3 - Svejedno mi je kako će se ovo razmrsiti

Ne tuguj, draga, što nam ljubav mre.

Što mora biti, uzalud je sve.

Svakoj sreći, jednog dana,

mora doći kraj.

Sve prolazi, vječno traje

samo sunčev sjaj.

    Nemoj dušo plakati,

ni sudbinu kleti.

Ljubav treba bolovati,

za nju i umrijeti.

Još jednu, zadnju, pokloni mi noć.

Sutra će ljepša, draža ljubav doć.

Radostima ogrijati

naša srca dva.

Nakon svake kiše, draga,

ljepše sunce sja.

    Nemoj dušo plakati...

    /Safet Kafedžić/

Ne mogu reći da se nisam lijepo odmarao, stalno na vezi sa svojim mislima i pričom ostalih, ali mi prvi osjećaj samoće brzo dosadi. Svega pet minuta pošto su ostali izašli iz kuće, to sam odlučio i sam učiniti.

-          Tražio te Mešak – dočeka me Zaim na pragu.

-          A gdje je on?

-          Dolje je, negdje ispod kuće.

Prvi put osjetih krivicu. Nisam se kajao što sam insistirao na tome da i on ide s nama, krivio sam sebe što s njim cijelo vrijeme nisam stigao ni riječ progovoriti. Baš kao da smo to i jedan i drugi izbjegavali. Ovo je bila prilka da to ispravim, ali i da se suočim s jedinim što sam noćas uradio.

Ejub Mešak, svakom poznatiji pod nadimkom Crni, koji je njemu pristajao ako ikom, bio je mladić od nešto preko trideset godina. Malo visočiji i malo krupnije građe. Za ovih ga nekoliko dana nisam stigao bolje upoznati, sem dojma da i spada u ljude kojima je malo teže prići. Ali sam duboko u sebi vjerovao kako je to samo na prvi pogled, kako se radi o puno boljem momku pošto ga se već upozna. Inače ga ne bih ni želio u ekipi. Osim toga, bio je dobar nišandžija. Nije to bila samo njegova hvala.

Zatičem ga kraj jedne šljive u ćošku, nekih pedesetak metara ispod kuće. Samog.

-          Jesi li se naspavo!? – moram priznati da me je iznenadio kako pitanjem, tako i načinom i tonom kojim mi se obratio.

-   Ako bih rekao da jesam, slagao bih – mada ne bi trebalo biti potrebe, ovo koristim kao uzrok svog neraspoloženja, odnosno držanja.

-          Šta je ovo? Čija je ideja da jedan minobacač ide na Vučevo? – mada je s oba ova odgovora dobro upoznat, njemu služe da lakše dođe do onog što želi reći.

-          To bi morao pitati Majora. Samo, ne vjerujem da bi ti htio odgovoriti.

-          Hajde, meni bi to i bilo jasno, ali zbog čega je nas, onda, ikako dovodio ovamo! Ni on ne zna šta hoće.

-      Ja mislim da zna. Mada se slažem da vas nije trebao dovoditi, osim ako se u međuvremenu nisu planovi promijenili. Što nije nemoguće. Sutko pomenu kako će otuda doći ovamo nešto pješadije. Da nije tako, zadržao bi ih kad je zakletva bila. Šta tek oni trebaju da kažu što ih se voda! Inače, i meni bi bilo lakše. Sad bi odavde samo otjerali minobacač, a tamo bi već bili vi. Što!? ja vjerujem da imate dobru ekipu! Među nama, najvažnija su dva čovjeka: dobar računač i dobar nišandžija. Eto, ti si dobar nišandžija. Ni tamo se neće valjda odmah gađati, dovoljno ti je bilo samo nekoliko puta da zavrtiš one kolutove, da se prisjetiš libela, malo vježbe, i to je to. Isto, mali Oks je munja! Njemu je trebalo samo poslati tablice. Evo, još će biti da je on ovo i doslutio, njemu je bio ćeif da prepiše ovaj glavni dio tablica. Sad prepisuje još jednom, da mi ponesemo. Ima mali živce, ima volju, ništa ja nisam bolji od njega. Još, vidio sam da je na spisku izviđača više vaših. Zato i ne šalju odavde nijednog, navodno su ti tamo dobri.

-          Tako je i trebalo. Evo, ja sam sad, kad je bila zakletva, ovamo preveo majku. Kao, priča se, treba još taj jedan konvoj da bude. Ama, ja sam nju jednom prevodio na Grebak, ona se vratila. Neće u tuđinu. I ovako ne znam šta ću s njom, jedva sam je natjero. A kad čuje da sam se vratio tamo... Ja se bojim da ona bez mene neće htjeti u taj konvoj!

Poslije ovih riječi, najprije je zavrtio glavom, a poslije ju je čvrsto stegao rukama. Još mi nije djelovao do kraja iskreno, ali nije bilo govora da je baš sve foliranje. Ako ništa, zavrijedio je ovaj razgovor.

Sjeo sam, očekujući da i on isto učini. To će mi stvoriti nešto vremena da dođem do najboljih riječi kojima bih prokomentarisao njegove zadnje.

-          Razumijem te potpuno – nije moglo biti toliko teško – ali ćeš teško i naći ikog kome je lahko. Znaš i sam, da ni ja, fakat, ne znam skoro ni za kog svoga. Samo mi je jedan buraz tu, njegovi su žena i djeca, od godinu i dvije, bili zarobljeni, kao i najmlađi nam buraz i njegova majka. Navodno su razmjenjeni. Babo je osto. Još jednog brata imamo, taj je u Sarajevu, od maja se nismo s njim čuli.

-          Znam sve – Crni opet ustade, i uzdahnu duboko – ali ja ne mogu ići tamo. Ja ne mogu ostaviti majku!

-          Cijenim to, ali neko mora – sad sam ja uzdahnuo – i, vjeruj, da to nije do mene. Meni je, tako svejedno. Mene ništa ne veže za ovdje, ništa me ne privlači tamo. Ali ni odbija! Naređenje je ono u šta ja gledam.

-          Toliko nas je ovdje, a baš ja moram!?

-          To ja nisam reko. Eno Sutka, njemu objasni. Ako on odluči da ne ideš, samo nek nađe drugog. On je glavni. Na kraju, on se i jedini pita!

-          Pričo sam ja s njim – u ovom trenutku mi se učini da me pogledao drugim očima – on kaže kako si ti baš mene tražio. I da samo od tebe ovisi hoćul ja ići.

-          Ja jesam tražio tebe. Međutim, rekoh, ja se ne pitam. Ali, ako se ja pitam, onda ti ideš. Trebaš mi, i to je to. Ja bez drugog nišandžije neću!

-          Maloprije si reko da...

-          Znam šta sam reko. I to stoji, ali da je bilo onako kako smo rekli. Ovako, kad već odavde idemo, zašto da ovdje ostane pet dobrih nišandžija, a tamo samo jedan. Mogu ja sad govoriti da postoje još neki razlozi, ali vjeruj da ni jedan nije taj da ja imam nešto protiv tebe. Bože sačuvaj!

Protrljao je lijevom rukom čelo i oči. Izvijesno, očekivao je drukčiji ishod. Pogledao je put neba, kao neko ko već ima ideju ali još razmišlja da li da pokuša s njom. Kao neko ko se plaši onog što želi reći.

Nakon, možda oko dvije minute, ponovo sjede kraj mene, i skoro  šapćući poče:

-          Ja imam puno duhana. Daću ti punu kesu, samo vidi sa Sutkom da me izostavite.

-          Žao mi je – nakon kraćeg razmišljanja, koje je došlo kao mogućnost da prihvatanjem njegovog prijedloga mogu oraspoložiti sve ostale, priznah pobjedu svom drugom osjećaju – niti pušim, niti se potkupljujem. Ja shvatam tebe, zato sam ti i reko da se probaš sa Sutkom dogovoriti. Vjeruj mi, lakše ćeš s njim nego sa mnom!

Ostavljam Crnog da me krivi za situaciju u kojoj se našao a koja mu se nije dopadala, a ja se ponovo vraćam kući. Ovaj put - riješen da o ovome više ne razmišljam, niti s kim pričam. Obećavam sebi da ću se do polaska uspjeti iskontrolisati, da mi je od sada svejedno kako će se ovo razmrsiti, hoće li Crni ili neće s nama poći. Ako pođe, koga će više kriviti: Sutka, mene, ili svoju sudbinu.

Isto tako, već mi je svejedno hoće li tamo, nekad ispričati ovima kako mi je za svoje izostavljanje nudio nešto. Duhan, bogatstvo kojim bi mi Džemo i ostali oprostili sve. Prije nego što će mi oprostiti i jedan ne povučeni dim.

-          Je li te pito da ne ide? – uz osmijeh me Džemo dočekao.

-          Ja to ne bih tako nazvo – bio sam zbunjen – jeste ga zanimalo ko je određivao spisak. Mislim da je prvo bio kod Sutka, da je ovaj... ovaj mu je, valjda, reko da sam ja. Ništa, samo sam ga pito zna li ko je glavni...

Nedugo poslije mi je kroz glavu prošlo kako je moguće da se njima već povjerio, da se raspitivao o meni, da su mu oni rekli kako nisam loš, što je on onako shvatio. Dalje mi se učini kako sad možda razmišlja da je pogriješio u tome što nije pitao da li duhanim. Zato pomislih - ako se toga sad dosjeti, pa krene Džema i Mufa nagovarati da oni popričaju sa mnom...

Taman pomislih kako bih u tom slučaju morao popustiti, kad se sjetih šta sam sebi obećao. Ako se toga sjeti - sjeti, nije moja briga!

                                                          Vučevo, šume