Mašin-firer napio se
vina,
iznad sebe vatru
izbaciva.
Redom pali ćoške i
mušepke,
i mejhane, i redom
dućane,
i džamije do
Sulejmanije.
Momci žale svoje
trgovine,
a djevojke prtenine
ruha.
Sve se svila u oblake
svija,
a zlato se u topove
zbija.
Neko je vrijeme Admin gledao u mene kao u nekog
ko bi morao znati više nego on, očekujući da tako nestane i ono malo dilema
kod njega prisutnih.
Nisam smio pogriješiti, pa sa svojom ocjenom nisam žurio.
Sačekao sam da se najprije slože još i Zaim i Oks.
-
Ama, i meni
dolazi iz Vrbnice – usput sam širio svoja razmišljanja – samo mi ne ide u glavu
da smo to mi uradili.
-
Meni bi teže u
glavu išlo da su četnici! – Admin ovo reče sa smješkom, podsjećajući na ono o
čemu ranije pričasmo.
-
Sve je moguće –
Zaim se našao između naših misli – i da su četnici zapalili svoje selo da ga mi
ne koristimo, ali i da smo mi to uradili, da im se odvuče pažnja, da im se
pokaže da smo i mi ozbiljna vojska, da misle kako ćemo ih možda napasti.
-
Ko zna, možda i
hoćemo – i Oks je o tome razmišljao – zašto bismo inače dobavljali svo ovo
naoružanje, i mi silazili ovdje.
-
Ono je bolje ako
je ovo naše djelo – meni je ostalo da elaboriram – mada, opet, ako već nešto
planiramo, nije pametno da ih upozoravamo ovako. Ne znam, kako smo otpratili
civile, i otkako dogonimo oružje i brašno, stalno se stidljivo pominje neka
naša ofanziva. Daj Bože da je to!? Ipak, kad je Major tu ja sam naučio da
previše ne trošim svoju glavu.
-
Ne moraš glavu, al
hajde se ti prošetaj do Sutka – Admin je bio nestrpljiviji – čuj šta će on
reći, možda ćemo se pakovati za nazad u logor, tamo nam se lakše braniti ako
nas noćas napadnu.
Njegova ironija mi se nije dopala, ali je suštinski
bio sasvim u pravu. Usput se podsjetih na svoj san, te žurnim korakom krenuh.
Još žurnijim se vratih. Nije mi se dopalo ni to
što sam od Sutka čuo. Adem Durić ne uspijeva uspostaviti vezu s Trebovom, a do
tada moramo biti spremni na sve.
Noć se polahko približava, a nama nije odavde
dok ne budemo načisto sa svime što nas okružuje. Tako smo i nas četvorica
zauzeli dvije susjedne busije, motreći pravac prema Vrbnici, ali slušajući i
iza leđa.
Bila je to prilika da nastavim svoj razgovor s
Adminom. Promijenili smo temu, zaboravili na sve koji trenutno nisu s nama,
vagali koliko čovjek može vjerovati i biti oslonjen na ove tu. Možda smo se
malo i hrabrili, ali smo o svakom pronašli poneku lijepu, dok nam do ružnih
riječi nije ni bilo stalo. Možda je iz nas govorilo sve jače ubjeđenje da smo
morali biti u pravu, da nam ne prijeti nikakva stvarna opasnost, da je ovo samo
Sutkova želja da nas provjeri na jedan drugi način, u kojem će nam biti lakše
da glumimo. Ako je tako, svi smo prihvatili svoje uloge.
Već sam i na Adminu primjećivao kako splašnjava
njegovo početno očekivanje. On je možda i jedini, a pošto sam se ja vratio od
Sutka, poželio da ostatak dana donese nešto drugo, u čemu bi i sam učestvovao.
Uprkos osjetnom razočarenju zbog priželjkivanja nečega drugog ostao je glumiti
do kraja. Opuštenije, što je vrlo brzo prelazilo i na mene. Skoro da nismo
osjetili trenutak kada više nismo bili u sutonu, a kad su se svi šumovi trebali
jače čuti.
Razgovor i zaustavismo tek kad smo čuli kako su
ovi iznad nas, što su motrili na put, postali sasvim glasni. Domalo ćemo čuti i
zviždukanje, što ćemo i razumiti kao poziv nama.
Sastajemo se sa Zaimom i Oksom, i zajedno čekamo
Enesa Ćedića. Koji će se kraj nas zadržati samo toliko da nas uputi gore, jer
će odmah produžiti da isto prenese i Sutkovima i Jukovima.
Biće da su oni bili spremniji, nije prošlo ni
deset minuta a kad smo mogli zaključiti da smo već svi na putu. Do tada smo mi uspjeli
razabrati kako nas je tu puno više, odnosno da nismo sami.
Od nekog smo čuli i
da su s nama oni što su direktno odgovorni za ovo što je promijenilo našu
uobičajenost. Mrak je bio potpun, nikog od njih nisam uspijevao prepoznati, a
nisam nalazio prostora da se nekom od njih približim. Jedva sam se probio i do
Sutka, a nakon što me je Tito nekako pronašao i obavijestio o njegovom pozivu. Sve to
se poklopilo s trenutkom kada smo svi lagano kretali prema selu.
Ostaće samo dvojica stražara, tako je Sutko
odlučio. Naše stražarsko mjesto je još jednom pomjereno, večeras je tu u
blizini oruđa. Salko Pendek i Džemo Pekas se nisu bunili, svakako su po planu
bili prvi na smjeni.
Zapravo, niko više nije ni pričao. Mislio sam da
ću nešto preciznije saznati tek kad uskoro uđemo u selo, tako da nisam ni
razmišljao gdje ću stati u kolonu. Znao sam da iza mene ide Admin, dok me ovi
ispred nisu ni zanimali.
Otud i moje veliko iznenađenje, kada nakon par
minuta, u momentu dok prolazismo kroz mali pojas šume, bijah siguran da glas
jednog od mladića ispred sebe ne čujem prvi put.
-
Selćo, jesi li
to ti? – skoro radosno sam uzviknuo.
-
Ko je to? – sad
mi je bio poznat i glas ovog što se okrenuo, a što je išao baš ispred mene.
-
Jel to Fadil!? –
pokazivah da sam ga poznao.
-
Jesam. Vidi
njega, odakle se sad ti stvori?
-
Kako to, ti mene
da pitaš. Valjda vi trebate meni da objasnite odakle vas ovdje. Znao sam ja da
će mi se neki belaj desiti čim sam sanjo da sam prosuo tespih.
-
Znam da ti se od
mene „dobri“ učinio – govorio je kao neko kome se tek vratio smisao za humor –
ali sam to ipak samo ja!
-
Dobar i kobili
treba – usput se s obojicom rukovah – nego, dete, dobri, pričajte odakle to
idete!
-
Iz akcije,
odakle bi – opet je Fadil odgovorio.
-
Ih, ja tebe
pitam. Selćo, ti mi reci, baš - odakle idete?
-
Sad ti čovjek
reče.
-
Mora da ste
četnike rukama davili, ja ne čuh ni jednog metka da je ispaljen!
-
Ovo je bio
specijalan zadatak.
-
Mogu misliti. Jah
specijalaca, majko rođena!
-
Eto, pitaj
kolegu, koliko je ovaj zadatak ozbiljno shvatio.
-
Sad sam siguran
da je to bio specijalni zadatak, čim ga je i Faja ozbiljno shvatio. Samo što mi
on neće htjeti pričati, ja znam da se on ne voli hvaliti.
-
Samo ga zovni
„palikuća“... Osele ćemo ga samo tako zvati!
-
Deder, Palikućo,
šta je to bilo?
-
Pusti Selća što
on zajebava... Naredio Major da se Vrbnica spali. Cijela četa išla. Podijelili se
u nekolko grupa, da što prije završimo. Naš vod otišo skroz na kraj. Tamo je
onih nekoliko razbacanih kuća. Dok smo mi to saulisali, ovi naprijed završili,
sklonili se poiznad sela. Sad, tu je i jedan red vikendica. Sve vlaške, samo
jedna muslimanska. Nekog oficira bivše armije, valjda je sad u našoj vojski.
Major je naredio da se njegova ne dira...
-
Fadil to nije
znao – Selćo je nastavio – i kad smo naišli mi, njega samo nestade. Ništa mi ne
reče, ne vidjeh ni kad se izgubi. Kontam, natužilo mu, proćeralo ga. Kad, ovamo
se skupili, odmaramo, kad eto ti Faje. Zadihan vas. Te će meni, veli „Jedna
vikendica bila ostala, neko je nije bio dobro priždio!“
-
Ko ga jebe –
Fadil je ponavljao model kojim se, vjerovatno, i tamo pravdao – što je pravio
među njima!? Je li tako, bogati!?
- Tako je. Nego,
šta li je to Major sad smislio, znam da je sve pričo kako moramo čuvati ne samo
ovo muslimanskih nego i srpskih kuća, zima se primiče.
-
Već su naši
diverzanti, od sinoć, na Tjentištu, zapravo u Titovoj vili. Više nisu
diverzanti, sad su „odjeljenje plinska boca“. Onaj Kuljuh, donio neke projekte,
pravi nekakve plinske bombe. Major je tako planiro, da uskoro spusti vojsku s
planina, da drži ova sela ovuda, ona preko Sutjeske, i Tjentište. Vrbnicu i
Čagoštu ne može, nema nas toliko. Pa da ih ni oni ne mogu koristiti!
-
Znači, i Čagošta
je zapaljena?
-
Nije. Ali će
uskoro...
Do ulaska u selo, gdje će noćas i oni noćiti,
imali smo još vremena samo da se još koji put nasmijemo Fadilovoj „razboritosti“,
sve slikovitije dočaravajući njegovo ponašanje tom prilikom.
A ostatak razgovora je obavljen tamo. Zajedno smo
pokušavali shvatiti krajnje Majorove namjere. Nikako ne nalazismo čvrstu vezu
između planova našeg ovladavanja Tjentištem i paljenja srpskih sela. S tim se
nisam želio tako lahko složiti, mada se nisam usuđivao iznijeti opciju da nam
možda slijedi povlačenje. Što, opet, nije imalo veze s dobavljanjem oružja i
hrane.
Nisam ni svoj san dovodio u vezu s ovim što je
Fadil uradio, samo mi oboje ne sluti na dobro. Zato sam odlučio ni u dnevniku
ne biti precizniji. U jednoj ću rečenici biti kratak, zapisaću samo „Mučio me
san, a razvedrio najveći palikuća među Trošnjanima“.
Trebova,
nekropolj stećaka (dio)
