Mujo kuje konja po
mjesecu,
Mujo kuje, a majka ga
kune:
„Sine Mujo, živ ti bio
majci,
ne kuju se konji po
mjesecu,
već po danu i
žarkome suncu!“
„Mila majko, ne kuni
me mlada,
znaš kad meni na um
padne draga!
Ja ne gledam sunca nit
mjeseca,
nit moj doro mraka nit
oblaka;
nit moj doro Drine
vode hladne!“
Poslije smo se malo ušutjeli, da razaberemo
mijenjaju li se stvari na drugoj strani. Od želje nam se činilo kako zvuk više
nanosi pucnjavu ka nama, čuli smo i metke koji u krajnjem dometu dolijeću do
stijena ispod nas. Zaključismo da se četnici sasvim povlače, što potvrđivaše i
njihova artiljerija. Dvije su haubice zadužene za nas, a prvim su nas
projektilima prebacili. Još nas ne ugone u sklonište, ali daju do znanja da su
odbljesak dobro uočili.
Već prihvatamo da se Mišovi neće vraćati, a sami
nagađamo šta nam je pametnije. Prkositi ovdje u potoku, ili možda i cijelu noć
provesti u skloništu.
Prvo glasanje ne donosi odluku. Najviše je
suzdržanih, odnosno onih koji sugerišu da još malo sačekamo. Da vidimo kuda će
naredne padati.
Jedna je otišla gdje i prve dvije. Sljedeća nam
je znatno bliža. Toliko, da traži novo glasanje.
-
Ova je heknula
blizu Sniježnice, samo malo niže – još uvijek sam bio protiv napuštanja doline,
gdje sam se osjećao sigurnije – odbljesak su sigurno primijetili, taman im
dođemo na pravcu. Sreća pa na karti ovo nikako ne izgleda kao mjesto gdje bi se
minobacač postavio.
-
Zajebi ti to –
Sajo je bio drukčijeg mišljenja – kao da oni ne znaju da mi imamo motorke. I da
ovdje nije bilo ove livade, beli je nismo mogli iskrčiti!
-
S tim se slažem.
Ali znam i da niko od sudbine ne može uteći. Ako neko misli da je u skloništu
sigurnije, nek ide!
-
Mi se jedva
odlučismo jednu ispaliti, a gledaj njih – Zaim se predstavljao još neodlučnim,
stižući se i našaliti – to ti je prava vojska, oni se mraka ne plaše. Nema u
njih hoću-neću, ima samo naredba. Moraš!
-
Mi smo im ovih
dana najviše za oko zapeli – Džemo se javi, pošto pade još jedna, najbliže nama
- ovo nas oni sad provociraju, čujete da
se pješadija više ne čuje. Izazivaju nas ne bi li se još jednom oglasili, da
nas tačno lociraju. Smijem se zakleti kako su im sad oči ko lavori! Nego, ako
mene pitate, ja bih i ove vatre da ugasimo. Ko zna gdje sve imaju osmatrače.
-
Nema potrebe –
opet sam bio drukčijeg mišljenja – gledasmo li, nema teorije da se ovaj plamen
iz ove doline može iotkuda vidjeti!
-
Možda plamen,
ali dim sigurno može! – Mufo se stavi na stranu onih koji su za sklanjanje u
sklonište.
-
Kakav dim, po
ovom mraku!? – vrtio sam glavom, osjećajući da se raspoloženje mijenja, i da se
čeka samo još jedna.
-
Šta, kakav! Dim
je bijel, bolje se vidi po noći – Mufo je znao da nije tako, ali je držao potrebu
da i dalje navija za ono što sam vjeruje da je pametnije.
Narednih
tridesetak sekundi smo ćutali. Znali smo kako je vrijeme da četnici ispale
sljedeću. Iako smo svi draže gledali u janjad, vatru i dim, povremeno smo se
okretali na drugu stranu. Kao da postoji mogućnost da sljedeću minu osjetimo
prije nego ona stigne eksplodirati.
U međuvremenu je stanica zazvonila. Tek sam
primijetio kako Munib više nije tu, kako je otišao s Mišovima.
A ova je udarila u stijene ispod. Pravac su
zadržali, sve je izvjesnije kako traže daljinar. I meni dovoljna opomena da se
ponovo zamislim, ma šta u telegramu pisalo.
-
Jesmo i mi
budale – Crni je bio brži – ovdje sjedimo, a skloništa nam eto pred nosom.
-
U pravu si –
Salko je jedva dočekao da se složi.
-
Ne znam samo
kome se mi ovdje junačimo – Crni je ustao – baš me briga hoće li ko reći da je
mene bilo strah. Ja ne volim izigravati većeg heroja nego što jesam. Ja idem u
sklonište, ko hoće neka ide za mnom.
-
Baš je ovaj
Admir budala – bez namjere da ostale zadržavam, samo iz obaveze im rekoh –
traži da poklopimo njihove haubice!
-
Ne misliš
valjda... – Džemo odmah reagova.
-
Ne pada mi na
pamet. Znam i ja da su nas skužili. Ne mislim se s njima više ni dopisivati.
Isključiću stanicu, da na miru čekam janjetinu.
Crnom se priključuju ostali. Brzo mi postaje
jasno kako bi se moglo desiti da ostanem sam u dolini.
Nije sad bitno koliko je
i mene strah, ali na takav se način ne želim odvajati od ostalih. Ionako
vjerujem kako će četnici ispaliti još nekoliko, pomisliti da su nas rastjerali,
ili na spavanje poslali u sklonište, a da za to vrijeme ražnjevi neće izgorjeti.
Lovaru prebacih preko vrata, stanicu nabacih na
leđa i lagano pođoh za ostalima.
Sklonište nije daleko, pa smo bili na ulazu
kad je sljedeća pala. Negdje u drugu stranu doline, čini mi se kako je nekoliko
gelera zasulo mjesto gdje smo do maloprije bili.
-
Koliko vas još
nije ušlo? – iznutra je dopirao Džemov glas.
-
Ja i komandir –
Senad odgovori.
-
Daj, Mufo, reci
nek se malo pomjere, da i oni uđu.
-
Neka, polahko –
pade mi nešto drugo na um – trebam im javiti da su nas otkrili, ne znam ni
koliko će nam pametno biti i sutra da se odavde javljamo. Bojim se da ćemo
morati tražiti drugi položaj. Nego, dok se vi pomjerite, Senad bi mogo poći sa
mnom. Da mi pridrži svijeću, bojim se da u skloništu možda neću imati dobar
prijem. Ako smije! Ova ovamo homora je dobra, ko čabar široka, za nju ćemo se
skloniti.
Perovići,
s okolinom
