Sve se kunem i preklinjem:
Neću piti rujna vina!
Neću jahat konja vrana!
Kad ne prođe ni nedjelja,
ja se napih rujna vina!
I pojahah konja vrana,
odoh dragoj pod pendžer!
Na jeziku držim što želim reći. Koristim plamen
vatre da pogledom idem po ostalima.
Prema vatri niko ne gleda, pogled i od mene
skreću. Ne bi da nam se sretnu. Mislim da i u njih većine isto govori.
Moram li ja biti taj koji će usta otvoriti? Da
znam, ne bih časio. Ovako, pogled od plamena odbijam prema stanici. Nisam
siguran bih li volio da ponovo zazvoni, ali osjećam da mi se iz duše sada druge
riječi probijaju jeziku.
-
Traže te
direktno na vezu – nisam dugo čekao da se duša i jezik sastanu, a Munibove
riječi su molećivo zvučale, poput prilike od koje bježasmo.
-
Molim? – ruka mi
je drhtala, ali ne kao duša.
-
Vidi, možeš li
mi ono odraditi, važno je – i Admirov glas sam poznao, ovaj se put ne čudeći
direktnom, ne šifrovanom obraćanju – ja odgovaram, a ne naređujem ti, samo te
molim!
-
Vidjeću...
Slušalicu sam vratio Munibu, da bih objema rukama
mogao stezati glavu. Mucao sam, pokušavao prvo to reći, da nas se sada moli.
-
Dođi da ti, ako
odlučiš da gađamo, pokažem gdje je groblje u Perovićima – Džemo nije mucao, ali
se suzdržavao od odgovornosti, iako je i sam promijenio raspoloženje u pogledu
našeg daljnjeg opiranja onom što mora biti.
-
Šta ti misliš? –
pokušavao sam se i ja riješiti cijele odgovornosti.
-
Ti si komadir.
Šta god ti kažeš! Ako kažeš da gađamo, gađaćemo pa šta Bog da!
Ostale ne bi vrijedilo ni pitati za mišljenje, ne
bi se puno razlikovalo. Preostade mi Azem. Prizivah ga, ali valjda zbog nervoze
ne uspijevah jasno razumjeti šta mi savjetuje. Da se borim, ili ustrajem u
oprezu.
Možda mi se samo učinilo, ali u tom času čuh kako
se puščani huk na jednom dijelu još pojačao. Bio je takav da je dio duše morao
iskočiti na jezik!
-
Možda naši
izvlače Azema i Liku – ovo rekoh više za sebe, potom odmah podigoh glas –
ljudi, tamo se gine. Ne možemo mi ovdje samo sjediti i ništa ne činiti. Kome je
suđeno, i kada, poginuće ma koliko pokušavao pobjeći. Kontam, ako ispalimo
jednu iznenada, nabrzinu, možda nas odmah i ne skuže. Ja više ne mogu! Ja sam
da je ispalimo pa šta nam Bog da. Ako previše osvijetli, javićemo da nas više
ne zovu. Ako trebadne i stanicu ćemo isključiti. A, sad neka Mišo sa svojima
odmah trčeći krene naviše, imaju fore dok mi raspremimo minobacač, po mraku će
i nišanjenje ići sporije. Čim čuju da smo ispalili neka negdje zalegnu, osluškuju
šta će se dalje dešavati!
Mišovi nisu gubili vrijeme, dok su ostali imali
nešto reći. Nisu sva gunđanja upućena meni, više ih se odnosilo na našu Komandu
i njeno ne shvatanje. Ubrzao sam ih potpunim preuzimanjem odgovornosti, naređujući.
Džemo me podržavao, sam pozivajući ostale. Munib je već javljao da ćemo gađati
čim budemo spremni, što nas je sve vratilo stvarnosti koja se samim željama ne
mijenja. Svako odugovlačenje bi samo pogoršavalo stvari, svakog će trenutka
više biti mrak nego akšam.
Džemo mi je s osmatračnice uspio pokazati mjesto
koje ću osmatrati, gdje se po njemu to groblje nalazilo, a ja sam bio
zadovoljan viđenim. Kako na karti nije bilo ucrtano, nisam mogao ni zamisliti
da je tako veliko. Promašiti ga ne možemo, ako je tačno da je puno četnika onda
neće biti uzalud sav rizik. Ni remećenje mira davno pokopanih, o čemu tek u
ovom trenutku počeh razmišljati...
Možda se i zbog toga nisam složio s Džemom da
odmah ispalimo dvije, za slučaj da moradnemo obustaviti daljnje gađanje.
Oko čega, nažalost, neće biti dilema. Znao sam
kako će bljesak ovog teškog minobacača obasjati cijeli ovaj proplanak, ali ne
baš - skoro kao sunce. Sve dosad su bile pretpostavke, sumnje ili slutnje, ovo
je tek prava zebnja. Jedino što će me moći koliko-toliko povratiti je ako i na
drugoj strani ugledam sličan bljesak.
Želim to, mada bi možda bolje bilo ako bih ga
jasno vidio a on ne bio toliko jak. Još bih se uvjeravao kako smo više
zazirali.
I ovako sam presretan. Ako ništa, bar neko
vrijeme ćemo uživati u onom što smo mi uradili.
Pala je tačno na brijeg,
potpuno ga obasjavši. Sekund i po je bio sasvim dovoljan da primijetim i neke
četnike koji su ležali. Nadati se kako ih ima koji se ni dići neće.
-
Povaljali smo ih
ko bekane – kad sam se vratio među ostale, u trenutku zaboravih na jezu koja mi
je još tresla koljena – ne mogu se zakleti da je i jedan poginuo, ali sam
siguran da su ležali svi koji su tamo bili. Admir je u prvom telegramu javio da
ih ima puno, stradali su makar oni najbliži mjestu gdje je pala.
Stajali smo neko vrijeme na ulazu u sklonište,
uvjeravao sam ih da sam jasno vidio to o čemu sam pričao. Očekivali smo odgovor
četnika, ali smo pretpostavljali da u procjenama neće biti tačni, da bljesak
nije toliko dugo trajao. Zato smo glasanjem izabrali dolinu, a ne sklonište.
Odatle smo javili kako smo uradili što je traženo, i kako se prije sutra više
nećemo usuditi javljati. Ako smo imali sreće, nismo je željeli ponovo
izazivati.
sela podno Zelengore
