Blago meni i tebi
djevojko,
kad je nama čair do
čaira.
Tvoj se babo i moj dogovara,
men' da žene, teb' da
udaju.
U proljeće, kada
cvjeta cvijeće,
Il u jesen kad opada
lišće.
U tri sekunde koliko je vladao potpuni tajac, a
koji je i prekinut Sajovim otvaranjem vrata sobe, ja sam se stigao sjetiti
svega što mi se desilo u ovih posljednjih nekoliko dana.
-
Što? Kako?
Zašto? – ne znam čega su se sjetila ostala trojica, ali su oni zbunjeno i
glasno reagovali, u čemu ih je i Sajo odmah podržao.
-
Ne znam samo što
će tamo posluga – ja sam izabrao drugi način – kad tamo nema oruđa!?
-
Ide i jedna stodvadeska,
to se podrazumijeva – Sutko i ovo izgovori uz smiješak.
-
Za stodvadesku
nije problem – Lato prvi nudi rješenje – a ni za ljude ne bi trebalo biti. Ima
ovdje nekoliko njihovih momaka, imaju oni što su trebali biti a nisu...
-
Pričali smo ja i
Major o tome. Znate, šta mi je reko!?
-
Da mora ići
obučena posluga – ja sam pokušao pogoditi.
-
Mene ne zanima,
šta je god reko ja ići neću – Sajo je konačno sjeo.
-
Malo drukčije... On tamo ne šalje mine da džaba propadnu!! Pod broj jedan, treba mu neko ko je
sposoban da dobro izvrši zadatak. Jedan dobar komandir voda!
Vraćamo se novom tajcu. Dok Safira sipa kahvu, a
svi koji puše jedva čekaju prvi srk, Sutko još jednom pogledom prelazi po
svima. Više nemam sumnji, samo se pretvara da nije već odlučio.
U Juka nije trebao ni gledati, kao što o njemu ni
trenutka nije ni razmišljao. Hem je komandir voda gromova i šesetki, odnedavno
još i nezvanično, hem zbog godina, i činjenice što vojsku nije služio, tako da mu ni moral ne bi dozvoljavao da
njega spremi.
Za Lata mu je dovoljan sekund. Samo da se uvjeri.
Lato se već u nekoliko navrata sporječkavao s Majorom, sam tražeći i mjenjajući zaduženja. Onako kako ih
je i prihvatao, pa se može reći kako je krivica obostrana. Tako da se može
zanemariti to što mu je Major ovaj put jasno poručio kako je vrijeme da se
negdje skrasi. Opet bi on bio kail, ako je alternativa put na Vučevo, otići do
Majora i tražiti da ga još jednom prerasporedi. Mislim da to ni Major ne želi,
ako se nije sa Sutkom direktno složio, barem je sugerisao da Lata zaobiđe.
Ja sam bio miran. Još me nije napuštao osjećaj
nastao sabiranjem svega što mi se zadnjih dana izdešavalo, ali sam držao i nade
da nisam ja baš taj. Kao prvo, trebao bi neko od komandira vatrenih vodova.
Drugo, ako je Major trebao dati saglasnost, uvažavajući povjerenje koje je o
meni stekao - ipak mislim da toliko nije! Treće, ako je Džemo na početku pomenut...
I Ahmo je bio sasvim miran. Mirniji od mene.
Njegova se mirnoća mjerila sigurnošću - on je posljednji na koga se ova naredba
može odnositi.
Neko vrijeme sam trpio duži Sutkov pogled na
sebi, usljed čega se sjetih da je napomenuo kako i nije toliko bitno što Džemo
nije zvat, ali ni pomenuo da se na neke komandire posebno odnosi. Uz slabu svjetlost
fenjera ipak primijetih kako je malo podigao obrve.
-
Kada se ide? –
pokušavao sam držati mirnoću.
-
Sutra veče –
kakvo pitanje, takav odgovor.
Oteo mi se blagi osmijeh, koji je ipak malo
zanosio na kiseo. Rezultat stanja u kojem sam bio! Sreća pa svjetlost fenjera
nije bila jača, tako da niko u tom osmijehu nije mogao vidjeti i čitavu zbrku
osjećaja koji zatutnjiše mojom glavom.
Nezadovoljstvo činjenicom što ovo moram doživjeti
kao još jedan svoj poraz, veći nego kad je bila zakletva, a zadovoljstvo jer
sve mogu na tren gledati i kao svoju pobjedu.
Žal što napuštam mjesto koje sam baš zavolio, iz
kojeg sam želio dati svoj doprinos našoj borbi, a radost što ću to uskoro
činiti, makar mi suđenije bilo Vučevo.
Ljutnja što poslugu predvodim ja a ne jedan od
komandira vatrenog voda, ali dragost što je to baš tako.
Samoprijekor što prije večeras nisam uspio
povezati sve niti kojima sam obmotavan posljednjih dana, ali uz samopoštovanje
što se nisam više u njih upleo.
Stid što ništa ne kazujem u svoju odbranu, ali
ponos što je tako.
Poniženost zbog načina na koji sam pripreman za
ovo, ali uz dičnost jer ću u ovom nekom periodu, a u kojem će se sigurno nešto
značajnije desiti, biti stvarni komandir jedne grupe, makar to bilo samo jedno
odjeljenje, jedna posluga.
Zaboravnost na činjenicu da sam se odrekao
automata do kojeg sam teško došao, uvjeren da ću biti ovdje, ali i s
neizbrisivim prisjećanjem svojih riječi nekoliko puta pod Dragomilićima i na
Grepku ponovljenih, da su za mene naređenja svetinja.
Tužan jer me se ovim odmiče od Trošnja, ali i
najsrećniji jer se bliži dan novog podsjećanja na dati amanet. Ovome dodajem i
osjećaj kako sam potpuno nesvjestan onog što me tamo čeka, na što pristajem,
ali još svjesniji da to činim sasvim drage volje, bez ikakve prisile...
Lato je još jednom podsjetio na svoje mišljenje
da bi tamo, ipak, trebalo vratiti one koji su otud i došli, dodajući kako među
njima ima solidnih nišandžija. Imenima se nije služio, ali smo i svi mi znali
na koga je mogao misliti. Međutim, kako je Sutko i sad ostao gluh na ovakav
prijedlog, Juko od njeg zatraži da konačno otkrije karte, da da svoj prijedlog,
da ga svi sagledamo i izjasnimo se, prihvatimo ili ponudimo druga rješenja. Na
kraju, pitao je ima li ikakve svrhe da mi o tome uopšte diskutujemo. Ako je sve
već naređeno iz Komande, onda da to samo primimo k znanju i sada idemo spavati,
a ujutro vidimo reakcije onih koji su određeni. Ni sebe nije isključivao, dodavši
kako ni sam ne bi noćas žurio s izjašnjavanjem, već bi svakako sačekao jutro...
Ma koliko bio siguran da ga ovo mora zaobići,
najvećim dijelom je bio u pravu. I sam je govorio punih pet minuta, bez namjere
da prekine dok Sutko konačno ne shvati kako ovo nije vrijeme ni prilika za
duge, okolišne razgovore.
-
I htio sam da
sami shvatite – dođe i to – da smo i mi gore ispitali sve opcije. Već sam reko
da sam isto predlago, ali da je Major bio protiv...
Sutko je kratko prepričao to kako su gore došli
do posluge koja će ići. Pomenuo je sposobnost, pouzdanost, posebno naglasivši
međusobno povjerenje. Nakon čega je jedinu primjedbu još imao Ahmo izrazivši
sumnju koliko je dobro da idemo Zaim i ja, a da Oks i Admin ostanu. Sutko ga je
razuvjeravao, ističući da su i oni dobro obučeni, dodajući kako i lično može
uskočiti ako baš zapne. Ja nisam mogao lagati, tu sam se složio sa Sutkom.
Inače sam vrijeme dok je Sutko pričao iskoristio
da pripremim uslove pod kojima prihvatam zadatak.
-
Ja mogu govoriti
samo u svoje ime – čim sam bio spreman odlučih privoditi diskusiju kraju –
što se mene lično tiče, ja sam spreman iz ovih stopa poći. Ali, ja nikog neću
siliti. Da ne budem dosadan, sami skontajte kakva me dolje može čekati
reakcija. Kad je bilo ko će izostati iza zakletve, po nama je puklo. Ovo je još
ozbiljnije. Ja ću reći da je Major naredio, pa... Drugo, čim je ovaj
razgovornik završio u mom džepu, mi bi tamo trebali imati radio-stanicu. A
pošto je i Adem, ako ćemo već tako, naš, bar ništa manje nego Salko, to bih da
i on pođe. Zatim, najmanje jednog hoću koji nije naš. Da mi se ne može
prigovoriti makar to, da sad ne pričam dugo, razumijete. Kad sam već kod toga,
tražim da onaj Mešak pođe s nama. Otud je, više puta je istakao kako je i
služio na minobacačima, koliko sam primijetio i nije mu drago što se njih,
prema njegovom mišljenju, zapostavlja. I, još jedno, zanima me način transporta
minobacača tamo. Već mi je dojadilo stalno svakom ponavljati kako ja nisam
nikakav stručnjak za konje!
-
Mislim da je
rođo potpuno u pravu – kratko se umiješa Sajo, da li zato što je tako doista
mislio, ili mu je dovoljna bila činjenica kako više nema opasnosti da brani na
početku izrečeni stav.
-
Ovako – Sutko je
samo nekoliko sekundi razmišljao o mojim uslovima – što se transporta tiče, to
možeš biti bez brige. Sutra će prije mraka doći ljudi koji će sve spremiti, oni
će i voditi konje, vi samo idete za njima. Za vezu, isto, nemaš šta da brineš.
Dobićeš tamo momka koji će raditi. A odavde će stanici mjesta biti na nekom od
konja. Ne bih ti ja branio Adema, al i on ide odavde. Gore će, na Trebovu. I to
je Majorovo naređenje. Hoćemo li i kada mi dobiti kakav radio-uređaj, to ne
znam. Što se tiče „tog nekog još jednog“, ako misliš da vam je baš potreban,
niko ti ne brani. Samo, zašto baš Meška!? On je i ostao ovdje jer mu je
familija prešla. Znaš da njegovi nisu otišli. Sad, razmisli kako će se on tamo
osjećati a svi mu ovdje...
-
Ja sam reko da
neću nikog siliti, ni birati. Mešak je moj prijedlog. A, vjeruj, i ja bih bio
rađi kad bi pošli Ahmo ili Lato. Nego, još nešto – sjetih se dopuniti sam sebe
– je li iko razmišljo o našim puškama. Koliko ima smisla da nas se šalje s
lovarama!
-
Nećeš mi
vjerovati, znam, al sam i to reko Majoru. Ućuto me s „jednom“, kaže da i tamo
idete kako bi ste bili artiljerci. Ja jedino što mogu to je da vam dam svoj
automat!
-
A, šta kažu,
zbog čega se sve ovo radi? – Lato zapita, vidjevši da ja neću više govoriti.
-
Ja jedino mogu
reći da ćemo sve saznati na vrijeme. I da će nešto biti, znam da neki Vučevci,
dio njihove pješadije dolazi ovamo. Takođe i Jelečaka. Valjda bi svi trebali da
skontamo kako Major sprema neki napad, i to ovdje negdje. Ne znam šta bih vam
još mogo reći. Jedino to da je ovo sad samo za ovaj zadatak. Mi i dalje
ostajemo baterija, ništa se ne mijenja. Kad bude neki sljedeći zadatak, ići će
neka druga posluga.
-
Nije valjda da
baš ništa nisi čuo – Lato je pokazivao da zna kako to i drukčije ide – znam da
od Majora nisi, ali poslije!? Koji si kurac onda i svraćo do Pele, ako nisi
umio ništa iskljuviti. Zato sam ja i viko da nam prepričaš, a da nam ne čitaš
naredbu.
- Moj Lato, misliš
da nisam pokušo. Vjeruj da niko ne zna. Jedino se priča da je primjećeno
dovlačenje četničkih snaga, navodno su i iz Foče i iz Gacka došli neki kamioni.
Sad se naglaba kako Major hoće da ih preduhitri. Šta vam je, sastanak s Majorom
nije trajao - dvadeset minuta! Dok nije došo, niko ga nije ni vidio. Onda se
pojavio, pito šta ima kod nas... više je to vremena oduzelo. On je samo poslije
pročito naredbu naglas, podvuko da je sve jasno, da se međusobno izdogovaramo oko
saradnje. Jedino je, to vam već pričah, mene pito da li imam dvije jako dobre
posluge. Naravno da sam reko da imam. I kažem, odmah je klimno glavom i reko da ovu Trošanjsku spremim tamo.
Ja sam bio počo vrdati, te spomeni puške, te da ima i tamo artiljeraca, onih
koji prošli put nisu htjeli ostati... Već sam reko šta mi je na to odgovorio.
Još je dodo da ako nemam pametnijih pitanja, takva ne postavljam. Hljeba mi, znate
kako mi je bilo nezgodno, svi ostali samo ćute i bulje u naredbe. Ja sam i
jedini koji je pričo s njim. Kratko. On se pokupi i ode, mi ostali da se kratko
međuse izdogovaramo. Eto, svega mi, Murat me pito, ako ću, da odem s njim do
magacina i pogledam, ako ima ikakvih boljih pušaka da slobodno uzmem. Još mi je
u jednoj riječi reko da ništa ne razmišljam o transportu, što i piše otprilike
u naređenju. Zatim sam popričo i s Lojom oko veze, s Pelom oko lijekova. Jah,
Murat Fulurija je predložio da nam hranu dotjera sutra veče, usput, a ovi na
Vučevu svakako imaju tamo obezbijeđeno.
-
Dobro si i to
napomeno, šta ćemo za bolničara? – pažljivo sam ga pratio, ali i sebi pokazao da
nisam još dovoljno zreo da vodim veću grupu.
-
Joj, zar ti sve
trebam crtati. I to je riješeno, imaju i tamo momci koji su bili na onom kursu,
ko i naši. Jednog ćete dobiti, sigurno!
Poslije ovih riječi, ustao je. Time je pokazivao
kako se sastanak može završiti. A njegov su primjer redom slijedili i ostali.
Ni ja nisam želio biti izuzetak, mada me nije iznenadilo što me Sutko povukao
za rukav.
-
Razmisli, rođo,
možda je vas pet sasvim dovoljno – kao ni ono što mi je rekao.
-
Šest! – htio sam
sebi priuštiti makar i lažni osjećaj kako nisam baš na sve pristao.
Njegov tihi uzdah je mogao pokazati prividnu
potvrdu toga. Što se ne može reći za skoro sažaljive poglede i pozdrave kojima
me ostali, uključujući Saja i Safiru, ispratiše.
dolina
Sutjeske u magli
