Djevojka pita sokola:
„Sokole, bolan,
sokole,
Po čemu Jurjev
poznaješ?“
„Djevojko, jedna
budalo,
kako ga neću poznati.
Zemlja se travom
pokrije,
gora se listom odije!“
Nisam se prevario. Adem je izašao odmah iza mene,
i pozvao nas skroz u drugu sobu. Onu gdje on boravi, gdje mu je i stanica.
To je već, nešto što sam viđao. Po svemu naliči
na našu. Samo jedan kauč, nekakav ormar preko puta, te cijeli patos prekriven
svim i svačim, spužvama, madracima, jorganima, serdžadama, raznim jaknama i
džemperima, svime što služi umjesto kreveta i jastuka, uz poluuredno složenih
nekoliko ćebadi, čim nema za svakog po dva - mora tako. Zapravo, jedino što je
mojim očima novo i jeste ona stanica.
Lahko sam pogodio gdje će Adem leći, kad sam već
shvatio da to smjera, ali ću počekati svako drugo objašnjenje. Možda bih to
odmah zatražio da ne primijetih kako je Tito požurio ugledati se na njega.
Samo sam trenutak razmišljao da se ja bacim na
taj jedini kauč. Shvatio sam da bih tako doprinio da pomisle kako se namjerno
uzdižem iznad njih. A možda je uzrok ovakvog Ademovog ponašanja to što mu treba
još vremena da halali Sutku za prisvajanje sve kahve.
-
Možda smo prvo
trebali završiti to što imamo – nisam mogao imati mira, progovorih minut nakon što sam legao kraj njih.
-
Samo se opusti –
Adem je znao da će to biti pitan – to je nama deset minuta posla. Ne pamtim kad
mi je ovako bilo. Jučer se nismo premorili, noćas nisam bio na straži, doručak
mi baš lego, pa kafa i onaj Safirin divlji duhan. Nije kao pravi, ali je bolji
od bljuštura i svake travuljine. A taman sam osto bez cigara. Kažu da ga ima
negdje iznad Trebove, pa nešto kontam da li se to može kako presađivati, kad se
sije, kako rađa...
Shvatio sam dovoljno. Ne zamjera on Sutku, njih
su dvojica skoro isti. Prije bi Tito i ja bili skroz pravični u podjeli. Dok se
radi o nečemu čemu mi ne pridajemo toliki značaj! A kada bi se radilo o onome
što mi jako volimo...
Ne znam dok ne dođem u tu situaciju. Mogu
pokušati biti spremniji, kad me već Adem tjera da o nečemu razmišljam. Neću o
Sutku, hoću o ljudima uopšte.
Izgleda da u ovom vremenu, između sebe i svoje
okoline podižemo čudne zidove. Zidove koje možemo preskočiti kad god to doista
želimo, a koje smo, opet, spremni svakom predstaviti kao nesavladive onda kad
nam nije želja da se suočimo s njima.
A istina je baš u tim zidovima. Ni jedan se ne
podiže samo s jedne strane, uvijek imaju oni koji redaju i drugi red blokova.
Mi uvijek vidimo samo svoju stranu, koju smo mi zidali. Zaboravljamo kako
postoji vrijeme, koje će učiniti da ti zidovi postanu porozniji. Tad ih neće
trebati preskakati. Tad neće trebati ni uviđati da postoji ta druga strana. Jer
je istina na sredini, između dva zida. A već sada, ko hoće može saznati da su
obje strane iste. Samo snagom volje. Iste i jednako nevažne, dok je jedino
važno to što se unutra zaziđuje.
Tu je otišao i miris ove kahve. Ne znamo mi da nije
Sutko možda naredio Safiri da nas počasti, a ona to predstavila kao svoju
dobrotu...
Počeo sam sam sebi dosađivati ovako glupim zamaranjem
mozga, da me san morao prevariti. Biće da je i to potrajalo, čim me je zvonjava
stanice onako trznula.
Adem je brže reagovao. Kad sam se već razabrao,
shvatio gdje sam i zašto, on je počeo s primanjem telegrama. Ponavljao je
brojeve koji su mu u slušalicu diktirani, jednako ih i bilježeći na komad
papira.
Draže mi je što nije potrajalo, jer to znači da
od njegove sadržine ne trebamo strahovati.
-
Svi... ko...
mandiri – Adem je pokazivao da dosta dobro vlada šiframa – da me... če... kaju.
Ima... ćemo sas... tanak!
I Tito je pažljivo slušao. Čak mi se čini kako je
on svakako očekivao neku jasniju, a i zvučniju vijest. Ali je i dovoljno
pametan da shvati kako o ovome nećemo puno nagađati. Tek da nešto čavrljamo što
do sad nismo. Ali i to tek pošto konačno obavimo ono što znamo da trebamo.
Adem mi je pogađao misli, pa je na jednom velikom
komadu papira nacrtao nešto kao praznu tabelu.
-
Evo, to bi
otprilike trebalo ovako izgledati – riječima me tek zbunio.
-
Ali, ja tu ništa
ne vidim. Ne znam, možda Tito...
-
Dobro – Adem
htjede odmah pokazati kako je sasvim ozbiljan – naravno da ovo trebamo
popuniti. Za to mi ti trebaš. Znaš, dat nam je zadatak da napravimo svoj dio
internih šifri.
-
Opet ne kontam.
Što će nama uopšte interne šifre, ako nam je veza kurirska. Neće kuriri pamtiti
šifre, samo se time zamarati.
-
Neće. Ali se
Sutko nada da će Major uspjeti nabaviti još koji uređaj, bez toga artiljerija
nema pravog efekta. On se i nadao da je zbog toga zovnut. Mada je o ovim
šiframa već i ranije bilo riječi. Hajde, pa Major ima svoju stanicu, on je taj
koji će i naređivati šta ćemo gađati. A ovakve su šifre duge. Bar, gdje se može
naći bolje rješenje. Eto, to je naš zadatak.
-
Neka bude. Samo
mi sad reci kako ste zamislili te specijalne šifre.
-
Trebamo odabrati
termine koji se često upotrijebljavaju, dati im šifre. Ništa se ti za to ne
brini, samo ti meni daj te termine. Ono, znaš, lijevo-desno, naprijed-nazad...
-
Nije
naprijed-nazad, nego dalje-bliže... Eto, piši: desno, lijevo, dalje, bliže, nad, pod...
-
Dalje!
-
Sačekaj da skontam
redoslijed. Piši osnovnim jedan. Ne,
nemoj to! To se podrazumijeva, to ćemo mi sami, u toku korekture...
Nekih sam još tridesetak sekundi razmišljao, a
onda krenuo dalje s nabrajanjem bitnijih artiljerijskih termina. Tito me usput
dopunjavao, Adem pratio i pisao.
Nakon što sam zaključio da je sve obuhvaćeno,
Adem se dao na punjenje tabele. Vidio sam da radi brzo, po nekom ranije
zamišljenom šablonu, tako da se nisam nadvirivao. Sačekao sam da završi, da mi
on sam pokuči taj papir.
Dovoljan je bio jedan pogled da mi dvije stvari
budu jednako jasne. Prva je način na koji je došao do šifara. Koristio je redom
brojeve od trideset i jedan pa nadalje, one koji već nisu upotrijebljeni za
slova, ali je negdje iznad tabele upisao i Y, u zagradi napominjući da je to
dio koji se odnosi na artiljeriju. Još je i ukupno imao četiri različita reda
šifri, da se svakih šest sati mijenja.
-
Eto, gotovo je.
Jesam li ti reko da ne brineš – Adem je očekivao da potvrdim zadovoljstvo
urađenim.
-
Sad tek brinem.
-
Zašto?
-
Ovo mi tako
nekako glupo izgleda – umjesto onog što on očekuje, ja otkrivam ono drugo što
mi je postalo jasno – predugo mi sve, dok onaj što osmatra pogleda šifre, pa ih
prenese vezisti, pa ovaj meni, pa opet ja zavirim u šifrarnik, dobar će kurir
dvaput dotrčati.
-
Ama, i ja mislim
da ćemo tako raditi. Za sad. Ali, šta ako kad osmatračnica bude plaho daleka a
dobijemo još stanica!? Osim toga, ne bi valjalo da nismo uradili kako nam je
rečeno. Jebe nam se, nismo kopali!
-
Nismo – opet se
ubaci Tito – al vala ti ja neću ni buljiti u taj papir, ni pamtiti te šifre. Ako
mene kad zapadne da budem vezista. Još, vidim, mijenjate ih svakih šest sahata.
Ja ću trčati kolko imam snage...
Svi smo u pravu. Zato nam je bolje prekinuti o
tome. Ionako je večeras sastanak, možda će i sva ova naša priča poslije njega
izgledati drukčija.
Bio sam prvo pomislio predložiti Titu da
prošetamo do položaja, ali sam i odmah odustao. Opet bi to tamo moglo biti
pogrešno protumačeno, kao da se previše pravim važan, da u Ahma i ostale nemam
ni toliko povjerenja.
Prije nego se potpuno opružim na ovu jednu
spužvu, još jednom bacih pogled na onaj komad papira, dok ga vraćah Ademu kako
bi napravio još par istih. S jedne sam strane ugledao ispisane brojeve koje
ćemo mi zvati šiframa, a s druge, prazne, nevidljiva slova koja su ispisivala ono
što mi je Sutko najavio. To i jedino može pisati na praznom papiru, sasvim mi
je jasno, ali je lijepo s vremena na vrijeme pročitati.
Ostah opružen na spužvi, ne da bih spavao već se
sjećao. Trebove, više iz vremena dok i civili bijahoše gore, nekih ljepših, ali i zagonetnih snova, Sutkovih riječi i praznih strana Ademovog
šifrarnika, Mufove čorbe i hljeba, Džemovih pita...
Neko sam vrijeme zaboravio na prisustvo ove
dvojice.
-
Šta vam je, što
ste zamišljeni – pitao sam, vidjevši kako i oni dijele isto raspoloženje.
-
Kako nećemo, kad
znamo da se nešto sprema – Adem odgovori za obojicu.
A sva trojica neko vrijeme samo klimasmo glavom.
Trebova
planina
