Razbolje se Zarka,
na majčinom krilu.
Pitala je majka:
„Šta je tebi, Zarka?“
„Ne pitaj me, majko,
„Šta je tebi, Zarka?“
„Ne pitaj me, majko,
moram umrijeti!“
„Jel ti žao, Zarka,
sitnijeh sokaka?“
„Nije meni žao
„Nije meni žao
sitnijeh sokaka.
Ni po njima, majko,
mladijeh momaka.
Već je meni žao
katanina mlada!“
Koračamo brzo. Sve je izvjesnije kako će moje slutnje,
kojih tek postajem svjestan, pokazati se tačnim. U suprotnom bi Zaim već našao
riječi kojima bi me primirio.
Ako je čekao da ga sam upitam, pogriješio je. Ja
se ponašam kako bih se ponašao i da je u pitanju bilo ko drugi. Kako se svako
trebao ponašati. Siguran sam da će to Tito i njegov brat, i Sajo ako je s
njima, shvatiti dolje u usjeku. Čim budu svjesni kako su četnici za večeras
završili. Ovo je zadnja granata koju su ispalili, tužan dokaz koliko nam je
samo malo više sreće trebalo...
Stižemo skloništu. Nekoliko metara niže, čuje se
disanje. Zaim skreće unutra, ja prepoznajem disanje.
Kroz mrak mi zape jedan grmen. Sapletoh se, ali
nekim refleksom, koji nisam znao i da imam, dočekah se na koljena. Da ne padnem
naprijed, na onog ko je jedva disao. Da ga i ja ne povrijedim.
-
Mufo!? – javih
se, onako s koljena.
-
Oh... dobro
sam... ja... idite Crnom... unutra je... njemu pomozite... – stenjao je.
-
Gdje si ranjen?
– plašio sam se da ne govori istinu.
-
U ruku...
pomozite Crnom!
Saginjem se skroz do njegovog lica. Da mu vidim
oči. Nije plakao. Meni su suze nadirale na oči, iako su dočekane iskrenošću.
Iskrenošću koja je tražila da je poslušam.
A u skloništu je gorio fenjer. Učinilo mi se kako
se i njegov plamičak pretvorio u tugu. Zaim, Salko i Senad su to već osjetili.
Nisu mogli kročiti dalje od ulaza.
Džemo kleči pokraj Crnog. Pored, još sjedi Faruk.
Vidi se da je pomagao Džemu, ali sad djeluje kao da je odustao. Ne skida pogled
s farmerki Crnog, čija se plava boja u srednjem dijelu već pretvara u crvenu.
Polumrtvo pridržava desnu nogavicu, koju Džemo nožem kaiša. Košulja mu je
ranije pocijepana, čizme sazuvene. Pod glavu podmetnut mali panjić. Slika koja
svjedoči njihovoj želji, trudu... Ali i koja sluti!
-
Dajte, Boga vam,
šta ste se ukipili – Džemo se kroz suze obraćao Zaimu i Salku – dajte, režite
drugu nogavicu!
Zaim i Salko su više pokušavali, nego što su sami
znali kako bi mogli pomoći. Ja sam se gurao između njih, iako znajući da ja
mogu još manje.
Možda bih volio da naredni prizor nisam vidio.
Faruk je držao spremne zavoje i alkohol, vidjevši da Zaim ipak prilazi. Ali ih
je ponovo poturio, žureći pomoći Džemu u skidanju pantalona Crnog. Što je ovoga sve manje
mučilo, sve je teže disao. Nije se borio za život, borio se da nešto kaže.
-
Halalite – uspio
je, prije nego vidjeh kako mu oči počinju bijeljeti.
I prije nego su pantalone svučene, ispod kojih se
zabjeliše noge. Kao snijeg. Gubitak krvi! I prije nego ja shvatih šta su sve
vrijeme radili - tražili mjesto u koje je Crni ranjen. Našli su, tamo gdje nisu
željeli pomisliti, na mošnjama, gdje se odmah moramo prisjetiti i Seja Prazine
rahmetli, i kad nam sve postaje jasno. Iz arterije je još mlazom oticala krv,
mada je već isteklo više nego što bi davalo i minimalne šanse.
Džemo ga ljubi u mrtvo čelo. Ne želi još da
halali, želi još da vjeruje. Jeca bolno, volio bi da ga Crni može čuti. A da
može, znam da bi mu rekao kako mu zavoj nije potreban.
Očiju prepunjenih suzama, bez snage da ih brišem,
guram Senada ka izlazu. Mrmljam mu ono što je i on shvatio, da ni Crni ne bi
preživio i da je na operacionom stolu bio. Ispratio nas je plač koji je i Mufu
kazivao sve.
-
Kako je Mešak? –
ipak je upitao.
-
Stigao je
halaliti svima...
I Mufo pokuša zaplakati. Bol mu ne dade. Samo se
bolno zakašlja.
-
Daj da vidimo
šta je s tobom – shvatah kako je vrijeme da se čim prije priberem, vadeći iz
džepa prvi zavoj počeh tražiti Mufovu ruku.
-
Dobro je...
dobro sam... samo, ako ima gdje... malo vode...
-
Senade – okrenuh
se Hadžiću – ti si bolničar, bolje ćeš ga previti, ja otrčah do šatora, po
vodu?!
-
Zaustavio sam
ja... sam... krvarenje... samo mi vode...
pogled
na Popov most
