Evo ovu rumen ružu,
iz mog skromnog
perivoja,
na dar tebi, dušo,
šaljem,
ime joj je ljubav
moja!
Ako ti se miris svidi,
i njezina čista boja,
ti je primi s
poštovanjem
i zakiti njedra svoja!
Ako ti se ne dopadne,
baci je na oganj živi,
nek izgori, nek se
stvori,
u lug i u pepo sivi!
Iz tog ugla i pepela,
na sred tvoga
perivoja,
poniknuće crna gljiva,
a zvaću je – mržnja
tvoja!
/Safvet-beg Bašagić/
Istrpićemo i nove kritike, još jače od
jutrošnjih. Opet nećemo ništa reći u svoju odbranu. Ali, ni previše pamtiti ono
što nam je Ćasara govorio, dok smo svi, umorni, pokisli i gladni čekali da se uputimo
kolibama. Mi u svoju, umjesto njegovog petominutnog obraćanja nosimo samo
razloge. Oni nisu sadržani u tom obraćanju, samo u činjenici čija je ovdje
zadnja. To smo znali, bilo nam je jasno i bez ovoga, zato to neću ni bilježiti
u dnevnik. Zapisaću nešto drugo. Neobično.
Ovaj se logor po mnogo čemu razlikuje od Trebove.
Prostor je znatno manji. Nekoliko puta. Jedva je stalo par katuna, sa svega po
nekoliko koliba. Koje su još, uglavnom, preuređene. Tu je i nekoliko šatora,
bajti... Ono što je meni najčudnije, i nekoliko kuhinja. Koliko sam razumio,
četiri ili pet.
Mi ćemo se hraniti s Madešcima. Kako od Crnog
saznadosmo, i po tome smo privilegovani. Na glasu je kao najbolja, s najboljim
kuharom i hranom, namirnicama.
To nek bude i nevažno, kad saznajemo još nešto.
Ovdje se još uvijek u svim kuhinjama spravljaju po tri obroka, ako su dani kao
današnji izuzetak. Još se hrana spravlja i u količinama „koliko ko može
pojesti“, što važi i za hljeb.
Ipak, za prvi obrok uzimamo „gidu“. Mufo je na
dijeti, ja i Zaim upozoravamo kako nije dobro navikavati se, a svi skupa ne
želimo biti bezobrazni.
Na kraju, u dnevniku moram naći mjesta i da
zapišem kako ćemo se u ustupljenoj kolibi morati ponašati kao prave gazde.
Imamo sjekiru, šuma je blizu, osušićemo se na drvima koje sami usiječemo i
pribavimo. Peć je odlična, makar će to ići brzo. Dok zaključim ova dva dana,
biću napola suh. Do večere ćemo zaboraviti i da je kiša padala!
Kasnije, dočekati i prvog gosta. Eka Džamaliju.
Možda nam je bilo malo čudno što je došao sam, bar smo bili sigurni kako se
neće predugo zadržati. Reći će nešto važno, tek da u dnevnik dodam još koju
rečenicu.
Njegov glas je bio izuzetno prijatan. Kao da je
ublažavao što je ostalo poslije Ćasarinih riječi. Objasnio nam je ono što smo
slutili, što su nam i Madešci nagovijestili. Ovo je uobičajen dan kada četnici
granatiraju u i oko logora, koji se samo sticajem okolnosti, prije svega
vremenom početka, razlikovao od Salkovih, i shvatanja i pamćenja Crnog. Sve
zajedno vraća onoj, u ovim vremenima toliko puta ponovljenoj i potvrđenoj, da
je najvažnije da se na kraju sve ipak dobro završilo. Bolje nego smo i mislili.
Nađena su dva veća kratera, dokaz da su četnici konačno „pronašli“ logor.
Svakom srećom, ne s prve dvije. Danas smo na vrijeme stigli napustiti ga,
sljedeći put možda moradnemo biti još i brži. Možda se ni stroj ne bude pravio,
nego kako ko bude pripravan...
Razgovorom s Ekom smo se složili i kako ovo ne
treba dovoditi u vezu s našim dolaskom. Ova četnička nastojanja traju od
početka, ranije nisu uspjeli samo iz razloga što se ovaj logor ne vidi ni s
jednog mjesta gdje su četnici i odakle bi se mogla uspješno navoditi njihova
artiljerijska vatra, zbog čega je ovo njihovo gađanje najviše nasumično. Ostalo
se samo poklopilo s našim dolaskom.
Ipak, glavni razlog svog dolaska Eko otkriva na
kraju:
-
Ujutro idete na
položaj. Bilo je planirano danas, međutim... Uglavnom, opet će oni isti, koji
su bili planirani, pomoći vam u tome. Da sve potovarite, da vas odvedu do
položaja i upoznaju s njim.
-
Zar ne bi
trebali prvo mi sami da pogledamo taj položaj? – Džemo je pitao, pošto su se
prethodno naši pogledi sreli.
-
Kako hoćete. Ja
vam govorim da nemate potrebe. Ovdje boljeg mjesta za minobacač nema. Ne
sikirajte se vi puno zbog Ćasare, on je naki, malo nagal. Ali je sve okolo
prešpartao lično. I ja sam. A vi, slobodno, poslije doručka, tamo oko devet,
deset, nećemo sutra puno raniti, nadamo se, je li, s minobacačem i minama dolje.
Ne nosite ih na leđima, ako vam se ne svidi vi možete tražiti bolji, kasnije
oruđe i mine samo prebaciti. Ali, nećete. Ja vam garantujem. Slobodno vi
večeras javite da ste bili u izviđanju, da ste našli položaj i da sutra krećete
s njegovom pripremom, uređivanjem, kako se to već zove.
Njegova prijatnost, ne skrivena iskrenost, slute
kako će nas prisiliti da mu u potpunosti vjerujemo. I ono što je za Ćasaru
rekao. Svi su se navikli, valjda neće ni nama previše vremena trebati. Ako se
imalo šta, jedni smo drugima oprostili. Mi Ćasari grlatost, on nama aljkavost.
Ostaje ono najvažnije, ranjenih i poginulih nije
bilo. A naš je minobacač, s minama, svakako bio smješten u jedino, ali veoma
dobro uređeno sklonište.
Maglić, najviši vrh Bosne I Hercegovine
