Bostan sadi
bostandžija Meho,
bostan sadi i Bogu se
moli:
„Daj mi, Bože, vjetra
hladovita,
da još sadim dunje i
narandže!“
Bog mu dade vjetra
hladovita,
te posadi dunje i
narandže!
Na obuci nisam „glumio“ komandira. Nisam obilazio
ni jednu drugu grupu, sem jednom reda radi. Tada sam primijetio da se obuka
danas skoro i ne izvodi. Svi komentari su izostali, ne znam jesu li ostali
„špijunirali“ nas ili su isto radili iz nekog inata, ali ja sam se i danas htio
jedino baviti nama i smatrao sam da ne griješim što nas četvorica, a sve
vrijeme smo bili zajedno, skoro ni riječ nismo prozborili vezano za obuku.
Zato
nam je dan skoro proletio, prosto smo se utrkivali u prepričavanju doživljaja.
Mislim da smo se danas više upoznali nego što bi neke druge za mjesec-dva.
Ranije sam zatražio da se povučemo, osjećajući
kad su se ovi vratili s Trebove, znajući i da nam to neće biti uzeto za zlo.
-
Pričaj – Zaim je
Džema požurivao, čim ga je uspio izvući iz Sutkove kuće, vani gdje smo mi već
čekali okupljeni.
-
Šta vam imam
pričati – očito je on početak već bio pripremio – dosta će vam biti kad vam
kažem ko je išao.
-
Ko je išao? –
svi smo bili jednako nestrpljivi, bez obzira što Zaim prihvaća dijalog.
-
Nećete vjerovati,
skoro svi koji su gore bili. Naravno, a koje su „glavni“ htjeli povesti! Znate
kako to Azem, Dževad i Sajo rade... Nas nisu htjeli obavijestiti. Da je njima
više rakije!? Neka, beskurac, nema veze. Jesam li im ja lijepo rekao da nas
zovnu, to je bio uslov da uopšte pristanem biti ovdje. Nije se Džemo odreko
Trošnja. Ali, neka, ići će se opet. Ko da mi ne možemo napraviti grupu. Ima nas
ovdje pet-šest, a uvijek možemo naći još trojicu-četvoricu koji će s nama poći.
Je li, bogati! Nećemo ni mi njih zvati. Jebo me svak ako ja ne bih smio i sam
otići. Koknuti jednog, i zbrisati. Evo im! što bi me ufatili. Sad ja znam,
mislim uvijek sam znao, ali sad baš znam tačno pet puteva kojima bih se mogao
vratiti a da me ne stignu... Njima su preči neki s Trebove nego mi. Zamislite,
ni Aliji nisu dali da ide. A poveli tamo neke. Ja ne bih, poslije toga što do
sad nisu htjeli...
-
Ko je išao od
njih, jesu li opet isti?
-
Ko je išao!?
Tri-četiri neka, ko fol diverzanta. Nisu isti, ovaj put su poveli neku balavurdiju.
Opet ih samo ostavili više sela. A opet, nema kako ih ne kite, te „samo taki“,
„momci za deset“... A Aliju nisu vodili. Mogo je svak ostati iznad sela. Ja
mislim da ni Major nije znao za ovo. To je njima sunulo u glavu, našli oni
ahbaba koji će poći zbog rakije. Eto, recite mi, zašto Šeks i Ćuza nisu pošli!
Zar im oni ne bi trebali oko postavljanja mina. Nego, oni nisu htjeli a da
Major ne zna. Zamolili ih da ih ne...
-
Ne reče ko je
sve išao.
-
Eto... Oni, pa
Kemura, Fadil, Jazo, Velija, Memo, Remzija, Lato, Selćo i Senad, Ferid... Ma
svi, bilo ih je više nego i jednom dosad. Kažu, do sela je sve pusto. Nigdje
živa roba, više ni ovce po planini ne čuvaju. Ne smiju. Cijeli su oni dan
proveli iznad sela. Ako ne lažu, obišli čitav Piljak, Ždrijelo, Kikala... sve,
cijelu Malušu. Ništa čuli nisu. Popodne su ove ostavili, gdje i mi onda, a oni
naniže. Taman su zavida stigli Zahirovoj kući. Jedan sat su i tu osmatrali, ama
ni muha se po Trošnju ne čuje. Slabo i po Prijedražju i po Sjenokosu. Beli će
sad još i manje!
Ovdje malo zastaje, da nam da do znanja kako se
tamo ipak nešto dogodilo. Da se nije išlo samo po rakiju. Mi smo svjesno
izbjegli da ga dodatno prekidamo pitanjima, vjerujući kako će sam ubrzati
priču.
-
Malo im je sprva
sve izgledalo sumnjivo, ali su brzo odahnuli. Shvatili su da nas se plaše.
Znaju koliko nas je preživjelo, znaju da ne možemo tek tako preći preko onog
što su nam uradili, to smo im već dokazali kad smo ubili onu trojicu. Sad se
oni svake noći nama „nadaju". Ja mislim da i na Sjenokosu, i Prijedražju, i u
Mješajima doli, svake noći imaju straže. Straže, koje samo čuvaju svoje guzice
i svoje kuće. Oni su ti, samo, ako treba, ako mogu koga nejakog ufatiti, a oni
ti ne smiju šale na onog ko nosi pušku. Eto, kolko su bili iznad Zahirove kuće,
sat - sat i po, nigdje ni ovcu ni kravu čuli nisu. Ne smiju! A bili se
razbacili selom, krenule lole da pljačakaju...
Opet je zastao, i opet ga mi nismo prekidali.
- To je naše
ohrabrilo. Odmah su se dogovorili šta će sve uraditi. Mjesečina je bila čista,
za nje su se spustali Izetovoj kući. Ovaj su put imali sreće, odmah su našli
one mine. Svih šest komada. A do tada nisu ni raspravljali gdje bi ih najbolje
bilo postaviti. Tu su se malo naglabali, prvo - da li da postave sve, odnosno
koliko, pa onda - gdje! Nekako su se složili, nego da vas vidim. Šta vi kažete,
gdje biste ih vi metli?
Ovo je trenutak kada ćemo ipak morati
progovoriti. Ako mislimo da ikad saznamo šta se do kraja desilo.
Mufo je bio prvi, biće da je on o ovome i ranije
razmišljao, kada se sam javljao a nije mu davato da ide. Pri tome je bio i
precizan, za svako mjesto je u par metara navodio i obrazalagao svoj izbor.
Nama ostalima je to uštedilo vrijeme, ali i samo razmišljanje, uglavnom smo se
s Mufom slagali, te možda poneku pomjerili tamo ili ovamo. A najviše da smo se
razlikovali tek u po jednom mjestu, manje se ne slažući, više nudeći neko po
nama bolje.
Džemo nas je pažljivo slušao, uglavnom se
smiješeći, ali vodeći računa da iz tog osmijeha mnogo ne pročitaju oni koji još
nisu pogađali.
Na kraju se, ipak, morao složiti da smo bili
dobri:
- Dobro je. Vrlo
ste blizu. Mogu reći da se čak više slažem s vama nego s njima, a zapravo se i
razlikujemo samo u jednoj. Nego, shvatićete kad dođem dotle. Dakle, čim su
izvukli te mine i odlučili šta će, poslali su jednu grupu naniže. Da se postave
prve dvije. Naravno, prva je u Krastavcu. Kolko sam ih razumio, a to je taman
kako je i Mufo reko, na onoj krivini. Ugledali su veliki komad odvaljene gline
i samo ga podigli. Nema šansi da neko primijeti. Ko da je nisu ni metli, tolki
je luft bio ispod gline. Još bi trebalo da su tuda i ranije išli tenkovi.
Odatle se odmah prebacuju u Bista, i to ste dobro nanjušili, a oni posao brzo
obavili. I tu je bila glina, samo je ovdje trebalo malo zaroviti. A glinu je
lahko zamaskirati, glina ko glina! Malo su obrisali svoje tragove, kažu da se
ništa ne može vidjeti. A tu moraju doći, po Memovu građu. Još je nisu odvukli.
Pa su produžili Mustafinoj kući. Tu je bilo rakije, zakopane. Dvije pletenke.
Jednu su našli, jednu nisu.
-
Koju su našli? –
osjećao sam da moram uskočiti.
-
Što, mora da si
i ti znao za nju. Moram te razočarati, veću su našli.
-
Jebem li im... Memo
i ja smo ih zakopavali, zato mi nije jasno kako i drugu nisu našli. Pa, u po
metra su obje.
-
Nije ni njima.
Eto, ti bolje znaš kako ste zakopali.
- Baš smo nas dvojica
i bili, sami. Sjećam se ko sad, nije to davno bilo, na dva-tri dana prije nego
će nas napasti. Ja bih se zakleo da ne bih mogo pogriješiti. Pogotovo, kad su
jednu već našli! Druga je pola metra, hajde nek je metar od nje, ali su obje na
isti fol. Sjećaš se kako je ono ispod Suljove kuće, repuh do repuha. Iskopali smo
dva repuha s korjenjem, u rupe stavili pletenke, pomalo sipali zemlje i
zbijali, stalno provjeravali da ostane mjesta još samo za vratiti repuh,
ostatak zemlje razbacali naniže da se ne primijeti. Ja vjerujem da je to pofino
zaraslo, ali mi ne ide u glavu...
-
Pustite sad
rakiju – Zaimu se baš žurilo – puno repuha ondje, jednu su našli, jednu nisu...
-
I bi trebalo
„pusti rakiju“ – Džemo ima još nešto o tome reći – koji su za rakiju znali
drago im je što su je i našli, ali zbog pojedinaca bi bolje bilo... Sljedeću su
postavili na Jezeru, i to ste dobro skontali, kod Zaimove i Azemove građe. Ali,
možda nije trebalo odmah tu, iako oni kažu da su dobro maskirali. Ja bih rađe
tamo na ulazu... Eh, odatle su otišli na Kotlišta, gdje su se trebali sastati s
ostalima. Imaju šta naći, krkljanac! Druga grupa, koja je trebala postaviti
ostale tri, jednu kod Senadove kuće, drugu prema Barici, i treću kod Zahirove,
a i mi smo se svi složili da ove dvije ne bi imale smisla, ko će tamo dolaziti,
jedino ova prema Barici, ona bi garant odradila... Al ovi dilberi nisu ni
makli! Oni su ti našli još veću pletenku, Hana im za nju rekla, i lole zalegle!
Zna se, Fadil je bio kolovođa, Velija isto, tu su se još pridružili i Ferid i
Remzija, a onda, fala bogu, ni Selćo ni Ada nisu se opirali, a šta je Senad sam
mogo... To se naroljalo, da ovi nisu pristigli i pjesma bi krenula. Azem je
malo galamio, ali bi samo još gore napravili. Nekako ih ubijede da oni produže
prema Piljaku, a ovi odu postaviti još jednu. Neko se dosjetio da to bude na
Stanovima, kod Redžovih drva. Kao da će po njih neko doći, ko da nemaju gdje
bliže sjeći naša drva!? Nego, nisu više vremena imali. Obave to, požure za
ovima... i odmah ih stignu. To ne može ni da hoda. Još kad je taman tad
odjeknula eksplozija, kažu da je Sajo bio poludio, htio da prospe svu ostalu
rakiju, ili da se odvoji. Bilo je psovki, svađa, samo što se bili nisu...
-
Kaka eksplozija?
– opet će Zaim.
-
Ona u Krastavcu
odradila. Odmah!
Ovdje nam se dalo malo uživati u tome što smo
čuli, da zaboravimo na ono što se nije trebalo dogoditi. Složićemo se brzo da
je to dobro i zbog toga što bi možda cijela priča bila više pamćena po gluposti
nego po onom što je bio stvarni cilj.
Ovako, i nama je lakše. Već smo u sebi
stali nagađati ko bi mogao biti onaj koji je stradao, koliko ih je moglo biti,
da li će i koliko to uticati da postanu oprezniji, odnosno kako će se slične
sudbine sada i drugi pribojavati. Ne
znam je li neko osjetio komešanje u mojoj glavi, nastalo pošto se smirilo
početno uzbuđenje zbog one mine koja je odradila.
Dok sam se ja bavio još njome, ostali su širili
uvjerenje kako će i ostale, ili bar još dvije da odrade. Džemu se nije dopalo
što su dvije ostale neupotrijebljene, odnosno što su predate u Komandu,
diverzantima, i što će sad vjerovatno otići na neki drugi teritorij. Imao je
još ideja, mislim i hrabrosti. Jedna bi se dala postaviti u Dolovima, gdje se
oni nikako ne nadaju, ili ponovo u Krastavcu, stotinjak metara niže ili više,
pa čak i u Mješajima, u asfaltu, gdje je još manje očekuju.
Završavamo priču, uz dva podsjećanja. Puna pomoć
drugih je opet izostala, što i nije tako neobično i bitno, koliko činjenica da
smo mi zaobiđeni!
Mada, sad kad smo sve čuli, ne možemo toliko ni
žaliti zbog toga. Svaki od ovih će poricati, ali nema dileme da su motivi nekima
bili vezani samo za pletenke. Što potvrđuju imena onih koji su nam se ovaj put
pridružili, kad to već nisu uradili oni što su išli ranije, a ni sami
diverzanti. Istina je i da učešće tih motiva nikad neće biti tačno odvagano,
mora biti i kod njih nešto što je bilo vrijedno rizika.
Ne znam u kojoj bih ja bio grupi. Sam ne bih
birao, a ne znam u koju bi me rasporedili. Znam da bih se u obje ponašao poput
većine. Navikao sam da moja riječ nije toliko jaka, da se sluša samo kad se
slažem s onim što mi se nudi. A ako neko prihvata da glavu rizikuje, još lakše
mu je prihvatiti ono što rizik smanjuje.
Dalje mi se o ovome nije dalo razmišljati. Ne
prihvata mi se da je baš moglo ići u tu krajnost da su pojedinci toliko
zanemarili trenutak u kojem su, da se nisu mogli strpiti do završetka zadatka,
kad bi sve tek i bilo pravo zaokruživanje jedne lijepe ratne priče.
-
Je li išta
ostalo od te rakije? – prelomio sam tim pitanjem.
-
Ti si lud! Od
koga da ostane, od Fadila i Velije!?
-
Onda su stvarno
bezobrazni što su nas preskočili. Baš neka nisu našli onu jednu pletenku...
Trebova,
stećak
