Alaj bi se zabavljala,
al mi ne da nana.
Alaj ću se zabavljati
kad ostanem sama.
Ostala sam sama,
dođi lolo vamo,
da se zabavljamo,
i ponesi tamburicu
pa da poigramo,
da se zabavljamo.
Alaj volim orati,
s volovima rogatim.
Još da mi je cura
bijela
da volove tjera,
i curica mrkušica
da goni kolica.
Sitan dika, sitna ja,
sitna slama pod nama.
Sitno, diko, mene
ljubi,
poznaće se zubi.
Poznaće mi nana
da sam milovana.
Poslije večere, dade mi se još malo razmišljati o
Sutkovim riječima. Ovaj put ne odoljeh i osmjehnuti se.
Ne smeta da se makar
malo zamišljam kako komandujem divizionom. Da bi mi bilo lakše, odabraću svoje
prve saradnike. Ako bi Ahmo tako bio moj zamjenik, onda bih vatrene baterije
dao Latu i Džemu. Komandnu, ma kako mi misli letjele malo ustranu, ipak bih
morao Zaimu. Oksa bih, a možda ipak Admina, da komanduje izviđačko-računačkim
vodom. Za onog drugog bih našao neko drugo mjesto, nije bitno gdje je ko...
Naravno da ni Tita nikako ne bih zaboravio, mislim da bi se u Komandi diviziona
našlo neko mjesto koje bi omogućilo da uvijek bude tu negdje uz mene. Za Mufa
bih se posebno pobrinuo, a sjetio bih se i Kuka i malog Enesa...
Mjesečina pogoduje mašti, ali je dobra i za
razgovor. Admin mi se pridružuje. Ubrzo će na smjenu, pa mu se ne isplati zaspati.
Kako smo ovih dana često pričali, pri čemu je on uglavnom slušao mene, nije bilo
smisla da mu ne uzvratim. Sad, kad je očigledno njemu potreban slušalac.
Meni tako i odgovara. Teže će se primijetiti ako
mi se misli pokatkad vrate na ono u čemu me je prekinuo. Što se, ipak, neće dešavati često, zahvaljujući
njegovim zanimljivim pričicama.
Počeo je od jedne djevojke, iz Sarajeva,
Srpkinje, koju je zavolio. O kojoj često razmišlja, priznaje čak kako osjeća da
mu jako nedostaje. Po tome kako je o njoj govorio, to je ravno istini. Bez
obzira i na priznanje kako je i ovdje stigao jednu upoznati, kad još nije
očekivao da će Major rano skloniti civile. Zbog čega se sad pomalo kaje...
A meni bi žao kad on moraše na stražu. Nisam bio
siguran da ću puno uhvatiti sna prije nego ih s Nerkom krenem smijeniti. Vidio
sam se kako se razapinjem između misli ponukanih Adminovom pričom, a u kojoj
lahko mogu pronalaziti i sebe, te Sutkovom koja baš trenira maštu. I meni
mnogi, i mnoge nedostaju, a poskočio bih na noge kada bi se sad iz mraka kako
pojavio Tito s takvom viješću koja bi me pozivala da preuzmem jedan postrojen
artiljerijski divizion.
Misli mi pritiska moguća veza moga nedavnog sna i
Sutkovih ponašanja i priče. Odlazim tako mislima unatrag, ponovo u školske
dane.
Pada mi na um jedan zadatak koji je izašao u matematičkom časopisu, inače smo
te zadatke rješavali kolektivno, cijelo odjeljenje matematičara. Uglavnom smo
ih rješavali isti dan, ali za taj nam nisu bile dovoljne ni obje hefte koliki
je bio raspon od broja do broja.
U tom se zadatku
govorilo o čudnom testamentu koji je otac dao dvojici sinova. Kako je bio
prilično bogat, a želio da njegov pametniji sin ne bude ništa manje bogat, to
je odlučio imanje ni ne dijeliti. Već će sinovima prvo pokloniti po jednog
konja, starijem crnog a mlađem bijelog, i oni će se trkati iz tog mjesta u
Americi do neke kafane na samoj granici s Meksikom, i nazad. Na kraju će svo
njegovo bogatstvo pripasti sinu čiji konj stigne zadnji! U zadatku je još pisalo
kako su sinovi bili zbunjeni testamentom i da su se zato dogovorili da prvu
polovinu puta jašu jedan pored drugog. Međutim, kada su krčmarici izrekli svoj
problem ona im je rekla samo dvije riječi. Poslije čega su oni, ne popivši piće
do kraja, potrčali uzjahati konje i galopom jurnuti nazad.
Rješenja nekih problema su jednostavna, kada ih
čovjek sazna mora se nasmijati. Ne znam hoću li u roku dvije hefte ja do nekih
saznanja doći. Ali, volio bih se i tada onako nasmijati, kao onog dana kad je
izašao novi broj časopisa, s rješenjem. Kad vidjeh da smo samo trebali
„zamijeniti konje“!
Uzdahnuh. Sjetih se još jednog matematičkog problema.
U njemu se radilo o tri osobe koje stoje
ispred nas, a mi znamo samo da je jedna seljak, druga činovnik, a treća
trgovac. Kao i te karakteristike da seljak uvijek govori istinu, trgovac uvijek
laže, dok činovniku ne možeš znati, nekad laže a nekad govori istinu. Još smo
imali pravo postaviti tri pitanja, na koja se odgovara sa DA ili NE, da bi
otkrili ko je ko.
Sjećam se, ja sam nekoliko noći po par sati u kutku
svog sobička „pričao“ s tri kofe, kao da se radilo o seljaku, trgovcu i
činovniku. Drugovi iz razreda su me približavali rješenju. Razumio sam kako prvo
pitanje treba da je opšte, poput „jesu li jedan i jedan dva“, drugo tipa „da li
je osoba pored tebe TOkoliko i pitanja“, dok bi treće trebalo biti u stilu „je li ovaj prije
tebe slagao“. Toliko vidjeh muke, sigurno sam nekoliko puta prešao preko
rješenja a da to nisam shvatao. Ali mi najveća muka bi što ne razumjevah ni samo
rješenje.
Baš tako. Nekad su odgovori jednako čudni koliko i
pitanja. Tako da mi ne preosta ništa drugo nego da ipak malo drjemnem. Sve me
Sutko više podsjećao na onog činovnika, nikad nisam načisto kad je ozbiljan a
kad se šali, kad je iskren a kad...
