42 - Ima nešto zajedničko s nama

Ašikuje Adem-aga,

bijela dana ne ostavlja,

tamne noći ne preskoči.

Pitala ga stara majka:

„Jel ti čemu ta djevojka,

jel ti čemu i po čemu?“

„Iz oka joj sunce sija,

a iz čela mjesečina,

iz obraza krvca vrije!

Jest mi čemu, stara majko,

jest mi čemu i svačemu!“

Zalegao sam na livadu, glavom upirući u zemlju. Tjerajući je da ne misli o Trošnju. Govorio sebi kako mi je sad lijepo, najljepše otkako sam pušku zadužio, kako sam mislio da mi nikad neće biti pošto sam je brzo i razdužio. Ipak, stižu prave tablice, već nas ima četiri dobra računača, samo da bude oruđa koliko jedva mognemo stići opslužiti...

Ne znam kad bih Osmana prekinuo da me glava nije zaboljela od upiranja u zemlju.

-          Jel te zovu imenom, ili nadimkom „Osmo“ – ovo mi se učini dobar način da najavim kako je vrijeme za pauzu.

-          Svejedno. Ko me ne zna - imenom, ko zna - zove me Oks!

-          Oks! Baš super. Sviđa mi se, baš ko i Tito. O svom nadimku neću, imo sam ih uvijek. Kako lani upisah učiteljsku, to me ovi moji požuriše zvati Učo. Zvuči ratno, ma meni se i nije dopadalo. Tek sam stigo dati tri i po ispita i obaviti praksu. A ko zna dokle ovo misli trajati, te da li ću i doživiti da završim. Sreća pa Murata Fuluriju već zovu Učo, pa se mene pomalo kanjuju... Admina sam pito, on kaže da ga uglavnom zovu imenom. Mislim da kontam, Adi ili Ado bi pravilo zbrku, ko ne zna konto bi da je Admir. Zato ćemo nekad smisliti nešto, kada izleti...

-          Samo, trebamo paziti da se ne naljuti, on je osjetljiv.

-          Dobro, nećemo tražiti nešto ružno. Eto, nije fino „Rov“, ali biće neka druga, zgodnija anegdota. Šta znam, šta fali nadimku Kuko.

-          To je njemu još od djetinjstva – već je Oks poturio tablice.

-          Da... Pa, de mi sad i ti reci nešto o sebi. Baba ti znam...

Ovdje me iznenađuje, ne toliko otvorenošću koliko činjenicom da i sam ima nešto zajedničko s nama Trošnjanima. Uzdišući je pomenuo kako su mu roditelji rastavljeni, ali ono s nama zajedničko je zbog činjenice da za majku i sestru zna jedino da ih je početak rata zatekao u Goraždu. Ne čekajući da ja postavljam pitanja, govorio je o svojoj ljubavi prema njima, o brizi koju sad osjeća, o čežnji za danom kada će ih ponovo vidjeti. Nije zaobišao ni činjenicu da mu je sestra tek nešto mlađa od njega. Nije govorio o njenoj ljepoti, ali se dala naslutiti, mislim da karakter njenog bića nije veličao, što je potvrđivao tri puta pomenuvši kako ću se „uvjeriti čim je upoznam“.

Nisam mogao razmišljati koliko je vjerovatno da taj dan skoro dođe, ali sam dobio ideju kako da ga zadržim duže u razgovoru:

-          Ne bih pravio poređenje, ali pošto sam ti maloprije ispričao jedan događaj iz svojih vojničkih dana, evo još jednog. Imo sam jednog regruta iz Slovenije, Roberta Ifka. Nije bio računač, već izviđač. Al pošto mi nismo imali pitomca, to sam ja bio ujedno i kao komandir komandnog voda. Kao sad. Taj momak je bio pravo komplikovan, težak za objasniti, veoma ponosan, ali i drzak, bezobrazan. Kao vojnik je bio „samo taki“, sve bez pogovora izvršavo. Ali, ako je on pomoćnik a dežurnog nema, njegovi klasići najebu. Ne možemo mu ništa, on je u pravu, on izdržljiv i jak, nametne tempo i ostale slomi više nego iko od nas. Opet, ako bi ga čovjek za nešto kaznio, tako je to stojećki podnosio. Vjeruj da mi se vremenom počeo jako sviđati. I ne zato što sam bio komandir voda, već baš što mi se sviđo, odlučim učiniti što mogu da utičem na njega. Stalno sam ga nagovarao da pričamo, o svemu...

Ovdje sam prekinuo, ustao. Sjetio sam se dijela koji sam mu želio dočarati. Zamolio sam Oksa da legne leđima na zemlju i samo malo podigne glavu. Potom sam ja legao sa suprotne strane isto, metnuvši svoju glavu na njegovo, a svojim ramenom prihvatajući njegovu glavu.

-          Evo, ovako smo nas dvojica često pričali – nastavio sam – nema veze što se u oči ne gledamo, ujedno se odmaramo, a svakako jedan drugom vjerujemo. Bio je sprva prilično zatvoren, škrt na riječima. A ja uporan, i tako mi jednom poče potpuno da otvara dušu. Priznaje teško djetinjstvo, zbog činjenice da je rano osto bez oca. Mati mu se odmah preudala, s očuhom mu dobija kćer, usljed čega njegove muke tek počinju. Očuh ga ne podnosi, njegova sestra je postala mjezimica, maza, ali je nemoćna da sestrinsku ljubav digne iznad onog što očuh radi. Ifko je natjeran da odmah poslije osmog razreda počne sam zarađivati. I to najtežim poslovima, u šumi. Iz našeg je ugla to teško shvatljivo, ali je to u Sloveniji sasvim normalno. To kazuje otkud mu snaga, izdržljivost. Sjećam se kako je jednom naglo prekinuo, shvatio sam da je tad nešto prećutao. Opet, ja se držah onog „svetog“ pravila koje je vladalo, oni koji u civilnom životu ne mogu doći do izražaja u svom društvu, sredini, žele to postići u vojsci. Mislio sam da je to i kod Ifka bio cilj, da postane desetar i jednom u životu nekom naređuje. Ma koliko mi bio drag, bio sam sebi obećo kako ću mu to uskratiti. Znaš, ja sam taj koji predlaže buduće desetare iz njihove klase. Jednom sam mu to poslije pomeno, prethodno je on još kojiput pričo o svojoj sestri, sad je kazao kako očuh ni nju nije podnosio, upravo zbog njenih nastojanja da se s bratom viđa... Eh, baš smo tad ovako ležali, s tim da mi sad nemamo klupu. Zbog klupa smo i izmislili ovo, bilo ih malo a jedino ovako mogu dvojica na jednu, taman stanemo do koljena... Vjeruj da sam osjetio kako mu se lice zgrčilo kad je to čuo. Ali se suzdržao, nije riječ progovorio. Međutim, sve poslije nije mogao skriti da je svoja osjećanja prema meni promijenio, bez obzira što ih je zadržavao u sebi. Ja sam to shvatio kao njegovo razmišljanje da je tek upoznao moje pravo lice. Ja sam želio zadržati isti odnos, ali i neodustati od onog što sam odlučio. Žao mi regruta koji tek treba da dođu, znam da će ih budala rasturiti.

-          Je li te pokušao zamoliti?

-          Kakvi, to se ne uklapa u njegov ponos. A to, jer me nije dobro procijenio. Sad, ne znam da li je on utico na Enesa Huzbašića, Bosanca kojeg sam bio predvidio za desetara, a koji je opet cijelo vrijeme težio da postane ćato, majorov pisar. Ovaj se najavio na razgovor sa mnom, i u ime obojice zamolio. Predočio mi je onaj dio koji je meni prešućen. Ifka je u Sloveniji opet čekala samo šuma, ovako je vidio šansu da se aktivira. Bilo je i toga, vrlo rijetko ali je bilo i aktivnih desetara.

-      Kako misliš, aktivnih desetara?

-      Da su u radnom odnosu. I meni je to bilo neobično, novo. Znamo da imaju vojne akademije, gdje se proizvode oficiri, aktivni. Imaju i takozvane škole rezervnih oficira, to su isto regruti koji šest mjeseci imaju posebnu obuku, dobijaju podoficirski čin i s njim dolaze među druge regrute, komanduju vodom i skidaju se s činom potporučnika. Ali, a baš zbog slučaja Ifka vjerujem kako je i to više kao socijalni plan bio, u jedinicama je predviđeno i poneko mjesto komandira odjeljenja da je popunjeno aktivnim desetarom. Meni je, a vjerujem još nekima to nuđeno.

-      Znači, mogao si se izvući iz ovoga - Osmo se osmijehnu.

-      Na drugi način, mogao sam biti u Beogradu, ali to je druga priča. Nisam ja sebe vidio u tome, ne mogu reći da je to i loše ali nekako ponižavajuće. Za moj doživljaj života.

-      Za Robert,a nije?

-     On je baš jak, a to je i lakši, ali i plaćeniji posao. Od onog šta je njega čekalo u Sloveniji. Enes nije imao takve namjere. Mogao sam učiniti oba sretna ili oba nezadovoljna. Tražio sam do ujutro da razmislim. Smislio sam se - šta ću. Obećo sam mu, ali pod jednim uslovom. Da on meni obeća, da mi da besu, i sestrom se zakune da će biti fin desetar!

-          Nije pristo?

-       Griješiš. Nije direktno, nego je reko da i misli takav biti, a ovako se ponašo kako bi uopšte posto desetar. Nisam mu vjerovo, teže će ga ponuditi da se aktivira ako je mekši kao desetar. Ipak sam se nado, a i bio bih zadovoljan  da hoće popustiti makar za dvadesetak posto.

-          Jesi li sazno kakav je bio?

-          Nije imo prilike – morao sam se nasmijati – posto je desetar, ali oni nisu dobili regrute. Niko ne sazna kakav bi doista bio. Neki od njegovih klasića su mi pisali, napominjali kako vuk dlaku mijenja... Njemu sam poslao jedno pismo u kojem sam ga podsjetio na obećanje. Nije mi odgovorio. Dok se nije skino. Dobijam ja tada pismo, iz Slovenije. Otvaram, unutra majušna, pravljena kovertica, na njoj piše „pazi slika“. Nju otvorim, tamo još manja, a piše „još malo“. Nekako i nju otvorim, kad previjen papirić na kojem piše „iznenađenje“. Pogledam, kad baš iznenađenje. Umjesto plavokosog Roberta, pravo lijepa crnka. A na poleđini slike piše „Anita“, tako joj je ime bilo. U pismu mi je pisao kako sam ga malo razočaro time što sam više vjerovo onima koji su o njemu pisali, nego obećanju koje mi je dao. Kazao je kako je prava istina ta da on ni blizu nije bio strog prema svojim klasićima koliko su oni bili bezobrazni. Na kraju je dodao kako je to Aniti preskočio, pričajući joj o meni samo onakvom kakvim me i lično pamtio. Završio je obećanjem da će me u goste pozvati čim dođe do kakva stana... Uskoro se zaratilo u Sloveniji.

-          Ne vidje ti Anitu?

-          Jok. Samo na slici. Nego, de sad ti još malo listaj tu knjigu, pa ćemo opet kasnije malo pričati. Sad me ne bi ni slušo, samo bi, kakav si, razmišljo o Aniti.

-          Ti, slobodno, razmišljaj kakva je Dina! – nije mi ostao dužan.

                                                        

                                                                   Kuk, vrh na Zelengori