32 - Imamo dva izbora, oba pogrešna

Kona konu preko bašče zvala:
„Hodi, kono, da ti jade kažem.

Sjutra nama jeftin danak ide,

prodaju se momci i đevojke.

Rublja momak, rublja djevojka.

Momak s majkom, dva žuta dukata,

a bez majke hiljadu dukata.

Udovice po pola grošice,

a udovci za lulu duvana.“

Posvetili smo se janjcima, s kojima Sajo nije žurio. Sačekao je da vidi minobacač pokriven, te da i noć malo stisne.

Nije želio ložiti jače vatre, moramo biti sigurni da plamen neće davati opasnu svjetlost. Nas pet-šest se toliko zadržalo na ledini. Vratili smo se s uvjerenjem kako smo dovoljno u dolini da nemamo razloga brinuti.

Okrećemo se veseloj noći. Dok janjad budu gotova prepričavaćemo današnji dan, hvalimo se njime. Tu je i Munib da dopuni, dočarava ushićenja koja je on slušao stanicom. Po njemu, tamo se više veselilo nego ovdje.

Zato, mi imamo cijelu noć ispred sebe. Dugu noć, da ujutro ponovo budemo spremni.

Sprva možemo biti malo i zaneseni. Usljed čega nisu svi ni čuli kada je stanica zazvonila.

-          Daj, šutite malo, evo nas zovu s Trebove – zamolih sve oko sebe, javljajući se na stanicu, pošto sam bio spreman, i bliži joj od Muniba - Na prijemu... U redu!

Osjećaj važnosti, doslućen iz same dužine telegrama, veće od uobičajenog, uticao je da ih se već nekoliko okupilo oko mene.

-          „Možete li, ikako, tući groblje u Perovićima. Puno je četnika, spremaju se napasti jednu našu grupu. Ovi ne znaju za njih, a mi im ne možemo nikako javiti. Hitno je!“ – čitao sam naglas, slovo po slovo, kako sam vršio dešifrovanje, dok za to vrijeme ostali nisu ni riječ izgovarali, čak kao da su i disali u sebi.

Zatim sam cijeli tekst ponovio još jednom. Želio sam o svemu makar malo razmisliti, mada je bio dovoljan i samo jedan pogled put mračnog neba. Pri tome sam promrmljao nešto kao dilemu između kategoričnog odbijanja i traženja riječi kojima bi se dodatno opravdavali. Mrmljanje je bila želja da izazovem i razmišljanja ostalih.

-          Zar im nisi već lijepo objasnio? – Salko Pendek je bio najbrži.

-          Jesam!

-          Pa?

-          Pa, šta? Da im kažem kako sam im već objasnio, i da nas ne bihuzure dok janjad okrećemo?

-          Jok to – sad se Džemo ubaci – ponovi im da ne smijemo, ne da nećemo. Ako bi se sad javili, odmah bismo bili otkriveni.

-          To i jeste problem. To oni znaju, zato me ovo i brine. Ne vjerujem da bi i tražili da gađamo, da nije nešto vrlo važno. A i maloprije, to vam nisam reko, jedna naša grupa je bila u okruženju. Bilo je pitanje hoće li moći izdržati, imali su teže ranjenih.

-          Ima Sutko – još se neko pridruži ideji da uopšte ne razmišljamo.

-          I to je ono što me brine. Ali, najgore je da odugovlačimo. Moram odmah odgovoriti. Mene samo zanima o čemu se radi, a nikako mi ne pada na um da bih u ova doba ispalio minu.

Učinio sam tako. Samo pitao o čemu se radi, bez namjere da pristanem, bez snage da odlučno odbijem. U nadi da ću i ovako biti shvaćen.

Ubrzo smo ponovo bili okrenuti mirisu janjadi. Pucnjava na drugoj strani se sve više stišavala, a i vrijeme je prolazilo. Prestali smo bili očekivati da će stanica ponovo zazvoniti.

„Grupa naših je u okruženju. Imaju poginulih. Ne mogu prići da ih izvuku.“ – glasio je novi telegram, ujedno i poziv da još jednom razmislimo.

Gunđanja među nama postaju glasnija. Sve oči se upiru u mene, kao da sam ja jedini koji može biti spreman da popusti. Pogledi su prelazili iz prijekora do molbi. Bježao sam od tih pogleda, ali me uporno dočekivalo mračno nebo. Nigdje mudrosti, koja mi je sad potrebnija nego ikad. Jedino u šta nisam sumnjao je da se s vremenom nemam pravo igrati.

„Shvatam ja vas, ali shvatite i vi mene. Odgovaram za ove ljude, i nemam moralno pravo narediti da gađamo“ – otkrih jedino što stigoh smisliti, ne mareći što se svima baš ovakav odgovor neće dopasti.

Bilo mi je i lakše kad oni predložiše da pitam za poginule.

-          Imam dva telegrama – dok sam govorio u slušalicu, čulo se samo pucketanje vatre ispod janjadi.

Iščekujući odgovor od Senada Pekasa, koji je sada bio na drugoj strani a čiji sam glas poznao, počeh se prisjećati  svih četničkih grupa koje sam danas viđao, a koje se od nas nije tražilo da gađamo. Počinjao sam vjerovati kako se tako mogla izbjeći ovakva situacija.

Ovako imamo samo dva izbora. Oba pogrešna. Ostati pri odbijanju naređenja, što tamo može imati kobne posljedice, ili postupiti po njemu, što kobne posljedice može imati ovamo. Usput sam osjećao da slabim, skoro strahujući od sljedećeg poziva.

-          Ja ne znam ni gdje su ti Perovići – odmah sam otkrivao tu slabost.

-          Na karti nije ucrtano – Zaim je pokazivao kako on već odranije slično razmišlja.

-          Mora biti – Džemo također – daj mi tu kartu, ja znam tačno gdje je.

-          Nije valjda ovo. Malo mi je podalje od sela...

-          Nije daleko. Ne može biti...

Dok su njih dvojica pri svjetlosti vatre tražili Perovićko groblje, ja sam prihvatao drugi telegram. Bile su dovoljne prve dvije šifre, da mi suze krenu na oči. Jedva sam rukom dobilježio ostatak.

Azem Barlov je bio momčina. Momčina i po! Prva dva slova, A i Z, jasno su na njega upućivala. Moglo se raditi i o Azemu Sejdinu, također finom momku, ali sam osjećao kako je Barlov za toliko bio hrabriji. Da pogine ovako, isturen na neku opasniju čuku.

Prođe mi kroz glavu da smo ukleti, da smo se nekad i nečim Bogu zamjerili, da nas kažnjava za nešto čega možda nismo ni svjesni. Prisjetih se nekih priča starijih, koje su govorile o „vraćanju duga do devetog koljena“, ali ne željeh dugo vjerovati u to. Iako neću više ni sudbini da trpim, ako smo selo koje je ponajviše stradalo, nije i prva žrtva ovih borbi morala biti naša!

Sjetih se Azemovih riječi. Više puta ponavljanih. Upirući prstom u nas nešto mlađe, upozoravao je na oprez. Među najčešće pominjane koji bi mogli naivno poginuti slušao sam svoje ime. Nisam mu ni tada zamjerao, zvučao je više nego drugarski, bratski. Dosta toga se urezalo u moje pamćenje, nosio sam to do Igmana i nazad, u Basarićima, Zamrštenu, i ovdje. Kada smo od Majora zatražili da nam pošalje obezbjeđenje, siguran sam da sam postupao kako bi i on.

Samo na jedno nisam pomišljao. Da bi on mogao prvi poginuti. Vjerovao sam kako je pred njim još stotine bitaka, iz kojih ćemo od njega još puno naučiti.

Sudbina je, doista, nemilosrdna. Prema najboljima. Suza mi pune oči. Ne daju se zadržati. Klize niz obraze. Skupljaju se negdje ispod vrata.

Od svjetlosti vatre krijem, stavljam šake na lice. Dok skupljam snagu da imena saopštim ostalima, prisjećanjem ne želim dužan ostati ni drugom momku koji je danas poginuo.

Ahmet Liković Lika je bio moj dobar poznanik, bio sam čest gost u njegovom kafiću. Mnogim lijepim uspomenama dodao sam i nedavno druženje na putovanju ka Igmanu. Dovoljno sam ga poznavao da sudbinu još jednom prekorim, i njega je prerano zaustavila na putu velikih bitaka.

-          Najbolji odlaze – šaptao sam, ali su me svi čuli – Azem Barlov i Ahmet Liković su poginuli.

Tajac potraja. Nastao je da bi se imena čula, traje zbog nevjerice. Bar jednog je svaki poznavao. Prisjećanje njihovih likova, nekog zajedničkog događaja, navede da sve poče ličiti na minutu šutnje. Da ne bi ostalo tako, redom počesmo učiti fatihu.

Neko se nakratko ponadao da ću reći kako sve nije istina, ali i da sam htio manje ozbiljniji nisam mogao biti. Mada sam i ja neko vrijeme čekao da će Senad Pekas slično učiniti. Ali se istina ne mijenja, sviđala nam se ili ne. Volja Božja je iznad naših osjećanja.

Tuga popuni naše duše. U mjeri u kojoj smo poznavali, odnosno voljeli i poštovali Azema i Liku. Ostavljajući samo prostor za ponos i inat. Da ih ne zaboravimo nikad, osvetimo čim mognemo. Možda je ovo prva prilika, od koje smo nesvjesno htjeli pobjeći.

                                         pogled s Maglića, na Vučevo i Zelengoru