31 - Čudnom se radošću ispunih

Dvi planine viš Travnika grada:

Bukovica, spram nje Vilenica.

Vilenica Bukovicu pita:

„Ah, što mi se Travnik zamaglio,                             25. septembar 1992.

ili gori, il ga kuga mori?“

„Niti gori, nit ga kuga mori,

djevojka ga vatrom zapalila,

čarnim okom kroz srčali pendžer!“

„Poranio, prije zore na četrnaest dana“ – tako mi je, sjećam se, često rahmetli nana znala reći. I to, uvijek kada bih se negdje bez potrebe žurio. Mada, ni sad nisam siguran šta je ta uzrečica tačno trebala da znači, niti slutim kako je uopšte nastala. A, volio bih da ne saznam zašto mi baš jutros pade na um.

Svi smo već tu, a neka teška tišina svuda oko nas. Neka smo mi poranili, to bi trebalo da raduje, ali je tišina mogla manje mučna biti. Ili ona nečemu lošem sluti, ili sam ja lošije volje. Kao da će biti normalnije čim krene pucati.

Crni priča o selu. Osjeća se sjeta u njegovim riječima, a iz očiju izbija prkos. Tražio je sinoć, i pustili smo ga, da vidi selo poslije spaljivanja. Za takve želje svi imamo razumijevanja, ničije nam potvrde nisu neophodne.

I grupa Pača je išla obići svoje selo. Safet Madeško je s još dvojicom otišao do Sniježnice. Hrane su još dotjerali, zapravo brašno i tri janjeta. Sa Ćasarom se nisu vidjeli, ali su donijeli poruku koju su našli. Na Vučevu nisu pronašli ništa sumnjivo, sad su u jednom drugom izviđanju. Osjećao sam da će sve proći bez problema, da mora proći. Zato se i čudim da sam ovako loše volje.

Znali smo četničko vrijeme. Koliko im treba da se naspavaju, koliko za doručak i kahvu. Ravnajući se prema njima, i mi smo na osmatračnicama bili na vrijeme. Ono što smo prvo vidjeli, nikako nas nije radovalo. Slutnje postaju jasnije, više ih je nego i jedan dan ranije. Na stotine, svuda, od Prijeđela do Tjentišta. I još pristižu. Čini mi se, i kamionima i pješke.

Skoro pa se čudim da ne dovlače i dodatne artiljerije. Zašto bi, i ovako je imaju više nego mnogo. Pješadija je problem, nju pojačavaju, svjesni su  nemoći topova spram srca hrabrih branioca. Nemoćna je i pješadija, u broju kojim su do sada napadali. Zato ih je duplo više, zato će sada svi jurnuti.

Pratimo cijele čete. Jedna se uvlači u dolinu prema Sutjesci, gdje ima bezbroj uvala u kojima se mogu pritajiti dok ne dobiju naređenje. Drugu smo zapratili preko jednog prijevoja, tu su se i oni pritajili. Treća grupa, cijeli bataljon, stigla je od tunela, od Gacka. Zašli su u šumu, gdje će se i oni sačekivati. Četvrta grupa, peta, šesta... već su na sličnim mjestima.

Kasniće s napadom, dok se svi ne rasporede. Koristim to vrijeme da se konsultujem s Mišom.

Posebno je nama zanimljiva ona prva grupa. Ako nije rezerva ostalima, onda će krenuti prema nama. Mišo se s kompletnim svojim ljudstvom raspoređuje u tom pravcu. Samim tim je ova tišina postala gluhlja, mučnija.

Neizvjesnost je sve manja. Svakog minuta će četnički napad početi, žešći nego i jedan do sada, s možda jednom razlikom. Zbog koje sam ponosniji na nas. Da se nismo Majoru obratili, sada bi se ledili od straha.

Ovako, razmišljamo o tome da će biti posla i za nas. Osjećanjima možemo upravljati, spremni smo. A brzo sam razumio radost, olakšanje.

Dvogled mi je privukao dio grupe zbog koje sam Mišove pokrenuo. Zastali su u udolini skroz lijevo, sad je jasno kako Sutjesku neće prelaziti. Opet im mi nismo interesantni, neće nas napadati, samo u većem luku obilaze Tjentište, poslije odmora će nastaviti, pridružiti se onima od pravca Gacka.

Čudnom se radošću ispunih. Mi ni danas nećemo biti napadnuti, ali to znači kako će na drugoj strani biti još žešće. Iako je tamo skoro sva vojska, svoje se radosti odmah i postidjeh.

Više se radovah, nego stidjeh. Nismo ih mi odvratili, a možda će nam ovako biti lakše pomoći našima. Mišovima ništa ne govorim, njima je svakako negdje dan provesti. Ostali se opuštaju, jedva čekamo poziv.

I četnici znaju iznenaditi. Pješadija još ćuti, danas je artiljerija prva počela. Tuku svim oruđima, po svim položajima. Uglavnom po Trebovoj i linijama ispod, ali se sjete i ove strane, Sniježnice, ali i proplanaka oko nas.

Miran sam na osmatračnici. Uspijevam hvatati četničke pokrete, ne usuđujem se pogoditi namjere. Bojim se da mi se samo čini kako nas žele uplašiti. To ne bi bio razlog da ovoliko pojačaju pješadiju. Sumnjivo je ovo njihovo tek povremeno javljanje.

U misli mi dolazi da pipaju, traže gdje smo najtanji. Čini mi se kako im je prvi pik naš položaj iznad Titove vile. Baš tu je prvo jače zapraštalo, a neko vrijeme nije pala ni jedna granata. Nisam siguran, ali smatram obaveznim da obavijestim. Komanda mora znati da mi odavde imamo bolji prijegled, da i ovako možemo biti od koristi.

Možda sam duže sumnjao, radujem se da i prije mog upozorenja naši uzvraćaju. Već gledam te četnike kako se povlače. Što je signal za dvije promjene. Branioci Oštre Glave su opet pod artiljerijskom vatrom, dok su sada druge četničke grupe u naletima.

Ne srljaju ni četnici, sve sam sigurniji da su proteklih dana imali puno više gubitaka nego su bili planirali. Zapucaju, vide da smo i tu jaki, pa se odmah povlače. Ne znam da li će ručati u isto vrijeme, ili će ovo trajati do večere.

Meni smeta što baš danas nikako ne odgovaramo, ni mi ni Sutko. Mučno mi je gledati nekoliko ovako pogodnih, a ne i gađanih ciljeva. U svakom momentu vidim bar po četiri-pet mjesta na kojima bi minama mogli presresti njihovu pješadiju. Znam da Major ima teških briga, ali se čudim kako se u rješavanju bar neke ne sjeti i nas.

Od takve stvarnosti se brže i umorih. Odlučih se odmoriti od osmatračnice, što je prilika za Zaima da i on malo pogleda „šta se to tamo dešava“.

Znao sam da neću dugo izdržati, da naša zamjena neće vječno trajati, ali nisam očekivao ni da će tako naglo biti prekinuta. Imao je Zaim šta vidjeti, čim je stigao telegram koji je počeo sa „odmah gađati...“.

Raskrsnica na Prijeđelu - stigla su još tri kamiona četnika! Jednima smjena, ili posve novi, više nije toliko bitno.

Imali smo spremne elemente, pa sam ih ja odmah izdiktirao Džemu, dodajući samo tri hiljadita na daljinar, zbog vjetra koji je puhao prema nama. Dok ih je on zauzimao, ja sam žurno puzao Zaimu, odobravajući mu da i sam ostane. Vjerovao sam kako je ovo prilika koju mu ne trebam uskratiti.

Skoro smo vrisnuli, što je Tito i učinio, pošto se jasno vidio ogromni crveni plamen koji je obilježavao mjesto pada naše mine. Podnožje rejona koji je raskrsnica obuhvatala. Iznenađeni smo pojasom dima koji je nastao. Sačekaćemo da se raziđe, ionako je tražena samo jedna mina. Trebalo mu je puno vremena, ali smo stigli vidjeti neke koji su bezglavo jurili tražeći zaklon iza obližnjeg brežuljka, za koji bismo mi voljeli da nije ni postojao.

Razlog da sada i mi vrisnemo imali smo u onome što je postajalo jasnije kako se dim više razilazio, brežuljka se svi neće dočepati. Trojica četnika su ležali nepomični, kako samo mrtvi mogu!

Neko je to gledao i s Trebove, čim je traženo da ponovimo. Odmah smo se ja i Zaim složili kako ponovo trebamo dodati još tri hiljadita, da izbacimo na brežuljak.

Zaboravili smo na uranjanje minobacača. Zaim je već bio otpuzao nazad, ali sam ja razočarano gledao kako nam je usfalio još samo jedan hiljaditi. Pogodila je brežuljak, ali u podnožje s naše strane, sve gelere vraćajući nazad, na već poginule četnike. Kako god smo sad bili sigurniji za tu trojicu, to smo malo vjerovali da je od ove druge stradao ijedan novi.

A uzalud sam se nadao razumijevanju s Trebove. Tražili su ponovo da gađamo, ali sada cilj koji mi nismo mogli osmatrati.

Ispalili smo jednu, i čekali. Negdje je pala, ali nam niko ne javi koliko blizu ili daleko. Nije traženo da nastavimo, nismo dobili ni čestitke niti smo kuđeni. Vezista nam nije znao ništa reći, a pitali smo.

Vraćamo se samo posmatranju. Borbe se nastavljaju, ali s odmicanjem dana sve više nagovještavaju kako nas ni danas neće uspjeti probiti. Opet sam očima gledao ciljeve koje možemo i koje bismo trebali gađati, ali sam nekako bio uvjeren da su sad Sutkovi na redu.

Skoro me je Munib iznenadio trčeći ka meni i pozivajući me. Otpuzah nazad toliko da mogu sjesti, i uzeh slušalicu. Poznah Majorov glas lično, govorio je bez šifri da metnem kartu preda se. Dozvao sam Zaima da je donese, a ja sam „glumio“ da je već imam. Pamtio sam kako je Major objašnjavao šta trebamo gađati, pretvarajući se da sam to već našao na karti. Nije bilo teško, samo naći „drugo e“ u „Tjentište“, i „otići“ do prvog većeg brijega pod šumom. Nije bilo vremena da razmišljam o tome što umjesto opisa nismo dobili koordinate, i to šifrovane, dovoljna je smisao da se javio lično Major.

Znali smo da moramo biti precizniji nego i jednom do sada, ali i da vremena nemamo puno. Na karti pronađeni brijeg je trebao biti onaj na koji je Major mislio, daljinu smo izmjerili koordinatomjerom, ugao kružnom mrežicom, a uračunali smo samo razliku u nadmorskoj visini i derivaciju.

Za to vrijeme sam ja htio biti potpuno siguran. Koordinate sam pretvorio u šifre, te prozvao Trebovu.

-          Imam spreman telegram – žurio sam se, pa sam odmah i izdiktirao prvi dio – je li prošlo?

-          Šta je tebi, čovječe – prepoznajem ponovo Majorov glas, shvatajući da je još on na direktnoj vezi – kakav telegram, kakve šifre... Nema toga u direktnoj borbi. Nego, reci slobodno šta imaš!

-          Spremni smo. Pratite – ovo sam promucao, te odmah postiđeno prekinuo vezu, rukom Džemu dajući znak.

Bar smo brzinom iznenadili Majora, čak sam i ja ka osmatračnici krenuo tek poslije opaljenja.

Na vrijeme sam vidio gdje je pala, ali sam odahnuo tek kad sam čuo Zaima da diktira korekturu. I to samo po pravcu.

Nimalo mi nije bilo krivo što sam preskočen, moj zadatak i jeste osmatračnica. Posebno kad svi ovako rade svoj dio posla.

Zaim računa nepogrješivo, kao što Džemo i Crni nišane, ostali pomažu i pripremaju mine. Posebno je Senadu i Faruku draže što su bliže minobacaču nego torbicama, kao što Sajo nikad lakše neće podnositi samoću jedinog društva peći. Munib zna da je lijepe vijesti najlakše precizno prenositi, kao što su Mišovi shvatili da se najlakše braniti od neprijatelja koji ne napada.

A kad se crni dim pojavio tačno na mjestu gdje sam sada podesio krstić dvogleda, nisam mogao a da se ponovo ne okrenem i sve njih obuhvatim novim, još zadovoljnijim pogledom. Zastao sam na dolini, gdje sam znao da Sajo vrijedno radi oko pripremanja janjadi. Kao da sam htio reći da smo zaslužili i koje janje više!

Kada sam ostalima prepričao kakvoj me lekciji Major naučio, dobio sam najočekivaniji odgovor.

-          Koji si broj – Zaim je bio najbrži.

Vratio sam se osmatračnici, a do sljedećeg poziva, više od sat vremena sam dvogled najčešće držao na onom brijegu. Tu četnici više nisu napadali. Ta tišina je puno lakša od jutrošnje.

U njoj sam se samo mirno okrenuo i ispratio rad posluge. Gdje nam je ova pala nisam vidio, ali sam bio zadovoljan što ni korekture nije bilo. Siguran sam kako smo pogodili gdje je od nas traženo.

                               ***

Kako se dan primicao kraju, činilo se da četnička ofanziva dodatno jenjava. Sve je podsjećalo da smo mi za danas završili, a da četnici ulaze u besaniju noć.

Do takvih me  misli odveo još jedan, posljednji projektil koji smo ispalili. I sam sam bio upratio potok u koji je zašla jedna četnička grupa. Tu je pala. Tačno.

Gubitke im nisam mogao prebrojati, ali ih je sigurno bilo, iako mi se na prvi momenat učinilo da ih je više bježalo iz šume nego prethodno ušlo. Poželio sam odmah gađati livadu preko koje su se prebacivali, ali nam nije odobreno. Poslije čega sam najavio da smo u tom slučaju završili, da zbog ovakvog položaja već kroz pet minuta nećemo smjeti djejstvovati. Prije svanuća.

Naš razgovor je prekinut, zbog hitnog telegrama koji je stizao od jedne čete na položaju. U njemu je pomenuto kako traže pomoć, kako sumnjaju da će moći izdržati, da imaju teško ranjenih, da nisu sigurni, ali da je moguće da imaju i poginulih... Komanda je odmah reagovala, pomoć je poslata. Rečeno im je da budu na vezi, stalno izvještavaju o stanju...

Ostalima sam odlučio odmah ne pominjati. Sačekati da veza bude slobodna, doći do punih informacija, imena. A i mrak se sve brže primicao. I o vlastitoj sigrnosti trebamo brinuti, samo u posljednjih sat vremena na nas su ispalili preko pedeset različitih granata. I, mada je, za razliku od svih ranijih dana, četnička ofanziva još trajala, mi više ne možemo biti od pomoći.

Poslao sam Muniba i Senada da obavijeste Miša da se i oni povuku. Vjerujući kako drukčije dočekivanje mraka na drugoj strani neće predugo trajati. Pješadijske borbe što su se još čule, najviše su podsjećale na bijes i ljutnju četnika.

Minobacač smo pokrili, dvije pripremljene mine vratili u šumu, i svi se sjurili u dolinu u kojoj je Sajo već počeo s okretanjem ražanja. S artiljerijom su i četnici prestali, ponovo sve liči na pravu priliku da današnji dan završimo na najljepši način. Oko logorske vatre. Da oko sebe skupimo svu radost svijeta.

Rakija je već bila spremna, podijeljena. Nešto je odvojeno Faruku, za svaki slučaj. Ostalo, da se ispije. Kad, ako ne večeras. Gutljaj-dva je sasvim dovoljno, samo da se obilježi dan kada smo velikim uspjesima naših diverzanata i pješadije, dodali i ovaj jedan naš. Samo da se obraduju grla, onih koji to žele. Iz ruksaka se vadi što se ima, suho meso, med, kajmak, da se založi dok janjad budu gotova. Iz nečijeg je „ispalo“ pecivo kahve, a i Crnom se negdje na dnu bila „zaturila“ kesa s duhanom.

Ovo je posebna noć. Noć u kojoj čestitamo jedni drugima, u kojoj se slavi, dijeli sve što imamo...

Mene još uvijek muče misli, ali mi se nikako ne da zvati Trebovu. Sujeta me bije, ali prelamam. Vrijeme je da se rakije riješimo. Prošli smo put prekinuli, zbog Seja rahmetli. Sad, ponovo nečem sluti. Zato mi je i drago što je brzo nestade. Što je bilo, izmijeniti se ne da. Niti se vratiti može.  A i rat je...

Brzo prihvatam opšte raspoloženje ostalih, sve manje pogledavam na stanicu, a sve više na ražnjeve. Slušajući stalno ponavljanje onog „koji si broj“, sretan što je rakije nestalo, ponovo se vraćam uvjerenju kako smo zaslužili i janje više.

I noć i zrak čisti, u njima nigdje traga da imalo pretjerujemo, da gubimo granicu. Ni pomisli da se išta može desiti što bi bilo kako poremetilo slavlje koje smo sami sebi priredili. Kao da nas sama noć uvlači u svoju nezaboravnost!

                                                         Prijeđel, pojas iznad