom stidio takvog svog postupka.
Iskreno. Ne, nemam razloga je izbjegavati. Samo mi se sad krevet čini potrebnijim. I malo sna. Normalnijeg.
Kako mi se misli vrte, i to će još malo
popričekati. Selo je prazno, trebaće ga pripremiti za naš boravak. A, ko zna,
možda me zapadne samo neka od štala.
Nije ni bitno, nije to ono što mi zadaje najviše
nemira u glavi, noćas sam čuo puno priča o događajima na Trebovoj. O nekima ću,
svakako, povremeno razmišljati, neke ću tražiti i da ponovo čujem. Dakako,
toliko je i onih koje tek trebam čuti. Isto tako, red je onih koji će htjeti
čuti moju priču. Neki prvi put, neki ponovo.
U cijelom se vrtlogu jedna priča izdvaja, zbog
svoje nedovršenosti, ali ponajviše krvavim slovima kojima je početa. Noćas sam
slušao o sudbini naših iz sela, koji su donedavno bili u četničkom logoru. Razmjena
je bila, ne sumnja mi se, makar mi se ne dade lično čuti čvršću potvrdu. Kad bi
bilo da su baš svi razmijenjeni...
Prije nego su četnici pronašli ostavljeni
dnevnik! Jer, babo mi i rođak Mehmed, Dževadov babo, nisu bili s ostalima. Male
su šanse da su njih razmijenili. A sad, poslije tog dnevnika...
Neću sad o tome, još sam preumoran, nespreman da
bilo šta predbacujem sebi, ili kome drugom. Samo sam svjesniji što mi se odmah
nije dopalo kad sam čuo da je ostao dnevnik. I pored svega, nikako mi se ne
prima ni pomisao da bih i ja trebao stati s pisanjem svoga.
Pogotovo, sad kad mislima tražim i Mufa, jedinog
iz kuće s kojim sam ovo vrijeme bio skupa. Gdje li je sad on, dokle je stigao,
da li je već u bolnici? Ne vjerujem kako su mu do sada stigli i pogledati ranu,
ako je došao do bolnice to je bilo nekad noćas kasno. A, ko zna i kakve su
šanse da mu se nešto učini ruci. Skoro je petnaest dana prošlo od ranjavanja,
daj Bože!?
Znam da i on u ovome trenutku misli na mene, iako
su i njemu teže one druge misli. Jesu li mu doista razmijenjeni žena i djeca,
najmlađi nam brat, maćeha... Vjeruje li i on, nada li se za baba i Mehmeda?
Čuo je otprilike što i ja, na Kljunima nam Ada
kaza i za srednjeg nam brata, nekako je došla vijest i o njegovom ranjavanju.
Sad bi trebalo da je sasvim dobro, ali možebiti da su tako i Mufa hrabrili.
A ja? Je li sad na mene red? Ili bi trebalo da
makar neko iz kuće prođe neokrznut!?
Tek je nekoliko mjeseci kako se zaratilo. Ako će
potrajati, da li je suđeno da neko od nas i pogine? Može li tako biti red na
mene, ili je babo...
Je li ovo sve od umora. Sve ove crne misli? Imam
li snage misliti o nečemu drugom?
Nana Hankija? Da, u onih nekoliko minuta koliko
sam jutros stigao odglumiti san, nju sam sanjao. Ostala je, ili smo je ostavili
iznad Srednjeg gaza! Fahro je otišao da je traži. U snu je nisu našli.
Za neke ljepše misli ovo nije dan. Baš je i dobro
što će se danas nešto dešavati. S pravom se ja radujem Dragomilićima. Neka,
neka i prvo što budem vidio bude nana Rifija, siguran sam shvatila bi i ona
izraz moga lica.
Ipak, naš ulazak u selo je takav da ću i
nenamjerno izbjeći mogući susret s njom. Mi Trošnjani, nekako kao po nekom
običaju, nismo navikli da se guramo. Valjda nam je dovoljno što nas drugi
guraju - kad su borbe u pitanju. Sad je po srijedi samo jagma za bolje kuće i
bolji smještaj!
Kuća nane Rifije, kao i one oko nje brzo su
zauzete. Tako je i s centralnim dijelom sela.
Tamo na samku jedna postarija, ali i prostarnija
kuća, kao da nas čeka.
Rekoše, Čelika kuća! Nekog Čelika. Mora biti da
mu je tako prezime, da ja samo nisam znao da ih i ovuda ima. Kako mi je tetak
iz Višegrada, to sam ja mislio...
Teško je stvoriti prvi utisak o kući. Kažu da
domaćin dugo od prije rata nije ovdje živio. Tek je ljeti dolazio na po
nekoliko dana.
Ako je tako, i nije loše. Kuća povelika, aman
prazna. Neki stari, pocijepani ćilim, dva drvena kreveta, nešto što bi se
trebalo kaučem zvati, te dvije sećije koje će tek našim dolaskom dobiti i
namjenu spavaćih. Manje srećniji će morati na pod, primijetili smo i dvije
spužve, a i serdžade će se dati prostrijeti. Sve u svemu, da se ne žalimo:
makar je sve skoro savršeno čisto.
Tu je i nekakav ormarić, vitrinica, jedan hastal,
i sinija. A i suđa ima.
Iza je štala, ispod koliba. Nije koliba, više
šupa, ali ako i to bude nama na raspolaganju još ćemo se usuditi reći kako smo
ponajbolje prošli.
Već se i prvi utisak mijenja. Svaka kuća tužno
izgleda kad je pusta. A kako mi uđosmo, sve poče nekako drukčijim, ljepšim
izgledati. Ćebe ili šatorsko preko kreveta, i već je kao hotelski ugođaj. Rupe na
ćilimu se smanjiše, a hastal, vitrina i ormar povećaše. Što je tek sinija
velika, svih petnaestak će nas moći oko nje lijepo sjesti!
Šišeta!? To je ono najljepše u cijeloj kući.
Možda su prije našeg dolaska više ličila na leglo za slijepe miševe, ali nam se
sada prijateljski smiješe. Sad mi je posve svejedno gdje ću spavati, svakako ću
prije nego zaspim u njih gledati. I oni u mene. U sve nas.
Prije nego mi najumorniji pokušamo isprobati
osjećaj spavanja ovdje, imamo još nešto za obaviti. Obići štalu i šupu, malo pogled
baciti na ostatak sela.
Dovoljno je bilo i par minuta, pa da nam se naša
kuća učini još ljepšom. Kroz druge ne prestaje jurnjava, iznose se ćilimi i
tepisi, ćebad i jorgani, stolnjaci, suđe... Sve treba oprati, srediti. A u nas
sve čisto. Boga mi, čisto. Više reda radi ćemo protresti što treba protresti,
plaknuti što treba plaknuti, svu kuću malo pomesti.
Ne bi mi bili Trošnjani, i ne bi se ovako zajedno
držali, da sve nije bilo gotovo za pola sata. Poštovali smo godine, i
prijateljstva. Isto, i kod raspoređivanja spavanja.
Ja, još uvijek, a ko zna i koliko dugo -
najmlađi. Ali i zadovoljan. Da sam sam birao, ne bih bolje. U jednom ćošku,
namjestismo sebi Kemura, Selćo i ja. Neka drugima kreveta i sećija, ugodili smo
i mi sebi. A poznavajući nas, onako sve, još ćemo ugađati.
Samo, ovaj dan nije za to. Najprije malo boljeg
sna, a već predvečer vjerovatno počnemo razrađivati plan uz pomoć kojeg ćemo
natjerati druge da nam zavide. Ni ovako nije loše, ali...
Jahorina,
plato
