8 - Nisu toliko pametni

Istom legoh, san me hvata,

dragi mi na vrata:

„Ustaj mila, ustaj draga,

otvori mi vrata,

pokise mi kabanica

sva od suha zlata.

Što pokriva, moja draga,

devet djevojaka,

i deseto, moja draga,

mlado neženjeno.

Sve devet ih, moja draga,

sunce ogrijalo,

i deseto, moja draga,

mjesec obasjao!“

Nismo fenjer palili da bi vidjeli gdje nam je noćivati, nego je trebalo napraviti i raspored spavanja.

Prvi sam ušao i odabrao mjesto u kraju gdje fenjer visi. Zbog blizine police, na kojoj će sem fenjera mjesto naći i stanica.

Odmah ću poslati i prvi telegram. Kratki, dok se ostali rasporede, samo da javim da smo stigli.

Mufo će do mene, brat do brata. Džemo je sljedeći, možda slučajno, možda prirodno, tek to svima i nije drago. Sitne prijepirke, našim rječnikom rečeno - podjebavanja, nisu isključena. Nadati se da neće biti prečesta. U Zamrštenu su još bila i dopustiva, ovdje nam ostaje vjerovati da će shvatiti kako je suzdržanost vrlina. Ako situacija uopšte bude pružala vrijeme.

Do njih su Zaim i Salko, da bi na drugom kraju ostalo mjesto za Crnog. Možda mu na taj način činimo uslugu. Teško je navesti tačne razloge ali je do sada uvijek, bez obzira o kome i kakvom je smještaju riječ, prisutna bila jagma za krajnja mjesta. Dobijali su ih oni s najjačim razlogom, ili autoritetom. Ja sad imam baš takve razloge, a Crni!?

Možda on ovo nije želio. Možda će se osjetiti odvojenim, kao neko ko ne pripada nama, ko ipak nije trebao doći. Još ništa ne govori, ali nešto sigurno osjeća. Makar je u dilemi da li može i ima pravo da bira. Tu je negdje koliba, šator ili šta već, odakle je prije samo par dana krenuo odavde. S njim je tada bila majka, ali sigurno i još neko, ko je tu još uvijek.

Možda je to rješenje. Ako nađe najbolji način da nam to kaže. Nije u pitanju hoćemo li ga mi shvatiti, nego koliko će sam sebe znati razumjeti. Taj izbor postoji, svjesno ili podsvjesno će se suočiti s njim. Tada će se neka osjećanja pročistiti, ne samo njegova nego i naša.

Zato i želim odmah upisati nekoliko rečenica u dnevnik. Zabilježiti prve utiske, koji su uvijek najiskreniji, i vrijedni da budu takvi zabilježeni.

U tome me ostali sprječavaju. Upozoravaju na fenjer, odnosno gas ili šta je već u njemu. Daleko smo do toga da znamo čime raspolažemo, i koliko bi ovo moglo trajati. Priznajem da su u pravu, da je štednja riječ koja nam stalno mora biti pri mozgu. Ovdje i sada, pogotovo.

Ostaje mi samo da žalim što je to tako. I što neću ubilježiti prve, najiskrenije utiske. Kad ustanemo, ko zna, možda sve bude izgledalo drugačije.

Ako već tako mora, daj da se makar naspavamo. Bar bi nam prvi utisci trebali to omogućiti. Kako bi tek zaspali da smo dočekani slično kako smo ispraćeni!

Ovako je svakako bolje. Ugasio sam fenjer. Pitam se šta sada, da li i odmah poći snu u prigrljaj.

 Imali bi o čemu ćaskati. Ako smo nas petorica međusobne priče siti, tu je Crni. Zajedno sa Salkom bi mogao početi s našim upoznavanjem života koji nas očekivano slijedi. Ono malo razgovora u Ćasarinoj kolibi, još tako svježi i jaki prvi utisci, samo bi nam trebali pomoći da ih bolje razumijemo. Sve, ako je njemu do priče.

To ćemo još i pomnožiti s umorom, na koji nismo mogli biti imuni. Samo je bilo pitanje koliko će bezveze izgovorenih rečenica prethoditi nečijem upozorenju da je to bolje ostaviti za naredni dan, a ostatak noći ipak ispuniti tihim snom, kad nam to prvi utisci tako prijatno nagovještavaju.

U borbi želje za ćaskanjem i umora, pobijedio je umor. A da je bilo drugačije, možda bi bolje shvatili ono što nas je probudilo.

-          Je li ovo granata? – čuo se Džemov glas, ispod trećeg ćebeta.

Čuo sam mrmoljenje, nagađanja ostalih, prije nego sam sam podigao glavu. Međutim, u tom trenutku se ništa slično onom što nas je sve trznulo više nije čulo.

Zato smo mirno mogli čuti malo ubrzanije otkucaje svojih srca.

Moje može ponovo usporiti. Razabrao sam i nešto jače kapi kiše. Tukle su po krovu kolibe. Pokušao sam i sebe i ostale uvjeriti da je to ono što smo čuli. Nisam bio dovoljno ubjedljiv, osjećao sam kako većina dijeli Džemovo razmišljanje.

-          Hajte, ustajte – potvrda je stigla od glasa ispred kolibe.

Nije bitno da li je glas pripadao Muju, jasno je kazivao nešto drugo. Vremena za razmišljanja nemamo toliko. Pokušati nam je najbrže što možemo doći sebi, te odmah provjeriti o čemu se tačno radi. Nekako sam shvatio da baš ja moram biti prvi.

Otvaram vrata kolibe. Iznenađenje! Izgleda da je poodavno svanulo, samo se od tmurnih oblaka to nije tako naslućivalo. Još je i kiša toliko jaka da se vani baš ne mili. Dodajem tome još i kako nismo ni blizu da sasvim znamo gdje smo stigli, pa se držim osjećaja kako ne moramo previše ni žuriti. Dosad shvaćeno je ravno uvjerenju da je nama najpreče odmoriti se. Ako smo već ustali, to bi trebalo značiti kako možemo krenuti s laganim slaganjem ćebadi. Prije toga odlučujem udahnuti malo ovog svježeg zraka.

Drugo iznenađenje! Zrak doista prija, ali ne i druga slika koju gledam. Masa je postrojena. U dva reda, kojima krajeve ne vidim. Malo zbog kiše, više zbog dužine.

Ni ja nisam ostao neprimijećen. Iz mase nam neko prilazi. Žurnim korakom, i čini se ne naročito raspoložen. Ali baš onako da odmah počinjem kontati. Tom stroju i mi pripadamo. I koji, izgleda, samo još nas čeka.

Još je neko izašao iz kolibe. Osjećam prisustvo iza leđa, ali nemam vremena nagađati ko je toliko znatiželjan i nestrpljiv. A sve su prilike kako to ni najmanje nije bitno.

-          Šta se ovo tamo dešava? –  rekao sam to, pitao sebe, onog iza sebe, ni ne sluteći od koga ću dobiti odgovor.

Snažno zagrmlje. Zvuk razbi zadnju dilemu. Ipak je Džemo u pravu, jutros najjače grmi iz četničkih topova. I to ne previše daleko od logora. Biće da im je to i cilj. Može biti da ga za sada još traže, ne sjećam se kako sam čuo da su ranije ovuda padale. Uvijek ima i prvi put, ova je sigurno bila vrlo blizu. Sljedeća može biti još bliža, sve ovo je pripravnost na takvu mogućnost.

Ovdje nema skloništa kakvih je Trebova puna. Sigurno koriste neka prirodna, do kojih je najbolje ići organizovano.

Ma koliko mi to pomalo čudno izgledalo, čini mi se sasvim vjerovatnim. Koliko vidim, svi su postrojeni s puškama. I rančevima, ako se ne varam. Znači, može biti samo još i gore, možda očekujemo i pješadijski napad. U svakom slučaju nam je slijediti primjer ostalih, makar usput saznavali više.

Prekasno da izbjegnemo Ćasarino obraćanje, koji je već na samo par koraka od mene.

-          Šta smo se sinoć dogovorili!? – toliko je dreknuo da me skoro prepao, dovršavajući tako ono što granata nije dovršila – hoću za minut da ste u stroju, spremni. Jasno!?

Nije sačekao da odgovorim. Ne bi ni dočekao, skoro sam ostao bez glasa. Srećom, minut je sasvim dovoljno vremena. Da uzmemo puške i rančeve, a i da se stignemo nasmijati sami sebi. Mada nećemo znati objasniti zašto, niti da li je to uopšte imalo smisla.

Uglavnom, ratno opremljeni trčimo da stignemo stroj koji se također brzo kreće, ali koji je još uvijek jasno u našem vidokrugu.

Nismo ga morali stići da bi shvatili kako u njemu nema priče. Teško nam to pada, zato što ne znamo ni kuda idemo ni koliko ćemo dugo. Nadamo se ne predugo, jer je tempo žestok. Takav da na kišu niko ne obraća pažnju. Kao da je to jedina vremenska prilika koja ovdje vlada!

Bar se privići nije teško. Začas smo pokisli da više ne možemo. Ne mora ni prestati. Mada nam je korak jako težak, i na to ćemo se navići.

Izgleda da se Zamršten ne da tako lahko zaboraviti. Baš sad nam najviše nedostaje. Tamo smo se kiši još i nadali, svaki dan bez odlaska na položaj je bio poželjan. Koji smo baksuzi, mimoiđosmo se.

Ali nije prvi put da kisnemo. Sjetih se Trošnja. Samo je tada kiša bila slatka.

Možda ni sada ne pada bez razloga. Možda nagovori četnike da ranije prekinu s granatiranjem, da brže shvate kako neće imati efekat koji su očekivali.

Nisu toliko pametni. Još jedna traži logor. Možda ga je i pronašla, ja se ne uspijevam orijentisati, a ostali ćute.

Oni bar znaju kuda i gdje idemo. Samo, i mi ćemo izdržati. I sve ovo brzo zaboraviti. Sem prvih utisaka. Koji su nas dočekali, i koje smo mi ostavili. Uz pitanje, koliko je daleko prilika kojom ćemo Ćasari dokazati kako nismo aljkavi koliko se ovaj put predstavismo, koliko to njegove riječi izrekoše.

S takvim mislima negdje i stigosmo. Da li do mjesta gdje ćemo se samo malo domoriti, ili gdje ćemo se i zakloniti od ovih iznenadnih granata?

I jedno i drugo. I treće. Ovdje zauzimamo i liniju odbrane. Ničim ne podsjeća na onu Bjelašničku, sigurno je prva. A gdje je tu naš zadatak o kojem je sinoć Ćasara govorio, za sada nam niko neće dati odgovor. Sada smo tu i moramo razmišlajti samo o tome. Zanemariti i naš zadatak, i kišu, i to što nismo ni doručkovali. Ne trebamo brojati ni granate koje i dalje padaju. One traže logor, a ne nas. Mada bi mogli, baš i nisu česte...

I minuti su nebitni. U svakom slučaju, ovdje ćemo biti dok Ćasara bude smatrao da je to neophodno. Očito ima istine u onome što se na Trebovoj o njemu priča. Eko Džamalija jeste komandir ove čete, Ćasara član Komande bataljona - po formaciji, ali će ovdje, uglavnom, uvijek biti onako kako on razmišlja.

Još da otkrijemo dilemu i da li je strog koliko se priča. Prvi je utisak govorio drugačije. A možda je prerano da zaokružimo ovaj drugi. Možda će, kao i uvijek, istina biti negdje na sredini. Za sada, svakako, Ćasara nije jedini koji danas odlučuje. Nešto se i četnici pitaju.

Napraviće pauzu od punih pola sata, što će tada biti puno važnije od činjenice da je i kiša stala već nekih pet minuta.

Ćasara je na potezu. Čekaće još neko vrijeme, da bude uvjereniji. Zatim šalje nekog i do nas. I opet smo svi u koloni. Mi, opet na začelju. Primjećujemo da je kolona sada nešto manja, biće da će neki ostati negdje ovdje dočekati noć. Možda čak i konačiti, ovisno kako je Ćasara razmišljao.

Mi idemo prema logoru. Ćutimo. Kao i ostali. Samo nam sada manje smeta. Bar znamo kamo idemo i kada ćemo otprilike stići, a pravimo se da i sve ostalo razumijemo. Kad stignemo, svakako će opet biti kako Ćasara odluči. Mi to nećemo pretpostavljati. Ne bi vrijedilo, trebaće nam malo više vremena da njega upoznamo.

                                                          koliba na Vučevu