Ja te ljubim djevo mila,
više nego cijeli svijet.
Više nego soko svoju goru,
više nego leptir cvijet.
Ako i ti ljubiš mene,
svanuće nam sreće čas.
I do groba nikad niko
rastaviti neće nas.
Jednako iščekujem ručak, ali se ja dajem i nekim
drugim razmišljanjima. Zbog čega ne bih do kraja iskoristio pomoć koju je
Ćasara ponudio?
Jusmance sam već kaparisao, a sasvim sam zadovoljan i
bolničarem. Naravno da mi te njegove vještine nisu poznate, ali ga dobro znam
od ranije. Kao i kod većine onih koje znam, poznanstvo je vezano za
srednjoškolske dane. Faruk Kovač, za jedne Horo, za druge Pijevac, a meni
svejedno, trebao bi od mene biti stariji
godinu ili dvije, a koliko me sjećanje služilo ne radi se o lošem momku.
Svakako mi je drago što je to on, a ne neko koga bih tek trebao upoznavati. Kao
što je slučaj s ponuđenim vezistom. Mnoge ljude je lako upoznati po ćehri, ali Munib Kovačević pripada onoj najrjeđoj, grupi zagonetnih. Najbliže bih ga uporedio s našim Zaimom, često djeluje ozbiljno, zamišljeno, tada i namrgođeno, ali kada se nasmije onda zari prijatnom toplinom. Ne mogu imati ništa protiv Muniba, prvi put ga vidim, ali neću ni odmah insistirati na njegovom
prihvatanju.
Možda to pravo ostavim za nekog drugog, stigao
sam ovdje prepoznati još nekoliko momaka.
Fuada Madeška čak odlično poznajem,
ako bih se samo ja pitao ni sekunde ne bih bio u dilemi. Ipak ću prvo direktno
s njim popričati, ako bi bio zainteresiran za mjesto u posluzi bio bi riješen i
problem o kojem u Zamrštenu nismo stigli razmišljati. Ako već ne moram biti na
osmatračnici, a red je da Zaimu povjerim računanje, ne bih trebao bježati od
bar radio-stanice, ako efikasno nišanjenje ovisi od dobro uvježbanog para
nišandžija-njegov pomoćnik, na čemu sam tamo i najviše insistirao, onda nikako
nije pošteno da kompletno posluživanje spadne na samo Mufa i Salka. Bez obzira
što su tako vrijedni, što bi se reklo „rođeni“ artiljerci. Fudo je također
vrijedan, njih trojica bi mogli odraditi ono što inače rade
četvorica-petorica... Ako ne bude raspoložen, onda ću razmišljati o Nijazu
Humiću, ili nekom trećem.
Sad, svakako stiže Safet Madeško. Kuhar. Koji bi
možda i jedini mogao biti ne baš oduševljen našim dolaskom. To što je za nas
zadužen na Sniježnici je još i sasvim normalno, ali da nam svaki dan ovdje
dogoni ručak...
Ja nisam htio još o tome, ali jeste Džemo:
-
Daj da se
dogovorimo – nama se obraćao, ali tako da ga i Safet čuje – da nikako ne
ručavamo ovdje. Nije nam neobično. Samo, neka nam se za večeru malo pojača.
Nema smisla da momak svaki dan silazi radi nas. Hajde sad kad nas je dvadeset,
ali kad bude samo nas sedam-osam...
-
Slušaj momak –
samo prividno ozbiljnim tonom, Safet odluči da ga presiječe – ako ti se jede,
jedi! I ne pričaj puno. Niti se ti šta sikiraj, nisi radi toga ovdje. Nemoj da
mi kutl... pušku izbijaš iz ruku. Ako ćete vi ovdje noćivati, ja ću vama
dogoniti i ručak i večeru, i doručak!
Možda je još nešto rekao. Nema veze, nije ni
važno, ovo je dovoljno.
Ta njegova ideja nije loša, možda je samo još rano da o
njoj naglas razmišljam. Neka je u podsvijesti, ako situacija zatraži već će se
lahko aktivirati.
Sad mi se još jednom uvjeravati u njegovo kuharsko umijeće.
Usput se prisjetiti Latifa Odobašića, mada razlozi njihovih sličnih reagovanja
nisu isti. Istina, obojica djeluju kao ljudi koji nikako ne bježe od puške,
Latif više zbog onog što je zadesilo njegovu porodicu i naše selo uopšte, a
Safet zbog mladosti, drskosti, odvažnosti. Činjenica je kako je ovdje situacija
s naoružanjem još kritičnja nego na Trebovoj, cijevi ima ali je puno manje
automatskog. Stoga je, u takvoj situaciji, tako spretne kuharske ruke i
grjehota umjesto kutlačom zauzimati kakvom lovarom.
A sve ovo što nam se ovako brzo dešava, sva
pažnja koja nam se pokazuje, dotičem se i takvog razmišljanja, blizu je da prijeđe
neke granice. I da dosluti nešto što baš neće biti dobro.
Ipak je uz ovako ukusan ručak neprimjereno više o
tome razmišljati. Dok je lijepo, treba uživati.
Dragoš
sedlo
