Vezak vezla moja
dilber Zlata,
do po dana na sred
đulistana.
Na šiljtetu, u debelu
hladu,
pod grančicom mavi
jorgovana.
Čistom srmom i žutijem
zlatom
na jagluku milo ime
piše.
Koje ona žarom srca
ljubi
i vjeruje da za njega
diše.
Vezak veze, a uz to
popijeva:
„Rumen-ružo, ako Boga
znadeš, 6. i 7. septembar 1992.
kada Mirza u đulistan dođe,
da mu selam od mene
predadeš.
Još mu kaži da sam ga
čekala,
od sabaha taman do po
dana.
Čekajući jagluk mu
navezla,
u debelu hladu
jorgovana.
Ah, još molim ovaj
cjelov žarki
što ostavljam na
listiću tvome,
da ga predaš, kada amo
dođe,
srcu, duši – ašikliji
mome!“
/Safvet-beg Bašagić/
Jučerašnji dan je bio jedan od onih za koje bi
rekli da nisu ni morali biti. Naravno, niko ne bi htio ili znao reći otkud mu
takav osjećaj.
Bili smo na položaju, ali bez volje da radimo kao
ranije. Ne može biti da je tako samo zbog uvjerenja kako već dovoljno znamo,
mora biti primjese nečeg što se predosjeća. Ili se nešto desilo, ili će se
desiti. Koje god moralo bi biti najpoznatije Sutku. Tako mi se bar čini, sve je
počelo njegovim vidljivim lošijim raspoloženjem, nekad bi se za to reklo da je
„ustao na lijevu nogu“. Sad mi se to činilo preblagim poređenjem.
Je li Sutko na Trebovoj saznao nešto, a ne želi
još o tome da govori, je li drugi osjećaju tako, nisam kadar dokučiti. No, kako
niko drugi nije jeziku davao napolje to sam i ja svoj čvrsto držao uz zube.
Čekajući da se samo kaže, ako ima šta.
Čak ni razgovori nisu bili kao ranije. Izgledalo
je kao da se svi ponašamo da nešto znamo a od drugih krijemo, ili da osjećamo
kako to nešto drugi od nas kriju a mi nemamo hrabrosti pitati.
Sličan je bio pokušaj s traženjem nečeg novog za
učenje. Naveo sam sve - da diskutujemo o „najvažnijem artiljerijskom pravilu“,
po kojemu je vrijeme najveći dušmanin artiljercima. To je trebalo da podstakne
makar Oksa i Admina da rade na bržem računanju, ali se nisu mogli izdvojiti iz
sumornog okruženja. Na kraju je za dan kao ovaj dovoljno i to da su shvatili
namjeru mojih riječi, pošto se sam pojam vremena vezivao jedino za svoju
prolaznost.
I naš je povratak došao kao logičan slijed. Bez
nekog drugog razloga, opet smo se vratili ranije.
Koliko da od svega - uzmem makar malo. Za silazak
u donji dio sela, kućama Kuka i Enesa, akšam je jedino i primjeren.
Bio sam zbunjen, ono što nas je dočekalo
zavrijeđivalo je naše puno bolje raspoloženje. Ne mogu reći da su njihove kuće
bile ljepše od onih u kojima smo stanovali, također su dvije i jednako su
izolovane, ali mislim da bolji trenutak za njihovo upoznavanje nisam mogao
izabrati. Pokušavao sam se ponašati kao njih dvojica, kao da mi je sve poznato
i normalno, ali olakšanje duši nisam mogao uskratiti. Da je to imalo i malo
smisla, tražio bih da tu ostanemo noćiti.
Kuko je našao potrebu i da nešto kao poradi, dok
je Enes bio manje zainteresiran, ali mu je, svejedno, u svemu pravio društvo.
Osim rodbinskog, primjećujem i odnos iskrenog poštovanja mlađeg prema starijem,
ono što u ovim vremenima i nije često za sresti. Već sam stigao upoznati
Enesovu mlađahnu nadobudnost, ali se ona očito mogla na sve odnositi sem na
Kuka. Mislim da ne postoji ništa što bi taj zatražio a da ovaj ne bi bio kadar
za njega uraditi. I to bez i jednog pokušaja isticanja svoga mišljenja. Donekle
bih volio da sam tu bio u društvu samo jednog od njih, ili sam. Da uživam u toj
jednostavnoj i skromnoj ljepoti, onako kako to ona i zavrijeđuje.
Ovako, od svega ću ponijeti dva tespiha, kao
poklone od obojice, očito da toga kod njih nije manjkalo, pri čemu ću jedan
dati Mufu. Posebnu ću zahvalnost osjećati zbog pronađenog zlatnožutog konca,
kakav nisam vidio u čitavim Basarićima. Da jesam, sve ovo bi mi prije palo na um. Nije to jedini razlog što sam želio
sebi obećati još koji dolazak tu, ako konca ne bude dovoljno, niti što sam znao
da u kući ostaje još suhih šljiva, meda, i još ponečeg u ovim vremenima
vrijednijeg nego ikad. Vjerovao sam kako je ostalo još puno ljepote, nedokučive
u trenutcima lošeg raspoloženja, po koju se vrijedi povratiti. Sudbina je na
sve mislila, ne bih je ni mogao razabrati od sjaja taspiha i konca boje zlatnih
ljiljana.
Ubjeđivao sam sebe kako će mi ljepše jutro
svanuti.
***
Ipak, probudih se suznih očiju. Bilo mi žao
tespiha, koji mi se prosuo. Nije utjeha to što brzo skontah kako se to zbilo
samo u snu, još manje zbog činjenice da to nije bio ni moj žuti, niti Mufov
crni. Već crveni, kakav je i jedino mogao u san doći. Prosuo sam ga, što može
samo slutiti nečemu lošem, dok crvena boja najavljuje kako se ta nedaća ne
misli baviti!
Zbog svega mi se danas na položaj nije išlo. Ali
ću morati, moje bi objašnjenje teško iko prihvatio. Bar mi je bilo drago da su
ostali već zanemarili jučerašnji dan, odnosno sve ono što je skrivao. Samo sam
im se trebao nekako pridružiti.
Nisam očekivao da će mi u tome najviše pomagati
Admin. Tek je on, između svih, primijetio moju povremenu odsutnost mislima.
Mada je griješio u razlozima, prijao mi je kratak razgovor s njim.
-
Sve je ovo fino,
samo da se nešto počne dešavati – počeo je zagonetno.
-
Zavisi, nekad je
bolje ne izazivati sudbinu – ja sam još bio u kontaktu sa svojim snovima.
-
Bolje je i
sudbinu izazivati, nego dopuštati njoj da prva počinje! Shvati, zar nije lakše
diverzantima, oni sami planiraju gdje će i kako, ne čekaju ovako, da budu
napadnuti!
-
Ne čekamo ni mi.
Vjeruj da me, s te strane, ni malo nije strah. Ja duboko vjerujem Majoru, znam
da on zna šta radi. Vjeruj mi, nije on nas bezveze ovdje doveo. Ni nas ni
minobacače. Ja ti kažem, neće diverzanti biti jedini kojima će se Sutjeska i
Zelengora diviti i ponositi. Još, osjećam i kako taj dan nije daleko!
-
Džaba, ja bih
više volio da sam osto s diverzantima!
-
Bio si s njima!?
-
Taman me Šeks i
Ćuza bili prihvatili, babo mi ne dade. Ubjeđivao ih cijelu noć, na kraju me oni
vratiše. Šta sam mogo? Poslije me još dade da pomažem Buzdu, a meni se nije
piskaralo. Tražio sam da me rasporede u neku četu, ali se on opet umiješao. On
je kriv što sam ja sad ovdje. Mislim, bih i ja njega da razumijem. Ima slabo
srce, a brat mi nije ovdje. U Njemačkoj je. Zato se babo sad kao brine za mene,
a zapravo pretjeruje. A meni je i najžalije što nisam s bratom.
-
Jel ti brat
stariji il mlađi?
-
Mlađi. Dvije
godine.
-
A, ako nije
tajna, otkud on u Njemačkoj?
-
Mi smo oba bili
u Sarajevu, tamo i išli u školu. Ja bio nastavio fakultet, ovamo došao za
bajram...
-
Kao što moj brat
Fehim nije! On je, za razliku od mene, studiro redovno, imo ispit. Ipak, iako
bi trebalo da je razlika, eto to nam je zajedničko. Ne znaš ti za svog brata,
ne znam ja. Doduše, ne znam za dvojicu, najmlađi je bio zarobljen pa
razmjenjen. Ali, barem mi je Mufo ovdje.
-
Kolko je to vas
ukupno?
-
Četiri. Mislim,
od istog smo oca, a različitih majki. Samo smo ja i ovaj u Sarajevu rođena
braća. Mada se nikad nismo razlikovali tako, vjeruj da se i Mufo i ja jednako
nadamo kako ćemo ih jednog dana vidjeti.
-
Znam. Tako i ja
često o svom bratu razmišljam. Eto, njega je sudbina odvela odmah. U Njemačkoj
mu je sigurno fino, ali bih ja volio da je ovdje pored mene.
-
Ne znam šta bih
ti reko. Ja bih, mislim, volio da su moji vani. Čak i Mufo. I da znam da su
dobro. A što se, opet, toga tiče, ko je već ovdje, od onih koje znam, volim da
smo skupa. Svaki taj mi je kao brat! Je li, koliko si ti ovih momaka znao
odranije?
-
Onako... Skoro
sam ih sve znao imenima, i iz viđenja. Ovdje sam uglavnom samo ljeti dolazio,
kad se tu dosta i radilo, pa nisam baš ni mogao stići da se sa svima bolje
upoznam. One najbliže, komšije, i to ovu našu generaciju...
Njegove zadnje riječi su se stopile s meni dobro
poznatim mirisom paljevine. Ni njemu nije bio sasvim stran, s tim da se on brže
snašao oko pravca.
-
Vrbnica –
govorio je glasom koji pokazuje sigurnost – naši su zapalili Vrbnicu!!?
kao partizani petokrake,
i mi smo vezli prve ljiljane
