47 - Bolje i da doslutimo, nego da nas iznenadi

Dilber Minka vodu ljeva,

nad vodu se nadnijela,

na vodi se ogledala,

sama sebi govorila:

„Bože mili, lijepa li sam;

Hem sam tanka, hem visoka,

hem sam bijela, hem rumena,

još da su mi oči crne,                                                 8. septembar 1992. 
tri bih grada primamila,

sa tri grada tri dizdara.

Kujundžiju Sarajliju,

koji kuje tepeluke,

i na ruke belenzuke,

i na glavu almaz granu,

i na čelo zlatno pero.“

Prvi put smo vježbali kao baterija. Možda i to nečemu sluti? Ako, bolje i da doslutimo nego da nas iznenadi!

Povremeno sam vježbu pratio s obližnjeg uzvišenja, pod izgovorom što sam komandir voda, a u stvari sam bio radoznao kako sve skupa izgleda.

Nisam u prilici da nekog izvještavam, pa sam u sebi bio najzadovoljniji upravo računačima. Izgledaju tako stvarno, potpuno predano, kao da sami sebi dokazuju da su dobro svarili sve što smo se dogovorili. Sva trojica sad još brže izrađuju meteobilten, računajući samo ono što je neophodno. Zakrivljenost Zemljine površine se ionako zanemaruje za oruđa ovih dometa, temperaturu zraka uzimamo optimalnom, tabličnom, drukčije ćemo postupati samo u slučaju neočekivano većih promjena. I tada ćemo procjenu davati odoka, pošto nemamo nikakvih termometara, pri čemu ćemo proporcionalno uzimati i odstupanja u temperaturi baruta. Problem velikih razlika u masama projektila smo riješili sortiranjem: najvažnije ćemo ciljeve gađati s minama do jedne težinske oznake u plusu ili minusu, dok manje važnije onima s više tih pluseva i minusa, ali uvijek isti cilj s približno jednakim minama. Ono što nikako nećemo zanemarivati je brzina vjetra i njegov uticaj, koji su u ovim danima ovdje posebno prisutni. Na način, a opet bez adekvatnih sprava, tako što ćemo se služiti manjim papirićima. Pravac približnije, a brzinu kako potrefimo, oboje odoka. Ono što sam zadužio Zaima da ih još uvijek obavezno podsjeća je vjerovatno skretanje projektila, odnosno derivacija. Iako su ti uticaji manji nego kod VBR, oruđa na kojem sam ja služio, svakako nisu zanemarljivi. Za sve ostale popravke zaduženi su izviđači, odnosno korektura. Naravno, podrazumijevam da je osnovno, skidanje koordinata i uračunavanje popravke daljinara zbog niže nadmorske  visine cilja, već postalo rutina, kao i svijest da je naš vatreni položaj na trenutno fiksnoj visini.

Još ljepše je gledati sa strane, posebno u dijelu koji zamišlja rad u korekturi. Lišeni planšete, odgovarajućih kružnih mrežica, karte krupnijeg razmjera, oslonjeni na svega jedan obični digitron, jedan koordinatomjer i jedan trokut, važna je veća upotreba mozga. Mislim da je to naše najveće bogatstvo, koje nam u suprotnom nikakva tehnika ne bi nadomjestila!

Zato i djelujemo tako stvarno.

Za razliku od nas ostali su prinuđeni glumiti.

Pri čemu svaka gluma nije jednaka. Posebno je to vidljivo kod vezista. Nije ni neophodno da u ovakvoj prilici daju maksimum. Da polamaju noge trčeći s osmatačnice do nas, kako bi nam kao rekli šta novo gađamo, ili pak korekturu na prethodnu minu. Tako i druga grupa, koja je na vezi između nas i voda gromova i šesetki, koje nismo zanemarivali iako smo jasnu prednost dali stodvadeskama u blizini kojih smo se i smjestili. U stvarnoj situaciji ćemo se podijeliti u dvije grupe, zbog čega će i zadatak vezista biti lakši, mada im se ni ovako ne može zamjeriti na trudu. Ipak će njihov značaj biti vidljiv tek kad ovo ne bude gluma!

Izviđači glume sve. Čak i da uopšte nešto rade. Razmišljao sam da sljedeći put Sutku predložim da njih oslobodimo, odnosno nekako korisnije zaposlimo. I sami smo mogli zamišljati kamo nam mine padaju, odnosno maštati šta bismo to voljeli gađati. Vjerovatno bismo bili i oprezniji, mada je svakako lijep osjećaj kada svaki put uništimo cilj, i to poslije najviše četiri ispaljene mine. Razmišljao sam, ali se ne želim Redžu zamjerati.

I posluge su imale dosadne uloge. Što se, jedino, ne odnosi na nišandžiju i pomoćnika, koji su bili u prilici da življe nego ikad vježbaju oko, odnosno koncentraciju. Pikedžije  su samo jutros noge zagrijali, a i razumljiv je njihov trenutni polupodrugljiv osmijeh, pošto su ranijih dana zbog prečestog trčanja oni ismijavani. Sličan osjećaj je prisutan i kod tempirača, koji samo formalno pogleduju u sanduk s već sortiranim minama, a koje se nije isplatilo uopšte iznositi, radi mogućih oštećenja.

Ahmo Bešović je imao najmanje volje za glumom. Radom na vatrenom položaju je sasvim dobro vladao, ali je i bio svjestan kako sutra-prekosutra ovakav njegov rad možda dođe suvišan.

Nisam silazio Juku, mada vjerujem kako su oni u današnjem danu kao najpozitivnije prepoznavali to što je vrijeme bilo dosta ugodno i prijatno.

Vezisti bi voljeli da je bilo drukčije. Da su se, ipak, malo više trudili nego glumili, pokazalo se pred akšam, kad smo mi već pomišljali da je za danas gotovo. Sutku nije bilo dosta „uništenih ciljeva“, pa je „otkrio još jedan“. Nije želio povući tu ideju, pa je na prigovor Adema Durića predložio da uključi i Nevzetu.

To je bio pravi potez, najbolji mogući za kraj. Vidjevši je zadihanu, nikom nije padalo na um da ovaj put ne da najviše od sebe!

-          Cilj devetnaest... sto metara niže – jasno smo čuli njene isprekidane, ali i riječi koje su pokazivale svu ozbiljnost mogućnosti da se jednom nađemo i u ovakvoj situaciji.

-          Uglomjer: trideset - trideset jedan – Zaimu nije trebalo više od pola minute da se oglasi – daljinar: osam - jedanaest... punjenje: treće... osnovnim, jedan, pali!

Ahmo je ponovio za njim, obraćajući se Latu i Džemu, poslije čega su i oni potvrdili da su razumjeli.

Dok su tempirači tobože dodavali pripremljene mine, dodavači ih kao donosili, punilac imitirao umetanje mine u cijev i uz par koraka već bio uz konopac, dotle su nišandžija i pomoćnik već imali zauzete elemente.

-          Osnovno, gotovo! – čulo se.

-          Drugo, gotovo! – odmah zatim.

-          Pali! – tri sekunde kasnije, kad su svi već bili na svojim mjestima, opet se čuo glas Lata Krša.

-          Osnovno, opalilo! – pa još jednom, kad se ču i naprazno škljocanje udarne igle, usljed povlačenja konopa koje je bilo stvarno.

Svi smo šutjeli, kao da stvarno mina leti. Pri čemu je Lato počeo uobičajeno odbrojavanje od šezdeset do jedan, uzimajući zamišljenu dužinu leta. Nikad nismo bili složniji u podržavanju, orila se dolina od naših glasova.

Nedugo poslije, opet smo vidjeli i čuli Nevzetu. Ali, nakon cjelodnevne normalne glume sada čusmo korekture suprotne od očekivanih. Pomislio sam, kao i Zaim, da je možebiti loše razumjela Sutka. Ipak je on računao kako je ona rekla. Iste reakcije su došle i od nišandžija.

Novi dolazak Nevzetin donio je nove „kontra“ korekture, s razlikom da nam svima postaje jasno kako je ovo jedan od Sutkovih hirova.

Koji smo slijedili još tri puta. Šaltanje je bivalo veće, što smo mi pratili svojim nezadovoljstvom.

Moje je naraslo toliko da sam odlučio prestati biti nijemi posmatrač. Nisam sačekao da Zaim završi računanje, ustao sam i napravio korak bliže Ahmu Bešoviću. Izgovorio sam proizvoljne elemente, ali za koje sam znao da moraju približno odgovarati onima do kojih bi došli i računanjem, dok sam režim paljbe promijenio u plotunski. Sve pod uticajem svog trenutnog raspoloženja.

Na sebi sam osjećao pomalo zbunjen pogled svojih računača, što ne mogoh primijetiti na poslužiocima. Oni su moje elemente, uključujući i plotunsko gađanje, odmah prihvatili. Tako smo prisustvovali njihovom uobičajenom, jednako brzom radu. Jedina je novost bila u škljocanju udarnih igli, koje su se oba puta skoro stopile u isti ton.

Lato je to ispratio uzdahom, zbog čega je izostalo odbrojavanje.

Pogađao sam njegove misli. Želio je da ovako plotune složi i kada dođe pravo vrijeme za to. Međutim, moje misli su pratile moje oči okrenute brdašcu na kojem sam još jednom očekivao Nevzetu.

Činiće mi se kako se i vrijeme počelo poigravati mojim živcima. Odužuje se iščekivanje. Jesmo ispalili dva plotuna, ali ne stvarno, i to je ono što izviđači sa Sutkom nisu mogli znati. Trebali bi nastaviti po svome, još jednu korekturu, sa ili bez zahtjeva za plotunskim gađanjem, ili, manje očekivano, viješću o prijekidu vatre. U svakom slučaju kasne, što počinje asocirati kako se, ipak, ništa od toga neće dogoditi.

Nisam to shvatao, takav način završetka vježbe mi se baš i nije dopadao. Mada su poslužioci strpljiviji, ni njima nije jasnije. Zapravo, njih puno i ne zanima. Svejedno im je. Spremni su vježbati i cijelu noć, ali i odmah ustati, ukoliko smo se Sutko i ja na neki način već dogovorili, nekim tajnim sredstvima veze, išaretom, telepatijom...

Dokazuju to u trenutcima kad smo čuli da se grupa koju predvodi Sutko polahko nama približava. Spremno su dočekali Ahmovu naredbu da se počinju pakovati, svi zajedno sluteći da to jedino i može uslijediti.

Ja sam ostao da stojim, nije bilo potrebe da ikom pomažem, a želio sam tako dočekati Sutka i njegovo objašnjenje. Čiji je smijeh već govorio puno toga.

-          Bilo je odlično. Stvarno, odlično!? – mada su bile iskrene, njegove riječi su nas samo još više zbunjivale – svi ste bili super, nema potrebe da svakom ponaosob čestitam. A zaslužili ste. Posebno mi se dopala vaša ozbiljnost u radu.

Ovim zadnjim riječima je već nešto rekao, što je samo potvrđivao nastavkom na kratko prekinutog smijeha.

Ne znam koga je koristio, ali nas je morao uhoditi. Bar ovaj posljednji cilj, iako se u tom slučaju ozbiljnost ne bi trebala odnositi na sve. Ja sam sebi uzeo za pravo nešto što u stvarnoj situaciji možda ne bih trebao.

Koliko me osjećaj nije izdavao, postajaće mi još jasnije poslije njegovog poziva da s njim u društvu provedem put do sela.

-          Vjeruj da sam ono od tebe i očekivao – kroz isti smijeh poče.

-          Vjeruj, da ja od tebe nisam – kako sam se već pomirio da od svađe neće biti ništa, to sam se makar potrudio ne priznati brzo poraz.

-          Zato sam namjerno ono izveo, samo da vidim vaše reakcije. Svakako, velim, završavamo. Prišunjali smo se onom velikom grmenu, samo sam Nevzeti šaptao koje će vam korekture davati, dok smo ja i Redžo samo pratili šta radite. Ispalo je najbolje, neka ostali nisu komentarisali. Njihovo je da rade, Osmu i Adminu da računaju. Nego, kako bi ti postupio da je bilo pravo gađanje?

-          Da je bilo pravo gađanje – opet mi je bilo dovoljno nekoliko sekundi da se snađem – ovakvih korektura ne bi ni bilo. Vaše je da prvu vidite, drugu ćemo mi toliko privući da vam ni dvogled neće trebati, moći ćete odoka ocijeniti tih pedesetak metara lijevo ili desno, naprijed ili nazad, da bi na kraju treća išla ravno u cilj. To ti obećavam u svoje, Zaimovo, Oksovo i Adminovo ime!

-          Ne mislim da imamo toliko mina, za plotune, ali mi odgovara tvoj optimizam. Još sam sigurniji da nisam pogriješio što sam tebe stavio za komandira voda – zastao je, kao da na mom licu želi pročitati da li je vrijeme da kaže ono što još želi reći – ha, nije ti se dopalo lijevo - trista, pa desno - trista, pa još desno, pa opet desno... Vidio sam da si pomislio „ma, koga ovo Sutko zajebava“. Svaka čast, baš sam se pito dokle ćeš izdržati. Znaš, koja je sljedeća korektura bila spremna?

-          Sad, mogu i zamisliti – osmjehnuh se.

-    Na Zakletvi sam vidio novu formaciju – već smo se primicali kućama, tako da mu nije vrijedilo dalje provjeravati moju spremnost na njegove završne riječi – samo, nemoj još ništa ostalima govoriti. Ja sam sad u Komandi bataljona. Načelnik artiljerije. Po novoj formaciji, koja je došla iz Sarajeva, a koju moramo popuniti. Tako je sad Ahmo, formalno komandir baterije, al nemamo nego dva vatrena voda. Da ne zbunjujemo puno ljude, nastavljamo raditi po staroj formaciji. Moramo, u novoj formaciji nema gromova, šesetki. Mislim, Lato i Džemo su sad komandiri vodova, ali je bolje da njih koristimo kao nišandžije, ovi ostali nisu još baš... Kontaš. A to je najvažnije. Isto tako, jako nam je bitan dobar komandni vod. Ništa se ne mijenja, ti nemaš ništa s Ahmom, oba ostajete na direktnoj vezi sa mnom, on za vatreni a ti za komandni dio. Eto, amidžić mi je, a ništa mu nisam reko. U tebe imam povjerenje, znam da nećeš širiti. Kako Major reče, nije bitno gdje je ko postavljen, već da se svak upotrjebljava gdje je najkorisniji!

-          S tim se apsolutno slažem.

-          Nisam ni sumnjao, rođo. Pametan si ti momak. Ako ovaj rat potraje, ja tebe vidim kao odličnog komandanta jednog diviziona!

-          Po mogućnosti, VBR. To mi je uža specijalnost! Šalim se, ja bih najvolio da se ovo sranje završi prije nego budem u prilici i da se pokažem kao komandir voda. Osim toga, bojim se da bi to bio predug rat ako bi potrajao dotle dok na mene dođe red da komandujem divizionom!

-          Svak bi normalan volio da se ovo čim prije završi. Ali se mi ne pitamo, već budale koje su ovo počele. Mi se samo prilagođavamo. A da bi ga završili što prije, mi se moramo naoružavati. Posebno artiljerijom, otkako postoji ona je glavna poluga svake vojske, majka svakog rata. Znaš da su tako govorili. Major je stoput rekao da se moramo bolje uvezivati sa slobodnim teritorijama, čvrstim komunikacijama koje će nam omogućivati stalan dotur, kako hrane tako i oružja. A kad smo raspravljali koga ćemo za komandira komandnog voda, znaš da je i Major rekao da te zapazio... Ove godine se rat neće završiti, a na proljeće počinje i naše napredovanje. Do sada su samo četnici. Ja tebe vidim dogodine kao komandanta diviziona...

Namignuo mi je, što sam trebao razumjeti kao podsjećanje da je ovakve razgovore bolje držati izvan suviše ušiju. Nije morao, to bih svakako učinio.

Njegovo namigivanje sam mogao i drukčije razumjeti. Baš i ne vjerujem toliko da Ahmu već nije ugrabljen muštuluk. On je sposobniji od mene da ćuti, makar mi se činilo kako mu se ponašanje dijelom već prilagođava toj vijesti. A ako je Sutka bilo strah da ću ja to saznati od nekoga drugog, ni najmanje ga nije trebala plašiti moja tada moguća reakcija. Nikako nemam razloga ni na koga biti ljubomoran, posebno ne na Ahma koji je ionako trenutno u prednosti u odnosu na mene, makar zbog iskustva kojeg je on koliko-tolko stigao skupiti. Još sam i prošli put iznenađen, da sam uopšte i komandir voda. Mislim da više razloga za nezadovoljstvo mogu imati Zaim i Džemo, imaju više godina od mene, a to trenutno vidim i kao jedinu razliku među nama. Ali, rat je, a onda je Major uvijek u pravu. Nije bitno gdje je ko postavljen.

                                    pogled na Tjentište, s jednog od vrhova Trebove