Sinju munja iznad
Orah'vice,
zagrmilo oko Gračanice.
Kiša pada viš Sokola
grada,
Gračanicu voda
oplavila,
i bijelo groblje Gračaničko.
Odnijela je Mejru na
tabutu,
iznijela je Šeničkom bunaru.
U Mejre se ništa ne viđaše,
sam' se vide sitne
pletenice!
Pošao sam, ne razmišljajući šta će Senad
odlučiti. Ostavio sam mu pravo izbora. Vjerovao sam kako ću i sam moći, samo
sam se žurio što prije dočepati te homore.
Bio sam hitar, dobro poznavao utabanih
sedamdesetak metara staze.
Već sam zalijegao na mjesto odakle smo se i inače
javljali, kad shvatih da me Senad prijatno iznenadio. Žurio je da me stigne, i
na pet koraka se sapleo i pao. Odmah se podigao, a cijelo je vrijeme ubrzano
disao. Nije bio siguran da li je napravio pravi izbor. Vidjelo se jasno, u
trenutku kad pade još jedna granata. Blizu prethodne, s tim da su sad geleri
dolijetali i blizu nas.
-
Ne boj se, vidi
ovu homoru – hrabrih ga – nije baš kao čabar, ali je - mašala! Nema šansi da je
ikaka granata probije. Vjeruj mi, ovdje nam je sigurnije nego i u skloništu...
Ti ćeš mi samo raskriliti jaknu, zbog vjetra, ali i za svaki slučaj, mada se
svjetlost svijeće ne bi trebala nidokle vidjeti.
Možda su mu ruke malo podrhtavale, ali je slušao
što mu govorim. Svijeću smo postavili na jednu žilu, i vrlo brzo bili spremni
za slanje telegrama. Najprije sam trebao napisati ga, što sam činio naglas.
Zbog Senada.
„Otkriveni smo. Ne smijemo iz skloništa nos
promoliti. Drže nas pod vatrom. Baterija skoro prazna. Isključujemo se do
ujutro. Čujemo se.“ – mogao sam osjetiti kako ga ovo smiruje, iako je i mene
nerviralo što nam se svijeća već dva puta gasila. Razmišljao sam šta učiniti da
takvih problema nemadnemo kad telegram budem slao.
-
Daj, ja ću ti
svijeću pridržati – Senad je prvi imao rješenje.
-
Ali, kako ćemo
za jaknu?
-
Jebeš jaknu. Ova
homora može zakloniti svjetlost svijeće!
Čak sam osjećao da se sasvim opustio, da mu je
sad drago što je sa mnom. Vjerovao je kako čini nešto veliko. Ni mene ni njega
nije nerviralo što se njegov imenjak Senad Pekas odmah nije javljao, bitnije
nam je bilo da se svijeća ne gasi.
Na treći se poziv Pekas javio. Zbog svog Senada sam
žurio poslati telegram, zato sam stao tek nakon druge rečenice. I ljutnuo se
kad sam čuo da moram ponoviti sve iz početka. Uz sve nevolje, izgleda kako ni
prijem nije dobar. Zato ću sad potvrdu prijema tražiti poslije svake riječi.
Negdje pred sami kraj telegrama ču se najjača
detonacija. Tek postah svjestan koliko su ostale padale daleko od nas. Ova je
jedina pala blizu! Ne mnogo je svjedočila detonacija, koliko geleri koji su nas
zasuli. Nekoliko ih je zaustavila i „naša“ homora. Ponovo smo ostali i bez
svijeće, ali s vraćenom željom Senada da odmah krenemo ka skloništu.
-
Jebeš sad
telegram – skoro je molio – valjda će shvatiti.
-
Nije to problem.
Smiri se. Znam i ja da je ova baš blizu pala, ali, kao što si vidio, ovdje smo
sasvim sigurni. Zapamti, kad granate padaju, zakon je da si - gdje si!
-
Hajdemo, molim
te... mene je strah – drhtao je, skoro plakao.
-
Kako ti hoćeš,
samo da završimo telegram.
Učinilo mi se da ga čujem kako ponovo moli, ali
sam pažnju okrenuo u pravcu skloništa. Odatle su dopirali neobični zvuci.
Zaustavih disanje. Što i Senad učini, mada s malo
većim naporom. Nije bilo dileme, nešto se čulo. Neki zvuk koji se mogao opisati
kao pisak.
-
Šta je ono? –
Senad se prestao tresti, ali mu je glas još drhtao.
-
Ne znam. Zato,
šutimo. Da čujemo... Meni se čini kao da neko doziva Hora, i traži torbicu. To
ne bi bilo dobro, značilo bi da je neko ranjen... A možda mi se samo pričinilo,
evo i ova stanica pišti.
Perovići,
pašnjaci
