Od danas te, draga,
više ljubit neću.
Nek ostanu pusta
tvoja medna usta.
U šali sam reko
da sam bolju steko.
Iako sam reko,
ja je nisam steko.
Gdje se ljubav začne,
tu su oči plačne.
Gdje je ljubav slatka,
tu je pamet kratka.
Zatvorivši vrata, krenuh u suočavanje s još
jednom činjenicom. Mene čeka nastavak ove teške noći.
Od naših je Zaim trenutno
na straži, siguran sam da više pogleduje putu između ovih dvaju kuća nego onom
kojim bi četnici kao mogli doći. Ako je u tome nešto dobro, to je da umjesto
njega nije Džemo. Za Zaima sam bar siguran da neće napustiti stražu i odmah od
Sutka tražiti objašnjenje.
Nije mrkli mrak bio razlog što hodah sporo i
tiho. Pokušavah se pripremiti za susret sa Zaimom.
Ako bih rekao samo ono što se desilo, mislim da
će biti nedovoljno da me shvati kako želim. Lagati mi se neće, pa prebiram po mislima
ima li gdje sredine.
Sjetih se nedavnog silaska, tada se završilo bolje nego
sam strijepio. Ovo je skroz drugo, ipak se hrabrim kako će i sada biti tako.
Drugo mi ništa ni ne pada na um.
-
Kolko ste
ostali, mi sad pričamo, mora da ste oslobodili cijelu Foču – Zaim me dočekao
vedra raspoloženja.
-
Nismo ni mi bili
besposleni – ni Oks nije bio manje raspoložen – skontali smo gdje će nam
položaj biti kad budemo u grad ulazili. Kako se, ono, Zaime zvaše?
-
Ama, jelde da je
ono brdo iznad Bunova ko stvoreno. Ja mislim da se odande može komotno dobaciti
i u grad i oko njega.
-
Odande može, ali s Vučeva ne može!
-
Šta, s Vučeva?
-
Moj Zaime, to
što ti velim. Ni ja nikad nisam bio na Vučevu. Da se nije zaratilo, ko zna bi
li i bio!
-
A što, što
stalno spominješ Vučevo. Jel se zajebavaš, ili...
- Nije mi do
zajebancije. Ja ću sutra veče, s Božjom pomoći, put Vučeva. A, bezbeli da neću
sam. Ja neću okolišavati kao Sutko: idemo nas petorica, znaš koja, i
najvjerovatnije Ejub Mešak.
-
Što Mešak?
-
Čuj, što. Što ti
ne pitaš, zašto mi!?
-
Ne, ozbiljno, o
čemu se radi.
Kod obojice sam osjetio samo znatiželju,
nikako i izričitu ljutnju. Pozvah ih da odemo stražarskom mjestu. Pratio sam
Zaimovo ponašanje, nije se mijenjalo. Što se njega tiče biće ovo lagani
razgovor.
-
Takva je naredba
– krenuo sam od istine – četnici grupišu jake snage, vjerovatno imaju u planu
da nas napadnu. E, sad, jedni misle da se samo spremamo odbraniti od tog
napada, drugi vjeruju kako Major hoće da ih preduhitri. U sklopu ovoga je bilo
i ono paljenje Vrbnice, a mi ne znamo s kojim tačno ciljem. Eh, tako i jedna
posluga mora na Vučevo. Sutko i Major su izbirali. Izgleda da previše ne
vjeruju onima tamo. Ja ne znam, ali ni meni se nije svidjelo što dobar dio njih, određenih da ovdje ostanu, nije i ostao. Tamo trebaju obučeni, ali i pouzdani.
-
Nek si ti nas
uvalio – i u ovim Zaimovim riječima sam čuo više šale nego prijezira.
- Biću iskren,
nisam se puno ni opirao. Bar se tebi ne moram pravdati, znaš me iz Dragomilića.
Za mene su naređenja svetinja. Rat je. Ali, u ratu i svako misli svojom glavom!
-
Slažem se ja s
tim, samo me ovo sve više nervira. Nije im fazon više...
- Šta i meni i
tebi vrijedi da ti ja sad pričam kako sam se i ja osjećao. Uvrijeđeno, poniženo,
bijesno. Ali i ponosno, gordo, časno, sretno.
-
Jebeš ti takav i
ponos i sreću. Šta nam fali da se ovdje ponosimo.
-
Znači, ti se
nećeš buniti. U tebe sam i bio najsigurniji da me nećeš izdati.
-
Šta mi vrijedi
da se bunim, ako kažeš da je tako naređeno. Samo kažem da ovo već prelazi sve
granice!
Ostao sam s njima do kraja smjene. Učinilo mi se
kako nas je i noć razumjela, pa je zaustavila vjetar koji je jedno vrijeme
oštro dosađivao. Odgovarao sam na sva njihova pitanja. Rekao sam im sve što sam
znao, pa čak i više od toga. Nisam bježao od prava da procjenjujem, koristeći
intuiciju. Na nju sam se pozvao u dijelu razgovora u kojem smo sva trojica
pokušali naći ono dobro u ovome. Tad sam opet podsjetio na Dragomiliće, i tad
smo otišli gdje nismo znali šta nas čeka. Nagonio sam kako mi intuicija govori
da i ovo može biti slično.
Ali, ako već ne bude tako, otkrio sam ono što mi
je na um palo dok sam napuštao Sutkovu kuću. Kao nikad smo u prilici da
podebljamo naš amanet. Naglasio sam kako ću, kad ovo završi, otići do Majora.
Kako nas je znao spremiti Vučevu, tako nam ne bi trebao ubraniti ni „izlet“ do
našeg Trošnja. Sa šesetkom, dakako.
***
Ako sam i spavao, to je moglo biti nekoliko puta
po najviše pet minuta. A čini mi se da između nisam ništa mislio. Nisam više
imao šta. Uvijek me vuklo ka reakcijama mojih večerašnjih saputnika, a one mi
se nisu predviđale. Bio sam svjedokom kad je Zaim legao, sem nas trojice od
noćas, u ovoj kući niko ništa ne sluti. Za njih sviće uobičajeno jutro.
Tačno čujem i razaznajem svakog, kako se ko budi.
Među prvima je Zaim. Ako je bar on mogao zaspati, šesto čulo nije gasio.
Spreman čeka ostale. Ove - bitne.
Ja se pravim kao da čvrsto spavam. Odlučio sam pustiti
Zaima da bude „muštulugdžija“. Svidio mi se način na koji je to izveo. Odmah je
sve obavještavao kako se jutros ne moraju previše truditi oko sređivanja postelja.
Potom im pominje Vučevo, i polahko počinje priču...
To budi i sve druge. I kojih se ovo tiče, ali i
one druge, koji postaju svjesni kako se moglo i njih ticati. Razgovor
se prenosi i u druge dvije sobe.
Skoro pa da mi se čini kako sam ostao posljednji
koji „spavam“. Svejedno, još mi se ne ustaje. Još se nije zakuhalo.
Razabirem i psovke. Ne odvajam one koje se odnose
na mene. Ne razdvajam ni koje od koga dolaze. Jedino što ne mogu zanemariti je
ono u čemu sam bio potpuno u pravu, Džemo je najglasniji.
-
Kako samo može
spavati – samo su jedne od njegovih riječi koje ću morati otrpiti – viko sam ja
da njega ne treba slati. Znao sam ja da će on nešta ubrljati!
-
Beli spava,
pretvara se – Mufo nije skrivao kako me najbolje poznaje.
-
Možda i spava,
do pred zoru se vrtio – Zaim je odgodio moje buđenje.
Čekao sam sljedeći pogodan trenutak. Koja riječ
više, psovka, neće izmijeniti stvar. Koliko sam ja stvarno kriv, koliko oni
misle da jesam, sve je to sad nevažno. U istoj smo koži, a i pitanje je može li
se ko iz nje izvući. Sve mi izgleda da za to nisu kadri oni što jutros galame.
Ovo nije mjesto gdje galama pomaže. Ja sam uradio ono što sam uradio, Zaim im
je prenio, pa se sad njima sviđalo ili ne.
To me okreće onima što ih najmanje čujem. To su
Mešak i Salko. Oni ne galame, oni misle!
-
Ja vas više ne
mogu slušati – konačno čuh da je i Salko podigao glas – ne ide mi u glavu da se
oko nečeg prepirete, a i ne znate oko čega. Ja jedva čekam da krenemo!
Ovo je ušutjelo ostale, a meni nagovijestilo da
bolji trenutak za „buđenje“ neću ni imati. Hem je Salko bio dovoljno glasan,
hem želim da čujem šta će još reći.
-
Ti idi, ne znam
ni što si dolazio – Džemo mu nije želio tek tako dati za pravo.
-
Znam ja zašto
sam dolazio - zato što sam budala. Vi ne znate šta pričate, niste tamo bili.
Meni je tamo bilo bolje!
-
Ako ti je bilo
bolje, što si dolazio – Džemo se osmijehnu – to da si budala, ih otkad to mi
znamo.
- Dosta je ovih
mojih otišlo, kad se civili pratili. Čuo sam da su neki zastali na Grepku, neki
pregulili preko Igmana. Nešto nas je ostalo, al to nije to. Ja bih se isto
vratio, samo da vas nisam ovdje zateko. Hajde, kontam, ovdje su malo bolji
odnosi. Doduše, neke sam i tamo jedva trpio. Smetalo mi zbog drugih, mene niko
nije ni mogo zajebavati. Radim što znam i mogu, i što hoću. Mišljah kako ću
ovdje malo glavu odmoriti, a vidi. Evo, vi se bunite što trebate preko
Sutjeske. A skontajte kako je nama svaki put kad nam se to kaže. Još sam ja i
preko Drine išo. Hajde to, al sam bar pet puta amo dolazio. Evo, čuli ste, neki
dan smo skoro svi dolazili ovamo na zakletvu, sad opet dio njih prelazi. Tako
je bilo i kad se pratiše konvoji, kad se
po puške i brašno išlo. Kad se ranjenici nosiše! Odavde zajedno, a dovde mi
sami. Osim toga, i tamo su ljudi. Kažem, ima i tamo klanova, grupisanja,
odvajanja, ali kad se radi onda svi rade. Nema zavaljivanja. Na to se niko ne
smije požaliti.
Ovaj Salkov monolog nije popravio samo moje
raspoloženje. Ne mogoh poslije ovoga sa sigurnošću isključiti sve, još moguće
nesuglasice oko našeg večerašnjeg odlaska, ali mi se on sam sad činio potpuno
izvijesnim.
***
Vrijeme do doručka protica uglavnom u dodatnom
raspitivanju o situaciji tamo. Primijetih kako nas do danas to nije toliko ni
zanimalo.
Može se reći da smo prilično smireni krenuli na
doručak. Čak je i Džemo sasvim prestao s psovkama. Jedino je Mešak ćutao,
dumao. Čemu, ipak, u ovim trenutcima nisam pridavao veći značaj, niti to
shvatao kao svoju brigu.
Ali se za doručkom dio stvari opet vrati na početak.
Svaki zalogaj nas petorice (na Meška sam počeo skoro zaboravljati), od strane
ostalih je posmatran posebno. Gledali su nas onako kako se gledaju ljudi koji
su prevareni, ili čak nedužno osuđeni. Što mi teže pada od prigovora. Džemo i
slični su ikoliko bili u pravu. Dok, nikako nismo zasluživali da nas se
sažaljuje. Pogotovo ne s ironijom, koja se nije dala skriti.
Nešto kasnije se pojavio i Sutko. Njemu je
pričinilo zadovoljstvo naše prividno raspoloženje, biće da je od nekoga već
dobio te informacije.
Zato i nisam smatrao zlonamjernom njegovu odluku da danas
niko ne ide na položaj. Činila mi se sasvim razumnom. Mislim da bi nama,
oslobađanje samo nas tih obaveza, osjećaj ironičnog sažaljevanja samo povećalo.
Ovako, biće da nam se želi pomoći pripremiti, ovaj cio dan biti s nama, uz nas.
A to je ono što nam i treba. Treba nam osjećaj svjesnosti kako mi večeras samo
odlazimo na zadatak. Ne mora to biti zabilježeno tako, ali se sa slobodom može
govoriti o prvom pravom zadatku naše baterije!
Nije se moglo izbjeći, tema svih razgovora cijeli
dan, i sve do našeg polaska, vjerovatno i dio noći poslije, biće samo to. Još
je pitanja: šta, zašto, kako, zbog čega, je li moglo, je li trebalo drugačije...
Iz minuta u minut se dalo osjetiti kako se približavamo
u razmišljanjima. Svaki se od njih stiže na momente ubaciti u našu situaciju.
Nikom više nije drago, nikom žao, ali nikom nije ni svejedno. Mi nismo htjeli
biti pobjednici, još manje poraženi. Nije nam se isticao naš ponos, još manje
trpjelo da mu se neko podsmijava. Ni na koga se ne želimo ljutiti, osim, kako
još jutros Džemo reče, jedino i možemo samo na sebe, davno smo se trebali
početi suprotstavljati ovakvom odnosu prema nama. Za nečim ne trebamo žaliti, i
dalje nam treba biti najvažnije što se nikad nismo, i nećemo stidjeti sebe.
U ovih nešto preko dva sata, koliko smo svi
iskupljeni na jednom mjestu, bar u tome smo opet uspjeli. Baterija se ponovo
objedinjuje, javlja se osjećaj, svjesnost da nam se valja jednog dana ponovo sastati.
Neke je taj osjećaj počeo iscrpljivati, pa se počesmo razilaziti. Dan je dug,
tu smo, sa svima ćemo se još vidjeti bar po nekoliko puta, a nama je potrebno i
odmora. Bez obzira, mogli zaspati ili ne.
Koliko je dan dug toliko ću još povremeno otrpiti
neku riječ kritike, mada su to sada više savjeti za ubuduće. Dobronamjerni.
Koji, kao ni išta drugo, sadašnjicu ne može izmijeniti. Nije da sam od onih
koji se ne daju nasavjetovati, uspavala me besana noć.
Kad sam se trznuo, nisam bio svjestan koliko je
trajala ta moja odsutnost, ali se nisam čudio što nije dugo. Iako sam spavao,
ostao sam opsjednut situacijom. Prigovor Omera Beširevića, mog i Mufovog
prijatelja, kako mi se čudi što mogu spavati, kao takva me nije čudila. Ali
jeste jer se u prvi mah upitah „otkud i on na Vučevu“. Potom mi bi žao što se
probudih, ovo što još od sna pamtim je moguće bolje od onog što nas tamo doista
čeka.
Mahinalno ponovo pođoh zatvoriti oči, kad mi isti
onaj Omer reče da je Tito dolazio jer me Sutko zvao. Bez obzira što je dodao
kako ne moram žuriti, ja se žurno ustah. Ako još ima nešto što treba istrpiti,
da to obavim čim prije.
Usput sam sreo poglede nekih koji su još sjedili
vani. Opet osjetih prisutnost ironije u njihovim pogledima. Kao da ih se većina
potpuno drukčije osjeća kad samo gleda u nas, u odnosu na povremenu svjesnost
da danas-sutra svako može biti u sličnoj situaciji.
Možda je i to doprinosilo da nisam bio raspoložen
kod Sutka ostati duže od desetak minuta. Mada je to, prije svega, bilo zbog
razloga mog pozivanja. Zapravo, nisam želio dopustiti Sutku da me više porazi
nego što jeste. Čitav noćašnji razgovor je izmudrovao, skoro da mi nije dao
priliku da učinim išta u odbranu dodijeljenih mi ljudi. Od svega što sam tražio,
ispalo je sve već urađeno, osim tog šestog čovjeka. I sada sve prebacuje na mene,
a opet želi izvući spas svoje sujete. Priznaje kako mu je Mešak rođak, ali se ne
osvrće da mu ostavljam mogućnost da sam odredi nekog drugog.
U povratku, ono najljepše što mi se danas moglo
dogoditi. Naišao sam kraj Tita. U njegovom sam pogledu vidio, što ne znam kad
ću opet. Toliko iskrenosti, ljubavi, poštovanja, koliko izreći mogu samo oči
najvjernijeg, pravog prijatelja. Nije on nas žalio, on zna da to ne treba, on
je žalio nad svojim željama, nad time što je svjestan kako mu ih ne mogu
ispuniti. Pomislio je, sigurno, pitati Sutka, ali vjerujem i kako to nije učinio
jer je svjestan da to ne bi dobilo smisao koji zaslužuje, koji on želi. A da se
sam iskrade za nama, bilo bi preopasno. Možda bi ga to, poslije, zauvijek
udaljilo iz jedinice, i od mogućnosti da ikad sudjeluje u borbi.
Ono što je imalo smisla, to je upravo pogled koji
mi je uputio. Koji sam mu uzvratio, dok sam ga grlio. Uvijek, čovjeku treba da
je stalo samo do mišljenja pravih prijatelja!
Zato se opet nisam obazirao na priče koje su me
dočekale u našoj kući. Još jednom je besjedu predvodio Džemo, sve manje kriveći
samo mene a sve više sve nas. Već izrečenom, kako je krivlji onaj ko potura
leđa pod samar od onog koji ga stalno nabacuje, dodao je kako se nismo trebali
odvajati od ostalih naših. Kako je to bio jedini način da se odupiremo ovakvim
situacijama.
Prilika, da svoje novo „opružanje“ učinim još
boljim nego maloprije. Na Vučevu ću svakako noćas, a sad je prijatnije „prošetati se“ Trošnjem.
U međuvremenu sam shvatio odakle je krenula ova
Džemova besjeda. Oko Bešović i sva tri Beširevića su dali povod. Bilo je
iskrenosti i u njihovim riječima, ali je i drugih, boljih načina da se iskaže.
Tito im je mogao biti primjer. Ovako je Oko lutao između toga da nikako nismo
trebali pristati, do toga da bi nam se i sam pridružio samo da...
liljan na Vučevu
