Po mjesečini, kraj
šimšira,
tu mi se šeće mlad đidija.
U ruci mu tamburica
sedefli,
sitno kuca, jasno
popijeva, čuješ li?
Ajko, zove me, da mu
dođem na
divan.
Kono mila, plav
zumbule,
za oči tvoje,
srce izgorje.
Reci meni, Ajko mila,
voliš me,
da mi srce od sevdaha
ne pukne.
Ajko, reci mi, da ne čeznem
uzaman.
Čekaću te do jeseni,
a, o jeseni, bježi
meni.
Da ti ljubim lice bijelo
rumeno,
pa da bude srce moje
veselo.
Ajko, dođi mi, pod
šimšir na divan.
Probdio sam cijelu noć. Zapravo, tih nekoliko
sati koliko je do jutra bilo ostalo. Kraj postelje, koja je mirisala čudnim,
prelijepim mirisom. Iskrenog zadovoljstva, posvećene brige, pažnje i njege.
Nije mi se ni moglo spavati. Jesu se svi redom
nudili da me odmjenjuju, čak i neki Ćasarini. Želio sam, prirodnim smatrao da
ovu cijelu noć budem uz Mufa. Faruk je to smatrao obavezom. Da bdije nad njim,
ali i nada mnom. Da ne bih ponovo Mufu dodao više vode nego mu to stanje rane
dozvoljava.
Obojica smo ga razgovarali. Hrabrili, ma koliko
to nije bilo potrebno. Držao se snažno, i potpuno svjesno. Svjesnije nego ja,
koji sam već bio počeo zamišljati da je ovo samo san, i da ćemo ujutro Crnog
zateći živog. Mufova svjesnost se pokazivala i time što se i sam počeo boriti protiv
žeđi. Prihvatao je tih nekoliko kapi, kojima bi mu Faruk povremeno tek
protrljao usne, sada bez gunđanja i molećivih pogleda. Činilo mi se da je svoju
ranu, dok bi mu je Faruk čistio i previjao, gledao lakše nego ja.
Ja sam se užasavao. Ni traga rupi o kojoj su mi
pričali, u koju je čitav orah mogao stati. Cijela šaka je natekla, negdje
unutra i zatvorila ranu. Vjerujem da je dio kostiju i pokidanih tetiva iznijela
vani. Posao za hirurga, kojeg mi ovdje nemamo.
Faruk je činio šta zna i može. Trudio se, toliko
da sam bio siguran kako ja nešto slično ne bih mogao. Zadivljavao me
strpljivošću. Štedio je alkohol, gledao da svaka kap očisti dio rane. Čistio je
temeljno, pri tome vodeći računa da ga ni najmanje ne povrjeđuje više, da ne
osjeti ni trun boli uzrokovane kvalifikovanom nestručnošću. U čemu je imao punu
Mufovu pomoć, koji je sve boli trpio jednako kao i žeđ.
Trudili su se i ostali. Svakih desetak minuta je
neko ulazio. Da ga vidi, da upita kako je. Sam Ćasara je ulazio pet puta. Nije
spavao, obilazio je i radove u šumi. Vodio računa da nasloni i bašluci budu
gotovi na vrijeme.
Uglavnom, jutro nas nije iznenadilo. Dočekali smo
ga spremni, ma šta nam donosilo.
-
Crnog moramo
ukopati. Izvući minobacač i preostale mine. Znam odličan položaj, još bolji od
ovoga – Ćasara je bio pun ideja.
Meni je ovo pomenuo dva puta. Oba puta je ostao
bez pitanja. Odobravanje - da je njegova odluka gdje ćemo i kako Crnog ukopati.
Sličnih je situacija već bilo ovdje, ginulo se na položajima, daleko od logora
i sela. Vidim i da je prisebniji, da lakše razumije situaciju, a znam i da
bolje poznaje teren. Nikako ne sumnjam
ni u njegove najiskrenije namjere, kad je u pitanju naše daljnje
angažovanje. Mogu ja sumnjati da može postojati bolji položaj od ovog na kojem
smo bili, ali nikako da nema približno dobar koji će u ovoj situaciji zasigurno
postati bolji.
-
Vidjećemo, otići
ćemo zajedno, pogledati. Ako ti se ne dopadne, možemo još dalje prošnjuhati.
Ima ovuda još finih proplanaka, na kojima se ona makinja može postaviti – treći
put je i ovo dodao, ne zato što je u mojim očima vidio sumnju, već što je tako
doista mislio.
I zato što se to i podrazumijevalo. Tako ćemo
morati i učiniti, sve manje vjerujem da se mogu predomisliti oko izmještanja
položaja. Samo što mi se o tome nije razmišljalo, znam da će se sudbina već pobrinuti.
Ili se već pobrinula, samo čeka da je shvatimo.
-
Ona budala hoće
da ponovo gađamo – Džemo je to nagovještavao, a da je htio da me iznenadi
jutros ništa mu bolje ne bi ni moglo pasti na um.
-
Ko? Kako? – iako
ni on nije spavao, nikako nije djelovao kao neko kome je ikoliko stalo do šale,
ozbiljan je bio kao i ono što je rekao, pa je moja reakcija bila refleksna, a
ne ispunjena sumnjom.
-
Admir. Maloprije
je zvao. Munib je preuzeo telegram, obavijestio Ćasaru, on mene.
-
Šta tačno hoće,
znaš li?
-
Da nastavimo
gađati. S Kikala!
-
Jebem im... Javio
sam šta nam se desilo. Da smo se povukli, da nismo više dolje, da ne smijemo
odozdo gađati, da ćemo danas tražiti novi položaj...
Zastao sam. Kako bi stari ljudi rekli, ujeo se za
jezik. Pomislih kako je Admir, Major ili već ko, doista pretpostavio da je moja
sinoćnja priča bila samo trik. Iz razloga o kojima sam i ja razmišljao, ili
sumnji da mi je cilj bio dobiti na vremenu, preskočiti noć. Sad je svejedno,
trebam naći način da ih razuvjerim.
-
Tamo je opet
krkljanac!? – Džemo požuri iznijeti jedan svoj zaključak.
-
Mogu misliti.
Drobi, čim od jutros im i artiljerija ovako radi. Baš me čudi da ovdje nisu još
ni jednu poslali!? – ovo vraćanje svjesnosti da nam je svakako odavde se negdje
sklanjati, dade mi ideju za još jedno pitanje – šta veli Ćasara, šta ste
pričali?
-
Ništa. Kaže, mi
znamo svoje. Ako mi procijenimo da možemo, on se neće petljati. Jedino je rekao
da dobro snimimo situaciju, da se ne izlažemo. A ostaje, kad budemo htjeli, on
će nam pokazati novi položaj.
-
A, šta ti veliš?
– trebalo mi je i njegovo razmišljanje.
-
Šta ja znam.
Zbog Crnog, zbog Azema, ja bih gađao cijeli dan. Dok ima mina. Ali, ti si
komandir, šta god ti odlučiš.
-
Pusti to. Idemo
prvo do Muniba, da javimo kako premještamo položaj, kako sad ne možemo, nego
poslije... Dok skontamo šta ćemo i kako ćemo!
-
Čuvajte se –
nismo mogli otići da nas Mufo ovim riječima ne isprati.
Bio sam zadovoljan. Čim sam telegram poslao,
desilo se što smo i pretpostavljali. Kikalo je zasuto granatama. Pomislih kako
je tako i moje razmišljanje završeno prije nego je počelo.
Spremni su bili za polazak svi koji su se u
logoru zatekli, izuzev Mufa, Faruka i Ćasare. Jedan konj je natovaren naslonima
i bašlucima. Još četiri ćemo povesti, da u povratku potjeramo minobacač i mine,
šator i ostale stvari.
izlazak
na plato Vratnice
