Akšam geldi, sunce zađe,
na tvom licu još sija.
Da mi se je nagrijati
jarkog sunca kraj tebe!
„A što ćeš se nagrijati
jarkog sunca kraj mene,
10/11. septembar 1992.
kad ti ideš u mehane
te dušmanke miluješ!“
Ili išo, il ne išo,
moj je sevdah kraj tebe.
Il me hoćeš, il me nećeš,
moj je sevdah za tebe!
Vrijeme mog drugog komandovanja logorom je
prošlo. Svi su se vratili s obuke, večerali, a i polegli. Jedino, fenjer još
gori u Sutkovoj sobi. Njega čekamo. Čini mi se kako više ne brinemo samo, već
nam počinje i pomalo dosađivati.
Izbjegavali smo nagađati kakav nam haber Sutko
nosi, kako ne bismo dan kvarili. Ako ga sam haber ne pokvari!?
-
Da je nešto
ozbiljno, on bi odavno bio ovdje – ja izrekoh što nam se svima već vrzmalo po
glavi.
-
Ama, ovo je neka
čista zajebancija – Ahmo to potvrdi – hoće čovjek da ga dočekamo kao da dolazi
sa Samita Nesvrstanih! Znao sam ja to odmah, da je šta ozbiljno on bi tražio da
ga svi sačekamo. Vidjeli ste kako su ga svi skužili, svi su pogasili lampe i
svijeće...
-
Svako me može
jednom zajebati – ni Lato se nije izdvajao – nisam ja dvorska luda da dvorim
ovdje do ponoći. Iskrivih vrat, okrećući glavu i čekajući kad će se vrata
otvoriti. Blago Juku, njega straža taman potrefila. A meni valja u četiri ustati.
-
Ko zna, možda ti
bude drago što si budan. Znaš ti mog amidžića, zna on uzbunu i u ova doba
dati...
-
A ti bi, Ahmo,
mogo prestati... po zlu zijevati – Lato je misao završio isprekidano i
smanjenim tonom, čuvši glasove ispred vrata od kojih je jedan bez dileme
pripadao Sutku.
Ulaze sva trojica: Sutko i Juko, te i Safet
Muslić koji je također bio na straži.
-
Znate li gdje
sam pred njeg išo – baš je Safet prvi progovorio – bio zaluto, ja moro ići da
ga tražim. Da mene ne bi...
-
Pustite ga,
uduljila mu straža – i Sutkov je smiješak pokazivao kako su sve naše brige, ako
ih je i bilo, bile bespotrebne – nemam ja brate šta da krijem. Ja sam kriv. Kad
ste vi ono pitali jesam li pošo, ja sam još bio gore. Taman se spremo da pođem.
Odmah sam i usto, al me Pela zajeba. On me svrati, izrovio odnekle polovku...
-
Hajde, Sajo,
nemaš još puno – pošto se izrukovao s nama i malo raspremio, Sutko skoro zamoli
Safeta – nije ništa sakriveno, slobodno nam se pridruži čim te ovi smijene,
svakako ćemo i kafu piti. Imamo mi jedan sat pričati, nešta se dogovoriti.
Potom se bacio na kauč, kao da se namjerno igrao
s našim strpljenjem. Takvo je bilo i pitanje koje nam je postavio, a ticalo se
toga kako je ovdje bilo. Naravno, naši su odgovori redom bili kratki,
sastavljeni iz najviše dvije-tri riječi.
-
Gdje su to Redžo
i Džemo? – ovo je pitanje nešto već moglo značiti.
-
Redžo se nešto
ne osjeća dobro, prilego je na Sajovo mjesto, a Sajo će noćas ovdje – Ahmo je
dao objašnjenje za jednog.
-
Ti si reko samo
za komandire vodova, zato Džema nsmo ni zvali!? – a ja za drugog.
-
Mislio sam da
ćeš skontati... Nema veze. A i ja sam trebo ranije doći. Trebo mi je Džemo. Al
hajd sad, nema veze...
Zatim je iz džepa izvadio nešto kao mali blokić,
i uz smiješak to meni pokučio. Odmah sam primijetio da na prvoj strani velikim
slovima piše „RAZGOVORNIK“, tako i razumio njegov smijeh.
Znajući da neće više
ništa reći dok to malo ne pogledam,
požurio sam makar prelistati. Zapazio sam kako na prve dvije stranice
stoje šifre slova i brojeva, izmijenjene ali po istom principu urađene kao prvi
put. Na sljedećoj su bile ispisane šifre glavnih geografskih toponima ovog
područja, u vidu brojeva većih od trideset. Potom je bilo obrađeno nekoliko
osnovnih vojnih termina, kao: cilj, napad, povlačenje, izvidnica, podrška
artiljerije, granatiranje, avijacija, minsko polje, ranjenik, i slično. Da bi na kraju bile i tajne oznake
pojedinih naših jedinica. I jedno i drugo je zamjenjivano prostim riječima:
nazivima voća, drveća, rijeka, i tako...
Kroz glavu mi uspjede samo proći da smo Adem i ja
danas ono bezveze radili. To ću prećutati, daću drugi komentar, sve jer mi se
žuri.
-
Šta znam,
svakako je bolje od onog prije, mada mi i ovo izgleda malo šturo.
-
Neka tog sad kod
tebe, imam ja još jedan – usta su mu još neko vrijeme stajala otvorena, očito
je imao šta dodati ali je odlučio malo sačekati.
Pogledom je dva puta prešao po nama sve
četvorici, kao da mjeri naše raspoloženje, spremnost da čujemo ono glavno što ima
reći.
Ne znam kako je
izmjerio, ali je prošao čitav minut prije nego se ponovo mašio za džep. Ovaj je
put iz njeg izvadio duhankesu. U kojoj i nije bilo mnogo duhana, ali je bio pravi.
Zato je i smotao potanak cigar. A potom je meni prvom pokučio, očito s namjerom
da nas što više smekša.
-
Neću ni ja
paliti dok ne bude kahva – takav mu je bio i ton, kao i riječi – a vi nemojte
biti ni bezobrazni, bar nemojte motati deblje neg ja. I to mi je Pela dao...
-
Ja se ne trujem
– samo sam sekund premišljao, nije me briga što potvrđujem kako je bar trenutni
njegov smijeh opravdan.
-
Ja ne vodim toliko
računa o zdravlju – Lato je bio sljedeći, da smota cigaru ali i da nas opet
nasmije.
-
Dobili smo jednu
naredbu – sačekao je Sutko da i Juko bude spreman, ali vjerovatno i da se Sajo
vrati, kako ne bi rečeno morao ponavljati – hoćete li da vam je pročitam ili
prepričam?
-
Prepričaj
– iz Lata je već govorila i nestrpljivost zbog cigare koju je jednako meljao po
rukama – i nemoj nas više zavitlavati, udri odmah u srijedu!
Iako je Sutko opet neko vrijeme ćutao, ostao je
bez drugih komentara. Osim što su Juko i Ahmo ponovili otprilike što je i Lato
rekao.
Meni je intuicija kazivala da se i od toga
suzdržim. Ne znam zašto, ali sam bio uvjeren kako će krenuti s pričom tek kad
kahva bude gotova, ili kad se Sajo vrati.
Ne znam koliko je bilo do mojih predosjećaja a
koliko se tako i potrefilo. Tek, Sutko će svu naredbu sažeti u jednu
rečenicu, koju će izgovoriti tako glasno da su je čuli i Sajo koji je upravo
otvarao ulazna vrata, a čini mi se i voda na šporetu koja je konačno počela
bacati ključ.
-
Jedna posluga
mora na Vučevo! – a čini mi se kako ni plafon nije bio gluh, ili su samo
zaigrale naše oči.
Vučevo, širi pojas
