Pošetalo Đulagino zlato,
sve sokakom iznad Tašli-hana.
Susrela je dva Imamovića.
Stariji se uklonio s puta.
Mlađi joj se dohvatio skuta.
Progovara Đulagino zlato:
„Hajd, ne luduj, mlad Imamoviću,
„Hajd, ne luduj, mlad Imamoviću,
ne ljubi se zlato po sokaku.
Već se ljubi u zelenoj
bašči.
Kada bude sahat po akšamu,
ti mi dođi u zelenu bašču,
tad ćeš, dragi, poljubiti
zlato!“
Nekoliko sekundi
šutimo. Ne znamo šta da radimo, šta da mislimo. Iz pravca odakle smo prethodno
čuli zvuke, a koje smo nesigurno razumjeli, sada je dopirala tišina kakvom smo
se i sami opremili. Ne znam je li to dobro ili loše.
Senad je gledao u svijeću. Spustih i ja pogled na
nju. Treperila je kao da hoće da dogori.
Dok se meni otimao tupi uzdah, i tišina se
prekide. Od stanice, Pekas me je prozivao.
Svakako nisam znao šta bih, a osjećao sam i
zabrinutost u glasu koji me već drugi put proziva.
-
Ništa, morao sam
promijeniti položaj, nije bilo prijema – mislio sam da ovako trebam odgovoriti
Senadu Pekasu na pitanje uslijedilo pošto telegram nismo završili, a znajući
kako je primljeni dio već pročitao.
Međutim, u času kad mi je on potvrđivao da se sad
odlično čujemo, ponovo su se čuli zvuci iz pravca skolništa. Bili su i drukčiji.
Jasno smo razabirali ljudske korake koji su nam se približavali, i to vrlo
žurne.
-
Ovuda, idemo dolje
– čuli smo i glas koji nije bilo teško prepoznati, a koji je pripadao Titu.
-
Stoj! – poturio
sam slušalicu a dohvatio pušku, i dreknuo iz sveg glasa.
-
Tu ste. Hajdete
za nama, ja znam dobro mjesto – Tito se nije obazirao na način kojim sam se ja
njemu obratio.
-
Čovječe, prvo
nam objasni šta se desilo.
-
Ispričaću dolje.
Hajdemo sad. Požurimo!
Mogao sam samo pogledom da ga pratim, zamišljam.
U mraku nisam razabirao koliko ih ide još za njim, niti uspijevao bilo koga
prepoznati. Pokušavao sam povezati ono što je rekao, što odmah nisam shvatao,
bez obzira što je govorio razgovjetno!
Misli su mi presječene onim što sam još čuo. On
ili neko od tih za njim je dodao kao da ima i poginulih, ponavljajući priču o
finom usjeku tu negdje ispod.
Kosa mi se počela dizati na glavi, uzalud sam
kroz mrak pokušavao prepoznati još neko lice, već su svi bili okrenuti leđima.
Nisam pogađao, slutio ko bi moglo biti da je poginuo, više me zanimalo ko su
ovi što ga ostavljaju. Mislio sam potrčati za njima, ali nogama nisam mogao.
Ruke su mi se znojile, puška mi je klizila u njima. Glasa nisam imao da ih tako
pokušam vratiti nazad. Skupljao sam snagu za ono preče, da sam pođem od kuda su
oni pobjegli.
Dočeka me druga grupa. Koja je, očito, slijedila
Titove upute. Ovaj put uspijevam napraviti dva koraka, koliko mi je trebalo da
stanem ispred njih.
Prepoznajem Zaima Barlova, osjećam Salka Pendeka iza njega.
Već podignuta kosa mi se još više podiže. Tita sam već zaboravio, i onog, ili
one koji zamiču s njim, samo reda radi zastajući da čuju kako će se završiti
moj i Zaimov razgovor. U ušima mi je ponovo zvonilo dozivanje Faruka i traženje
njegove torbice, mada nisam bio svjestan da li sad glas dolazi iz skloništa ili
iz moje savjesti.
Uperih pušku u Zaima.
-
Nazad! Kako vas
nije stid, kako možete tako pričati – u životu ne znam da sam glasniji bio,
čemu je doprinosila i tišina koja nas je okruživala – da vidim guzicu koja će
se usuditi spustiti u taj usjek prije nego vidimo ima li poginulih, šta je s
ranjenima. Ja sam čuo da Faruka dozivaju. Kad se za njih pobrinemo, onda ćemo
se sklanjati! Ko se ne vrati, ubiću ga!
Rekoh što mislih, izazvah tišinu kakva samo može
biti. Čuo sam isprekidano kucanje svog srca, osjećao Senada Hadžića iza leđa,
uzaludne poziva Senada Pekasa s Trebove. Njemu se javiti, posljednje je o čemu
sam htio razmišljati.
Sekund svojih misli posvetih Hadžiću, zbog njega mi posebno
bi drago. Njega je ovo više ohrabrilo nego sve riječi kojima sam ga prethodno
bodrio. Za njega sam siguran da će poći za mnom. Ni iz kakvog straha, niti sada
iz želje da se dočepa skloništa.
Zaim me nijemo gleda. Kao što i Titovi čekaju.
Siguran sam da su na trenutak pomislili kako sam spreman provesti svoje
prijetnje. Zaim je jedino tako i mogao razumjeti blizinu uperene cijevi.
„Ko se ne vrati, ubiću ga!“ – još mi se činilo
kako te moje riječi odzvanjaju usjekom koji još nije prihvatio Tita i njegove.
Iako ja ne vjerujem da sam to kadar učiniti. Takvu vrstu hrabrosti ne
posjedujem.
Možda je bolje što će ostati bez provjere. Zaim
se okreće nazad. Rado ću povjerovati da to nije rezultat straha. Kao i
činjenica da ga Salko ponovo slijedi. Ja i Senad nismo ni bili upitni.
Suzdržaću se svih komentara. Neka Zaim sam
razmisli da li bih se ja isto ponašao da je na njegovom mjestu bio Mufo ili
neko drugi. Svakako, i ko je sve mogao biti na njegovom mjestu. On je na mjestu
onih kojima je pomoć potrebna, dakako mogao biti!
Perovići, iznad Trebova i Zelengora
