Daj đevojko da jednom
poljubim.
daj đevojko daj, daj, daj
Ne smjem dragi karaće
me majka.
daj đevojko daj, daj, daj
Ak te kara, ti bježi
kod mene.
daj đevojko daj, daj, daj
Lijepo će te dočekati
majka!
daj đevojko daj, daj, daj
Smislio sam način kako da Crnog ne pustim u selo.
Objasnio sam kako ne želim Ćasaru dovoditi pred svršen čin, odnosno da trebamo
sačekati njegov izun. Složio se da je to ispravno, mada nije skrivao skepticizam
u pogledu njegovog raspoloženja. Više je vjerovao da ćemo dobiti neki šator
koji će se naći na Sniježnici, nego što će naša ideja naići na razumijevanje.
Ja nisam mislio tako, ipak sam mu obećao da ću u tom slučaju, kad već budemo
ovdje noćijevali, svakako razmisliti o njegovom puštanju do sela, kako bi nam
donio sve za šta pomisli da nam je potrebno i da nam može koristiti. A, ono u
šta ni jedan nismo sumnjali je Ćasarina saglasnost s našim namjerama stalnog
boravka na položaju.
Da budemo još sigurniji u to pomogla nam je kiša
koja nas je ponovo iznenadila. Zbog nje smo radove prekinuli.
Šuma nas je
prilično štitila, samo zato što je kiša bila znatno slabija nego jučer. Znamo
da uvijek neće biti tako. Spavali ili ne ovdje, nama treba bolji zaklon. U vidu
bajte o kakvoj smo govorili. Teško ćemo doći do skloništa koje će potpuno
zadovoljiti sve naše potrebe.
Osim toga, suočeni smo i s dilemom kad su u
pitanju minobacač i mine. Po ovakvom vremenu nikako nije dobro vršiti njihov
transport. Čak nam je bolje na smjenu stražariti, pa makar se stražari pod
homorom krili. A za večeras smo se složili da ih same ostavimo, ponijećemo samo
nišansku spravu. Ukoliko se to od nas bude zahtijevalo, neko se već može
vratiti odmah poslije večere.
Drugi dogovor za koji smo iskoristili ovo loše
vrijeme je pitanje popune naše ekipe. Bolničara smo već prihvatili, Jusmance
još rađe, na vezisti nećemo insistirati, ali hoćemo za još jednog poslužioca.
Nisam Fuada pominjao, dok ne obavim razgovor s njim. Sav ovakav dogovor je
spona naših potreba i očekivanih mogućnosti.
Čim bi kiša još umanjila, neko bi se odlučio
prošetati rubovima. Tmurno vrijeme oko nas, uz maglu cijelom dolinom,
omogućivali su slobodno osmatranje bez straha da ćemo biti primijećeni. Naravno
da se ni ciljevi nisu vidjeli, ali jeste jasna predstava o njima.
Ko god je
išao do tamo bio je oduševljen viđenim, odnosno shvaćenim. Osmatranje gađanja
nam ne smije biti problem, sve će, dakle, zavisiti isključivo od nas. Isto
tako, očarani smo i bezbijednošću samog položaja. Uvjereni smo kako nećemo ni
biti otkriveni, ali pošto uredimo sklonište bićemo i potpuno bezbrižni, za
slučaj da koja četnička granata zaluta, što se nikad ne može isključiti.
Istina
je da ćemo se oko kopanja svojski morati potruditi, ali smo već pristali ne
žaliti ni ruke ni dlanove, ni alat. Još je Crni otkrio kako dolje u selu ima
zakopanih pet litara benzina, čime ćemo riješiti i pitanje pokrivanja
skloništa, s obzirom da na Sniježnici ima dovoljno motornih pila.
Naš način da razbijemo tmurno predvečerje upotpunili
smo ja i Zaim, izvještajem o urađenom na pripremi ciljeva. Pohvalili smo ono
što su Jusmanci već imali spremno, i obrazložili da smo dodali desetak
potencijalnih ciljeva. Dopunjavaćemo u hodu, kako se koji bude javljao, što će
ići brzo, pošto smo već obuhvatili kompletan rejon, već ga podijelivši na tri
sektora, odnosno tri osnovna pravca. Pojasnili smo to kao još jednu značajnu
prednost ovog položaja, tokom samog gađanja ćemo lahko i brzo prenositi vatru s
jednog na drugi kraj.
Znatiželjnima smo to još pojašnjavali, dok smo se
polahko kretali prema logoru. Kiša je neočekivano pojačala, kad se čuo poziv s
radio-stanice. Skoro sam bio zaboravio na nju, ali je zato žurio momak koji se
dobrovoljno ponudio da je nosi. Nosio ju je i trčao.
-
Javi se – želio
sam mu pružiti priliku da je osjeti, da nahrani neskrivenu „zaljubljenost“ u
nju – samo reci „Bosna na prijemu“... Moraš držati stisnutu tu ručicu na
slušalici, kad ti govoriš!
-
Ima telegram –
izvještavao me, pošto je potvrdio prijem, opet mi je pružajući.
-
Reci „spreman“,
i ponavljaj za njim naglas sve što bude govorio, al zapamti da stalno moraš
stiskati i puštati tu ručicu, da bi jedan drugog čuli!
-
Spreman...
dvanaest zarez... tri zarez... prijem... – momak je zbunjeno, još uvijek i malo
nesigurno slijedio moje upute.
-
Kako sam i
mislio – laknuće mu kad čuje moj komentar, pošto je završen prijem telegrama –
traže da im javimo vatreni položaj. Dobro, sad ćeš im reći, pošto prozoveš,
znaš već „Bosna zove Drinu“, kad se javi, da imamo telegram. A kad javi da je spreman,
samo ćeš ponavljati za mnom!
-
Bosna zove
Drinu... imamo telegram... deset zarez... dva zarez... deset zarez... devet
zarez... dvadeset šest zarez... trinaest gotovo... prijem!
Svi koji su bili blizu, bili su i malo zbunjeni
činjenicom da sam telegram izdiktirao napamet. A da ne bi pretjerali s
divljenjem odmah sam im pojasnio.
-
Sinoć sam javio
kako smo obilazili rejon, odnosno tri pogodne lokacije. I da ćemo se danas
opredijeliti, pošto pogledamo još jednu. Zanimalo ih je jesmo li to uradili. A
ja sam još sinoć iskoristio vrijeme da šifre slova naučim napamet, malo sam
ponavljao dok su Zaim i Bersim šarali kartu, a i nije to neka mudrost, šta je
trideset slova, odnosno šifri. Možda još nisam sto-posto siguran za svako
slovo, ali sam „Kikalo“ baš naučio. Primijetio sam da je naš položaj upravo u
rejonu Kikala. To je pravi naziv.
-
Kikalo je ona
dolina iza, odnosno onaj greben – Bersim me pokušavao korigovati.
-
U redu. Ali naša
kosa i nema ime ucrtano na karti. Ne mogu im javiti da smo na Pogledalima, kad
jedna imaju ucrtana, ali kilometar i po desnije. Da ih ne zbunim, da ne bi
tražili da gađamo što ne možemo, ili nas pogrešno navodili ako bude ciljeva koje
oni budu vidjeli a mi jok.
Bersim je klimao glavom, a momčić blistao onom
dječačkom srećom pošto nije ništa „zabrljao“. Još sretniji je bio poslije mog
dopuštenja da i dalje nosi stanicu.
Bilo je lijepo gledati ga kad se nakon nekoliko
minuta, ovaj put samostalno javio na poziv:
-
Bosna na
prijemu... spreman... deset zarez... trinaest zarez... trinaest zarez...
-
Dalje nije
potrebno – osmjehnuh se, više sebi, nego iz namjere da previše zbunjujem ostale
ili prekidam novi nalet zadovoljstva na licu ovog momka.
-
... jedan
zarez... devetnaest zarez... dva zarez... dvadeset pet zarez... šest zarez...
dvadeset gotovo... prijem – momak je završio prijem telegrama, shvatajući da
tako treba, bez obzira što je i sam čuo moj usputni komentar.
-
Jebaji ga sad –
a i ja sam paralelno pojašnjavao – sad traže koordinate. E, to nek malo
pričeka, ne mogu sad po kiši da vadim razgovornik, a brojeve baš i nisam
sažvakao. Pošto nam na karti položaj dođe na samu ivice stijene, ne bih
lupetao. Da ofulim koji broj pa da ispadne kako smo se spustili ispod stijene,
ili još i gore, da smo u po stijene. Mogu sačekati desetak minuta, toliko nam
treba pa smo u kolibi.
Tih deset minuta koje sam pomenuo niko nije ni
riječ progovorio. Prisutan je bio osjećaj kako se iza ovakvog početka može
očekivati slijed koji će dovesti do mogućeg zahtijevanja naše vatre, čemu se u
ovom trenutku niko ne bi obradovao. Čak mislim da se u cijeloj koloni više
zadovoljstva zadržalo na licu ovog momčića, nego svih nas ostalih zajedno.
Naravno, čim sam mu obećao kako će i taj telegram sam poslati.
Sve skupa je uticalo da punih pola sata u našoj
kolibi bude vrlo napeto. Toliko je trebalo da i posljednji odahnu, shvatajući
kako je zanimanje otud za naš tačan položaj samo nešto što se i
podrazumijevalo, što smo mi sami trebali javiti i prije nego je to od nas
zatraženo. To je informacija koja se na Trebovoj treba znati već sada, a
gađaćemo tek kad za to dođe vrijeme.
padine
Vučeva
