41 - Vrijeme mi se trošilo

Dragi dragu alkatmerom budi:
„Ustan, draga, da te nešto pitam:

Šta je šire od sinjega mora?
Šta je brže od siva sokola?

Šta je slađe od slatka šećera?“

Draga dragom tiho odgovara:
„Šire nebo od sinjega mora.

Brže oko od siva sokola.

Slađi dragi od slatka šećera!“

Dan je ljepši od onog jučer, i od onog prekjučer. Ako se mi zanemarimo, ako se isključimo da smo dio njega.

Sunce nas je ogrijalo. I pravo, ne samo ono koje su sa sobom donijele tablice. Oblaka nema, sem onih koji su Džema otpratili Sutku u društvu.

Noći jesu da se nekad zaboravi ono što je dan donio. Ali je dugo do noći. Do kada bi se Džemo trebao vratiti, makar da nas vijesti o Trošnju raspolože pošto već nismo postali dio njih.

Ne da mi se vjerovati kako može biti da je i ovo jedna od značajnijih pažnji kojima je neke od nas sudbina htjela podsjetiti na svoje postojanje. Ponekad imamo pravo na nju da se ljutimo, kad ne znamo koja joj je druga varijanta bila. Siguran sam da među nama nema nikog ko ne bi, da je mogao, ovaj put uticao na nju. Da nas povede u Trošanj, pa poslije da s nama radi što joj volja.

Vjerujem da ću Trošanj noćas sanjati, a i nisam odavno. Biće bolji nego što bih ga danas zamišljao. Pićemo onu našu, vrlo čuvenu, akšamlijsku rakiju. Od trideset osam ili devet stepeni, ne jaču. Biće s nama i oni koji u zamišljanju nikako da budu. Zbog kojih bi svi i voljeli da smo danas tamo gdje smo trebali biti!

Ali, sudbina je rekla svoje. Ne oprašta nam joj se, ali joj se ne možemo ni suprotstaviti. Što možemo, to je da čekamo na njen sljedeći korak. Možda se nešto nagovijesti iz onog što Džemo sazna.

A jedan je način da nam čekanje bude manje naporno. Da se nečim zanimamo. Da smo danas u selu, vjerujem kako bih stigao iskopati više rovova, još za nekog. Ovako, nemam druge nego da se posvetim Osmanu.

Znajući kako je dan dug, bez obzira što Osman već prilično toga zna, odlučujem se sve prijeći ispočetka.

-          Hajde, nacrtaj i označi koordinatni sistem – nisam mario što ga ovo malo iznenađuje.

-          Izvoli – nije se bunio, a bio je i vrlo brz.

-          Jesi li morao označiti sa đ i dž. Da te ne zbuni?

-          Neće. Mada, nisam morao. Evo...

-          Jesi li siguran da nisi pogriješio kod iksa i ipsilona?

-          Jesam. Samo, i dalje mi je glupo što su se artiljerci pravili pametni. Ako je već u matematici apcisa označena sa iks, zašto su ovi mijenjali. Znam, reko si da su to geodezi izmislili, ali je matematika starija. Meni je još gluplje što artiljerci prihvataju ono što je pogrešnije.

-          Dobro. Reko sam ti da, ako će te buniti to x i y, uzmeš neka druga slova, ali... Hajde, neću te više to provjeravati, nego si mi dao ideju da ti ispričam jedan događaj kad sam ja bio u vojsci. To ima veze s ovim glup-gluplji, a nema sa x i y ordinatama...

Vrijeme mi se trošilo, dobro mi dođe svaka prilika da ispričam neki zanimljiv događaj. Pritom mi neće biti mrsko da budem i duži nego što bih inače, sve s ciljem da mi vrijeme brže prolazi nego što to svake sekunde mogu pratiti.

Tako sam skoro pola sata pričao o tome kako je moj major Đorđijev od komandanta kasarne pukovnika Vujanovića primio naredbu o uništenju nekih imitacija nuklearnih bombi, kojima je bio istekao rok trajanja. U naredbi je pomenuo izvršioca, poručnika Udovičića. Taj je to i ranije radio, znao i volio.

Sa sobom je poveo i tri regruta. Nije mu bilo prvi put pa je zanemario pravilo po kojem, u slučaju da do eksplozije ne dođe odmah, treba čekati pola sata. Nakon tri minute je krenuo da vidi zbog čega je došlo do zastoja, kad se desila katastrofa. On i njemu najbliži regrut su zadobili teške opekotine, i samo je sudbina zaslužna što nisu prošli još gore. Tek se tad postavilo pitanje odgovornosti. U kasarni je bilo šest onih koji su imali atest, ali je i njima bilo draže da to radi neko drugi. Poručnik Udovičić je bio pravo rješenje, da je sve bilo kao i toliko puta prije!

Kako je i o tome, kao i o svemu u to vrijeme, odlučivao Savez komunista, to pitanje će se naći na dnevnom redu prve naredne sjednice. Zato i nije čudila majorova želja da što više nas uključi u Partiju, baš na toj sjednici. Istina, uspio je samo s trojicom.

Prije je izvršen naš prijem nego se odlučivalo o odgovornosti pojedinaca u tome slučaju. Znajući da ću i sam morati glasati pomno sam pratio diskusiju. Uvijek ću priznati kako sam se u potpunosti složio s jednim kapetanom koji je istakao kako je hijerarhija odgovornosti vrlo jasna. Poručnik, koji je samo izvršavao pogrešno naređenje skoro da i nije kriv, pošto nije ni imao potreban papir za adekvatno izvršenje takvog zadatka. Vujanović je srednje kriv, jer je izdao pogrešno naređenje. Dok je uvjerljivo najkrivlji Đorđijev, zbog dvostruke greške, prvo prihvata a zatim i sam izdaje pogrešno naređenje...

To je taj bitniji dio ove priče, pitanje odgovornosti, mada nisam propustio priliku i da je dovršim. Sve se završilo „drugarskim ukorima“, mada odluka nije donešena jednoglasno. Vjerno sam opisao kako su oči „našeg“ majora bile oštro uprte gledajući kako dvojica od nas ne dižemo ruku za tako blagu kaznu, ostajući „samo“ suzdržani, gdje odluke nismo morali posebno obrazlagati. Priznao sam mu kako major, makar tek poslije prespavane noći ili dvije, nije zamjerio ni jednome od nas, a znajući i sam kako je njegova stvarna odgovornost ipak znatno veća. Ostalo mi je nejasno i zašto ovaj drugi nije iskoristio moj način razmišljanja, već me pratio, povukao ruku, a znalo se već da će značku primjernog vojnika, i petnaest dana nagradnog odsustva, dobiti jedan od nas. Zapravo u momentu kad se glasalo i kada je nešto u meni reklo kako ne trebam podržati "drugarski ukor" za takav prekršaj ja o znački nisam razmišljao, pala mi je na um tek vidjevši da je Milovanović pogledao u mene i spustio dopola podignutu ruku. 

Nije u toj priči bilo sličnosti s odnosom matematika-geodezija-artiljerija, ali to i nije bilo važno. Važno je razumijevanje odgovornosti, još važnije pola sata koje je prošlo.

-          Šta je hiljaditi? – opet sam našao jedno jednostavno, ali pitanje o kojem će se moći diskutovati, otkinuti još koji minut.

-          Ugao pod kojim se predmet veličine jednog metra vidi na udaljenosti od jednog kilometra – kao iz topa je odgovorio.

-          Čija je to definicija?

-          Artiljerijska – nakon par sekundi, odgovori kako sam ja očekivao.

-          Tačno. I ona je tačna. Ali, pošto maloprije reče kako više vjeruješ matematičarima, de mi sad reci matematičku definiciju.

-          Ne sjećam se da si mi to govorio – ovaj put je razmišljao nešto duže – a nisam nigdje ni našao u tablicama, ovim koje smo do sad koristili.

-          Vjerujem. Ali sam mislio da ćeš možda logički... Mislim da bi se i sjetio nakon nekog vremena, al možemo i ovako, zajedno ćemo doći do nje. Eto, kako glasi matematička definicija stepena?

-          Stepen je tristošezdeseti dio kruga – opet mu je trebalo samo nekoliko sekundi.

-          Sad, šta je hiljaditi?

-          Šest hiljada i četiristoti dio kruga!?

-          Otprilike. Znam da ćeš me razumjeti, a to je ono novo što ćeš danas naučiti. To su one popravke od dva ili pet posto, ovisno od podjele kruga, da li je „ruska“ ili „američka“. A krug ima tačno šest hiljada dvije stotine i sedamdeset osam hiljaditih! U svakom slučaju je taj hiljaditi jednak uglu pod kojim se predmet... Ali, i sam možeš shvatiti kako bi komplikovana izgledala kružna mreža s takvom podjelom. Reći ću ti još i ovo, Italijani su probali s podjelom jedan prema šest hiljada i dvjesta, mada bi to bilo najpreciznije bilo je još komplikovanije. Američka je najbolja, krug možeš sam dosta dobro podijeliti na šezdeset i četiri jednaka dijela. Kontaš, prvo na pola, pa svaku polu opet na pola, i tako dok ne dobiješ šezdeset i četiri dijela. Mogao si to već vidjeti, Zaim i ja smo napravili nekoliko tih ručnih kružnih mreža. To što je na ovim minobacačima ruska podjela, to ti je Zaim već objasnio, nije problem. Ima formula po kojoj se jedna podjela pretvara u drugu. Također, siguran sam kako ćeš sam moći i shvatiti kako se došlo do tačnog broja hiljaditih u punom krugu. Možda bi ti trebalo nekoliko sekundi da primijetiš vezu ovog broja sa...

-          Ludolfovim brojem – još brže je dokazao da sam bio u pravu.

Malo smo još pričali o matematici, takvom poimanju kruga, poslije čega sam ga pustio da neko vrijeme lista tablice, koje nam još mogu služiti za obuku, a ja sam malo odšetao do Zaima i Admina.

Kako se nisam bavio, to me je dočekao pitanjem, zamolbom da sam vježba, napomenuvši kako baš i nisam morao žuriti, dodajući da mu je draže sam učiti iz knjige, da bolje tako pamti, a tamo gdje mu štogod ne bude jasno, rado će priupitati. Nisam to shvatio drukčije do punu iskrenost. Inteligentan je, mnoge će stvari bolje upamtiti ako prvo shvati ono što kazuju...

Mada sam ovako gubio na planiranom trošenju vremena, nisam se usprotivio. Neko ću se vrijeme predati svojim razmišljanjima, a potom ću prekinuti njegovu obuku. Okrenućemo naš razgovor na neke lakše teme. Da se on odmori, a i moje će vrijeme još brže prolaziti.

                                                                       Mješaji