Bijeli Bišću, golem
teferiču,
sa tebe se vidi
nadaleko,
gdje moj dragi bijele
dvore gradi.
Poluminte
meće jasenove, 13.septembar 1992.
a pendžere oči djevojačke.
a pendžere oči djevojačke.
A demire od junaka
ruke.
Smilju teše, a pozlatu
meće.
Ni nalik prethodnom jutru. Nastranu što kiše
nema, i što jutros i četnici miruju. Mi se osjećamo posve drukčije.
Sami smo se
probudili, i to prije ostalih. Da bi vidjeli koliko svježine ima u zraku. Taj
osjećaj ne može prevariti. Odmah čini da se jučerašnji dan zaboravi. Zbog
današnjeg. Koji ćemo sami ispuniti.
Sve je usklađeno. Dan kakav bi bio da mi nismo
došli, i onakav kakav treba biti sad kad smo tu. Ništa ne remetimo, a sve je,
opet, podređeno nama.
Oni koji će na položaj po planu, krenuli su. Uz obavezne
poglede za nama. Sasvim je dovoljno ljudi ostalo, zbog onog što današnji dan i
čini posebnim. Zbog nas. Poklanjaju nam više od pažnje, sve kako bi ovaj dan
bio još posebniji, bolji od skoro svih prije. Ni taj osjećaj ne može prevariti.
Ovdje je vrijedilo doći, makar zbog ove pažnje.
Biće da smo na Trebovoj prenaglili. Tamo je
trebalo toliko dana, i opet je pitanje jesu li minobacači shvaćeni kako treba.
I mi s njima. Da li će nam i kada biti oprošten nedolazak tablica na vrijeme?
Ali je to briga koju mi sada ne brinemo. Važno je da su ovdje bili dovoljni
dan-dva. Koliko da svi shvate samo da će doista i biti postavljeni.
Sigurno ću dugo pamtiti trenutak kada me je
Ćasara pozvao, da me najdirektnije podsjeti na to kakav je bio preksinoć:
-
Mislio sam poći
s vama. Ali mi je još sumnjivo ponašanje četnika. Zato, ipak, ja jutros idem na
Vučevo. A nema ni potrebe da budem s vama, ja se i tako u to previše ne
razumim. Samo je to bila moja želja. Mislim, svakako ću skoro navratiti. Sad
činim ono što mogu. Dajem ti petnaest ljudi. Samo da stjeraju minobacač i
pomognu vam u kopanju. Iskupili smo alata koliko smo mogli. I ručak ćete dobiti
dolje. Dajem ti i jednog bolničara, za ne daj Bože. Imam i jednog odličnog
vezistu, i njega ti dajem. Provjeri ga, ako ti bude koristio, slobodno ga uzmi.
Da se bar time ti ne opterećuješ. U toku dana ćeš dobiti i čovjeka koji je već
osmatrao taj rejon dolje, najpametnije bi ti bilo da njega obavezno iskoristiš.
On ima napravljenu skicu, sve ciljeve koji bi se možda trebali gađati. Vjeruj
mi da pravo poznaje četnički raspored oko Prijeđela. Možda je on već dolje na
položaju, ja sam mu sinoć dao da malo ode do sela. Sve smo se mi dogovorili,
čim se pojavi - na raspolaganju ti je. Nemoj ti misliti da ti ja nešto namećem,
neke posebne ljude. Ja samo predlažem. Ti procijeni, ko ti treba - uzmi ga. I
od ostalih ljudi vidi može li ti ko koristiti. Nije problem, i sve drugo što
misliš da ti treba a što mi mognemo ispuniti, samo reci. Ništa se nemojte
ustručavati. Ne smijete se ovdje osjećati kao stranci. Vi ste sada naši.
Ćurevci! Niko ne zna do kada ste ovdje. Možda se Major sutra predomisli i
povuče vas. Kako god da bude, želim da se kao ljudi rastanemo. A do tada da kao
ljudi sarađujemo. Još jednom, smatrajte se našim. Mi ovdje ne pravimo razlike.
Niko nikog od vas neće gledati ni malo drukčije nego one koji su tu od prvog
dana. Opustite se. Vaš jedini je zadatak, od danas, vaš minobacač. Nikakvih
drugih briga ne smijete imati. Gledaću i da smo stalno u kontaktu, da svaku
veče ja, Eko ili neko drugi sađe do vas, ako bude potreba nije problem i češće.
Zapamti, nemoj da bude neki problem koji se mogao riješiti, a ostane problem samo
zato što se niste obratili.
Ne vjerujem da se Ćasara puno pripremao za ovo
obraćanje. Jednostavno je rekao što je trebalo. Napola oficirski, a napola na
način da bude najpravilnije shvaćen. Što nama i nije trebao biti problem.
Svježina jutrošnjeg zraka je nagovijestila, odmah je sve i počelo, on je samo
to potvrdio, dodajući još neke stvari, sve skupa više nego dovoljno da, uz ono
što će se u nastavku i samo kazati, potpuno shvatimo svoj zadatak.
Ne smije biti težak. Uz svu pažnju i pomoć, i
sami smo prinuđeni dati sve od sebe. Sve ostalo vodi u tom pravcu, a mi ne
smijemo biti kočničari.
Da li bi položaj mogao biti problem? Ne bi smio.
Već sam Majora izvjestio da smo obavili izviđanje. Na povjerenje se odgovara
povjerenjem. Ovi ljudi vjeruju u nas, otkud bi mi mogli imati pravo sumnjati u
njih!
Jedno je već sigurno. Bez problema ćemo sići do
položaja. Tek sam primijetio da su ovo oni isti konjovodci od neku noć, kada se
nisam previše pitao što se ne sjećam da sam neke viđao. Drugim riječima, još
jedno priznanje kako Major uvijek unaprijed razmišlja. Za ovaj zadatak,
prebacivanje minobacača s Trebove, angažovao je većinu ljudi i konja odavde,
kako i nadalje ne bismo brinuli što ne
moramo.
Mada nam se na početku učinilo da i neće biti
tako. Nismo bili povjerovali kako nam za silazak do položaja neće trebati ni pun
sahat. Naravno, bili smo u krivu.
A dolje nas je Bersim Jusmani već čekao. S bratom
Nusretom, iako je Ćasara pominjao samo jednog izviđača.
Susret s njima je došao poslije jednog drugog iznenađenja,
koje nas je obradovalo ali i podsjetilo da smo sve sumnje trebali ostaviti još
s one strane ceste. Položaj na kojem ćemo postaviti minobacač postoji još samo
u artiljerijskim priručnicima. Iz doline u koju smo se spustili šuma se penje
stotinjak metara. Zatim, tridesetak metara čistine. Ukupna širina jedva pedesetak
metara, sve kao nogometno igralište od centra do ivice šesnaesterca. Ispred -
litica, iza je već ona šuma. Desno je također litica, lijevo je malo šume koja
se brzo pretvara u provaliju. Skoro pa se ovaj plato može opisati kao s tri
strane oivičen liticama, samo s prilazeće blago nagetom šumom. Pri čemu je
raspoloživi prostor taman dovoljan za sve naše aktivnosti.
O jedinoj mani sada ne bismo trebali, da ne
slutimo. Ako bi četnici kojim slučajem izbacili ovdje granatu, trebaće nam puno
sreće. Svejedno, idealnije mjesto teško da igdje postoji.
Zato puno i ne razmišljasmo, tu smo konje
otovarili. Minobacač postavismo nekoliko metara ispred šume, provjerivši samo
da nam plamen neće izvirivati preko ruba litice. Zadovoljni smo, i - odavde
dalje ne idemo!
Odlazim s Bersimom do desnog špica, do mjesta s
kojeg je on i crtao skicu. Kako mi reče, to su takozvana Pogledala. Odmah se
uvjeravam u primjerenost imena. Pogled je zadivljujući, ukazuje se cijela
Dolina. Odozgo, još s prije Tjentišta, a odozdo sve do velike krivine na
Prijeđelu. Između se vidi sve, naši položaji ispod Trebove, ali i svi četnički.
Klimam glavom i kazujem Bersimu da me kasnije
upozna sa samom skicom. Ne mogu drukčije reći kako me od ovakvog pogleda glava
boli.
Jedva dočekah da se dočepam šume. Jedno sam već
odlučio. Braću Jusmani, ili Jusmance kako ih ovdje svi vole oslovljavati,
gledaću da zadržim obojicu. Neka na smjenu osmatraju, da ako znadnu
procjenjivati odstupanja projektila. U suprotnom ću tek razmišljati o nečem
drugom.
Pogledala su idealna, za jednog čovjeka. Koji još
mora stajati, na samoj ivici, u malom prirodnom usjeku, i gledati preko cijele
te velike provalije. Zbog čega tog nekog mora biti i manje strah visine, nego
što je to slučaj sa mnom. Za onih nekoliko minuta svjesnost da sam samo pola
metra od te visine je narasla tako jako da sam čuo potresanje vlastitih
koljena, usljed čega me počeo savlađivati osjećaj da će od tih potresa popustiti
stijena ispod. Taj osjećaj tako sporo popušta da sam u podsvijesti već
isplanirao, prvom prilikom, Jusmancima održati koji čas iz artiljerijskog navođenja!
Prethodno, znam način da brže dođem sebi. Pomoći
ću ovima što su već krenuli s ukopavanjem minobacača. Da osjetim čvrsto tlo pod
nogama!
Drenaža je veoma tvrda. Bar u jednom to možemo
ocijeniti kao dobro. Dovoljna će nam biti jedna rupa za postolje. Već mogu biti
siguran kako ovih trideset šest mina, koliko ukupno imamo, neće uspjeti
postolje toliko ubiti u zemlju da bi ga morali vaditi i premještati. A za svaki
slučaj, teren je i takav da će postolje leći i bez prethodnog ukopavanja.
Zato minobacač brzo postavljamo, poslije ručka
ćemo ga i usmjeriti u osnovni pravac. Do tada, poslaću Mufa i Salka da usijeku
dva piketa. Zbog blizine litice, moramo ih improvizovati. Potrebni su nam puno
manji od originalnih. Onaj drugi će biti čak i patuljast, iz zemlje da ne viri
ni pola metra.
Možda bih sam otišao po njega, ali mi je nešto
zapalo za oko dok smo postavljali minobacač. Žbun koji se nalazio malo ulijevo
od nas, ali što je važnije i čitav metar udaljen od ruba litice.
Do njega se nisam mogao prošetati, zadnjih
sedam-osam metara sam morao puzati. Malo nesigurno, ali se ipak uvukoh u njega.
Iako nisam nosio dvogled uvjerio sam se kako se bitno ne razlikuje od Bersimove
osmatračnice. Osim što se ja osjećam puno slobodnije. Zadržao sam se punih pet
minuta, nisam ništa osmatrao ali sam sebe istestirao.
Prije nego počeh puzati unatraške, skroz lijevo,
sasvim ispod, primijetih krovove kuća. Koliko god da pogled odavde vara, bili
smo bliži nekom selu nego bih to pretpostavio, pa da sam mjesec dana samo o
tome razmišljao.
U mom grmu sam se osjećao prilično slobodno, ali
sam za svaki slučaj odlučio i dalje prednost davati ideji s Jusmancima. Gledaću
da odmah nastavim zadobijati njihovo povjerenje, usput zadovoljiti tu svoju
radoznalost, pa iščekivanje ručka provodim u Bersimovom društvu.
-
Koje je ovo selo
odmah ispod? – pitao sam bez imalo stida, još ne vadeći kartu.
-
Mrkalji – nisam
dugo čekao odgovor.
-
Mrkalji!? Nisam
znao da su ovako visoko. Možda i nisu koliko se to meni učinilo, za koliko se
odavde može sići do njih?
-
Šta znam... Ako
bi se baš žurilo moglo bi i za pola sata. Normalnim hodom, možda treba sat.
Sad sam ga još čudnije gledao. Ali to čuđenje
pokušavam zadržati za sebe. Nastojim dok sam ovdje što manje sumnjati u bilo
šta.
Ipak, vadim kartu. Tražim Mrkalje. Zatim stijene
iznad njih, odnosno ispod nas. Ostajem da vjerujem kako se do njih može za pola
sata ili sat, mada se ne mogu odlučiti na kojem smo od desetak vrlo sličnih
pipaka.
Poturam kartu, riješen da do ručka ne radim više
ništa. Razmišljam o onom nebitnom, ali što mi ipak golica mozak. Načuo sam još
na Trebovoj, ponovili su to Salko i Crni, ali kao da sam se tek uvjerio. Katun
u koji smo mi došli je na Sniježnici, i on je veći od druga dva ovdje, onog na
Vučevu i onog koji je bio na Hadžića Ravni, a koji je zapaljen kada su četnici
iznenadili naše, ubivši nam tada nekoliko boraca. Ovdje je glavnina vojske, pa
ipak se nametnulo Vučevo. Nije neka veza s odnosom Okrugla - Grebak, ali me podsjeti.
-
Mogu li? –
prekida me Bersim, tražeći kartu.
-
Serbez. Gledaj,
a poslije ćemo popričati.
Bersim nije toliko izdržao. Već nakon par minuta
mi je pružio kartu s ucrtanom tačkom na mjestu gdje smo se nalazili. A ja sam
se htio uvjeriti. Pošao sam od Sniježnice, s koje je vodilo dosta puteva. Ali
samo jedan stijenama iznad Mrkalja. Tačnije, ne skroz ali blizu doline u šumi.
Koju i nije bilo teško prepoznati na karti, odnosno doći do tačke koju je
Bersim označio.
-
Na karti je ovo
sve označeno kao šuma – to je bilo jedino što je moglo stvarati zabunu, ali što
sam već shvatao kao vrlo značajnu činjenicu.
-
A i ko bi
ucrtavao ovolišnu livadicu – i Bersim je nalazio logiku.
-
Slažem se, samo
sam bio pod dojmom što ovo ima ime, koliko sam čuo: Pogledala!?
-
To se tako u
narodu zove. Ima ovuda još „Pogledala“, i nisu sigurno sva obilježena. Pogotovo
ovo, čak je i malo ljudi znalo za njeg.
-
To je još i
super. Četnik, da je sto puta oficir, neće nikada ni posumnjati da bi neko na
ovakvom mjestu odlučio metnuti minobacač. Jedino je sad na nama da se ne
otkrijemo. Moramo pažljivo prilaziti osmatračici.
-
Ja sam se
ispraksiro. A i nije problem, dva puta ću te još odvesti i biće... Hajdemo sad
još malo osmatrati, do ručka.
-
Neka. Odmori.
Dosadiće ti. A i reko si kako se od jutros ama baš ništa nije događalo, ni kad
se magla razvukla. Nema potrebe da si stalno tamo. Ima dana, ja sam već pričo s
Ćasarom, reko mi je za tebe, ali ću ja vidjeti da ti i burazer dođe, da oba
budete s nama.
Primijetio sam kako je ovo ono što cijelo jutro čeka
da čuje, i zbog čega se ovoliko i trudio. Ali kako su nam se interesi tako
preklapali mislio sam da je glupo da ga dalje držim u neizvjesnosti. Možda bi
se on sad najradije pridružio ostalima na kopanju, ali su i oni odmarali.
Zureći u dolinu iz koje bi se trebao pojaviti ručak.
Mrkalji
