Grad gradila bijela
vila,
ni na nebu ni na
zemlji,
već na grani
od oblaka.
Na grad gradi troja
vrata,
jedna vrata sva od
zlata,
druga vrata od bisera,
treća vrata od
škerleta.
Što su vrata suha
zlata,
na njih vila sina
ženi.
Što su vrata od
bisera,
na njih vila kćer udala.
Što su vrata od
škerleta,
na njih vila sama
sjedi.
Možda mi nešto bude jasnije pošto malo bolje
proučim Bersimove skice. No, i to će sačekati.
-
Hajde, prije
nego ti i Zaim poskidate te ciljeve, daj da vidimo gdje ćemo kopati sklonište –
malo me Džemo iznenadio naglašavanjem bitnosti ovog pitanja.
-
Ne znam ja, ne
bih se miješao – nisam znao da li je Džemo ovu priču započeo iz svoje glave ili
je nagovoren od nekoga od ostalih, pa sam i vrdao odgovorom – ja sam mislio da
ste pregledali ovaj dio, našli gdje je možda malo lakše kopati, ono gdje smo
minobacač postavljali je katastrofa. Ne znam, nisam siguran ni da ćemo moći.
Bojim se da je svuda kamen ispod nas.
-
Moramo nešto.
Šta znamo...
-
Znam!? Ali ćemo,
taman, odavde ispaliti hiljadu a ne trideset i šest mina. Prvo, četnici nikad
ne mogu pogoditi da smo ovdje. Drugo, ako i pogode, tako su male šanse da će
izbaciti tačno ovdje.
-
E, zbog to malo
mi moramo nešto iskopati. Ako ne može ovdje, onda može negdje dolje ispod.
- Ja ne vidim
svrhu za dolje. Ako igdje padne, doli će. Ja ću radije za homoru ovdje, nego
trčati dolje u sklonište.
-
Ti možda i bi,
ja bogami ne bih! – konačno se i Mufo javi.
-
U redu je, rekao
sam. Ja se slažem šta god odlučite. Samo predlažem da to bude ovdje. A ako se
vi opredijelite za dolje, nisam ja rekao da vam pomoći neću, samo da se ja dolje
neću sklanjati. Mada i dalje duboko vjerujem da nam ne treba nikakav.
-
Za koliko ljudi?
– Džemo se već pridizao.
-
Najmanje deset.
Nas šestorica, plus Jusmanci, pa bolničar, i još bar jedan-dvojica.
-
Kopaćemo za
dvanaest – Salko je imao svoje razmišljanje – jebo i sklonište ako nije
komotno. A isto ga je, dva-tri čovjeka više ili manje, svakako smo najebali.
Daj Bože da i za heftu budemo gotovi.
-
Daj Bože samo da
stignemo prije nego nam zatreba – morao je i Zaim nešto reći – ne zaboravite da
nas čeka još jedno sklonište. Za mine. Drukčije ih ne smijemo ovako blizu držati.
Do tada, ja bih ih odvuko negdje u dolinu, podalje od nas.
Ovim su priča, ali i odmor završeni. Džemo je već
ocrtavao buduće sklonište, Crni mu se odmah pridružio. Ostali su se laćali
krampova i lopata.
-
Idemo mi, Zaime,
s Bersimom da prenesmo ciljeve sa skice na kartu. Nek su elementi spremni, mi
već večeras moramo izvijestiti da smo spremni za djejstvo!
-
Mogli bi malo
požuriti – Mufo me očakivano oštro pogledao, mada se suzdržao od težeg
komentara nešto je još morao dodati – kad budemo gađali onda će svako raditi
svoj posao, ali će nam i tada sklonište svima jednako trebati. Svako će gledati
da negdje guzicu skloni!
Uzdržao sam se i ja od odgovora. Znao sam da smo
obojica u pravu, pa je svaka dalja polemika suvišna.
Ipak sam nas odlučio
skloniti iz njihovog vidokruga. To što je toliko ljudi u ispomoći i ne znači da
nas mijenjaju. A oštri odjeci krampova, koji su se odbijali od kamenje,
dopirali su jasno i do nas i potvrđivali kako nisam pogriješio.
I pored toga se uspijevamo koncentrisati na svoj
zadatak. Zaim se dosjetio da iskoristimo planšetni papir koji je pred polazak
dobio od Sutka, da ciljeve umjesto na kartu unesemo na njega. Lahko smo
odabrali kvadrat u koji smo unijeli naš položaj. Poslije čega sam dao da njih
dvojica nastave. Čim bi Bersim pronašao neki cilj na karti, Zaim bi ga ucrtavao
na papir. Ja sam se posvetio računu. Ovakvu podjelu sam objasnio vjerovanjem da
Zaim bolje poznaje ovaj kraj!
Bio sam nešto brži, pa sam se povremeno
nadvirivao i nad kartu. Ne iz sumnji da oni ne rade tačno, već da u glavi
pripremim i još poneki cilj, koji Bersim nije predvidio. Pažnju sam obraćao na
raskrsnice, zatim vidljivije dijelove ceste, česme i izvore u i oko sela...
-
Dođi odmah ovamo
– Salko me iznenada prekinuo.
Nisam tražio pojašnjenje. Tako da sam po dolasku
bio donio pogrešan sud.
Vidljivo je bilo da kopanje ide još i puno teže nego
smo se i bojali, sloj zemlje nije išao dublje od deset centimetara, sve ispod
je bio kamen na kamenu, ali oni nisu razmišljali da je to dovoljan razlog da
odustanu.
-
Dumamo na koju
ćemo stranu okrenuti ulaz – Džemo je bio taj koji je to obrazložio.
-
Dolje – ja sam
to izgovorio kao da se to podrazumijevalo i bilo jedino i logično.
-
Zbog čega misliš
da treba baš dolje? – Crni je nakon nekoliko sekundi riješio zatražiti moje
objašnjenje.
-
Iz više razloga.
Jedan je i nagib terena. Vidite kako je jebeno kopati. Teren pada dolje, zato
je najbolje ulaz kopati ovdje – pokazivao sam desni donji ćošak – osim toga,
sklonište za mine ćemo praviti tamo na drugoj strani. Ako stignemo, ovo je
pravo zajebano. Ako i ne stignemo, opet ćemo ih držati tamo. Nešto sad
razmišljam da možda od Ćasare zatražimo kakva šatora, da ovdje i noćijevamo. Ne
isplati nam se ovoliko dangubiti, još trebamo biti i bliži, ako ranije zatraže
da gađamo.
-
Imam ja kući
ceradu od kamiona, znaš kakva se bajta more od nje napraviti – Crni je skoro
jedva dočekao da čuje jedan ovakav prijedlog.
-
To bi moglo biti
super. Samo, kako bi smo je dobavili?
-
Lahko. Daš mi
konja, pustiš me večeras kući, i eto mene s ceradom ujutro. Prije nego vi
siđete.
-
Dobro, o tome
ćemo se dogovarati poslije. Da ja sad kažem najvažniji razlog. Zapravo, još
jedan prije. I ta naša bajta će biti dolje u dolini, pa ako bi kad iz nje
trčali prema skloništu, ovaj bi nam ulaz došao najbliže. Zamislite da trebamo
obilaziti skroz s gornje strane. Međutim, najvažnije je to, ako samo bolje
pogledate sami teren i razmislite gdje bi granata najprije mogla pasti!? To je
svakako negdje na livadu. Dakle, iznad skloništa. Teško da može negdje u šumu,
vidite da su grane skoro isprepletene. Ili će pasti na čistinu, ili rasprsnuti
na granama homora. Jedino, da hekne tačno na sklonište.
-
Ili direktno u
ovu homoru – Džemo je pokazivao na homoru koja se nalazila na samo par metara
od mjesta gdje sam ja zamišljao ulaz.
-
Tačno, ali je vjerovatnoća
za to jedan promil. Zapravo i manje. Ako budemo i toliki baksuzi, valjda nećemo
i sto puta veći, da potrefi baš na određeno mjesto, pod određenim uglom, pa da
se raspadne tako da nam ulaz zaspe gelerima. Zato ja tvrdim da nas ova homora
štiti, a ne da nam je opasnost. Ipak, ja sam vam već govorio, još dok smo amo
išli, da ja neću komandovati na svoju ruku. Za sve ovakve situacije ću dati
priliku da se glasanjem dobije volja većine. Ja stvarno ne želim nikog sam
nositi na duši. Odoh ja zovnuti Zaima i Bersima, usput ću njima ponoviti svoje razloge,
a do tada vi razmišljajte o svojim. Čućemo i njih, i na kraju glasati.
-
Moja logika je –
Džemo je iznio svoje različito mišljenje čim smo nas trojica stigli – da ulaz
treba biti baš s druge strane. Prema minobacaču. Ja vjerujem kako ćemo prije
biti gađani dok smo na položaju nego u bajti. A tako bi najbrže mogli uletiti u
sklonište!
-
Ja mislim da je
komandir u pravu – Crni se javio sljedeći, s tim da je teško procijeniti je li
to njegovo stvarno mišljenje ili se radilo o pokušaju lakšeg dobijanja moje
dozvole da noćas noći u rođenoj kući – svakako ne možemo odmah svi nagrnuti na
vrata, pa je i bolje da se prvo sklonimo ispod skloništa.
Diskusija je potrajala duže od petnaest minuta.
Javljali su se svi, makar za riječ ili dvije.
Nekima je bilo svejedno oko
konačnog izbora ali im je cilj bio još malo produžiti odmor, drugi nisu bili
naviknuti na ovakvo odlučivanje, demokratsko, pa su ga željeli bilo kako
iskoristiti, ali su se svi opredjeljivali za jedan ili drugi prijedlog.
Već
tada je bilo izgledno da će se kopanje nastaviti na mjestu koje sam ja
predložio, a dizanje ruke za moj prijedlog je isključilo potrebu da se o
Džemovom i izjašnjavamo.
-
Meni se ovo ne
dopada – tek jednu minutu kasnije se oglasio Salko Pendek, potvrđujući kako
nisu baš svi podigli ruke – mislim da smo ulaz trebali ostaviti odozgo!?
-
Zašto to misliš?
– bio sam znatiželjan, pa sam stoga izbjegao da pitam zašto i taj prijedlog
nije ranije ponuđen.
-
Ne znam. Samo mi
ovo nikako ne miriše na dobro.
Vučevo,
borovina (iza Maglić)
