Ašikovah tri godine
dana,
al ne vidjeh fajde ni
zijana,
nit ja vidjeh svoje
drago lice.
Samo jednom u tri
godinice,
kako dušek po dušeku
stere,
kako meće jastuk po
jastuku.
24. septembar 1992.
A kad leže u meke
dušeke,
kako jeknu, sva odaja
zveknu,
kako huknu, džamli
tahta puknu.
A ja jadan stojim pod
penedžerom!
Da sam drvce, puklo bi
mi srce,
da sam kamen, bih se
rastopio!
Prethodne smo noći tek pomenuli, a sinoć već
ozbiljnije pričali o mogućoj promjeni u četničkoj taktici. Koliko god nam bilo
drago, svako jutro kad čujemo da se oko Trebove borbe nastavljaju, zato što je
to značilo da linije naše odbrane nisu probijene, bilo nam je drago i što još
jedan dan možemo biti sigurni kako plan ne mijenjaju. Ako to učine, ako odluče
da se prvo obračunaju s „balijama“ na ovoj strani, vod koji nam je poslat može
se pokazati kao naša velika greška. Nas desetak bi imali više šansi da se
negdje sakrijemo, svi zajedno nemamo nikakvih izgleda da bi pružili kakav
otpor. Završili bi kao četa Ljubiše Samardžića u partizanskom filmu „Sutjeska“,
četnici ne bi prošli dok bi se i jedna puška čula, s tim da bi to tako kratko
trajalo...
Ne čudi, zato, naša velika želja da pomažemo
koliko možemo. Ako će četnici lomiti zube, to će biti na drugoj strani. Proći
ne smiju, moramo ih natjerati da odustanu. Nikako da se okrenu ovamo!
Jučer smo pomišljali da se sami uključimo, ali
nas je šapat sudbine zaustavio. Prećutno smo žalili za još mnogim prilikama
koje su nam se otvarale, pokušavajući shvatiti zbog čega to Komanda nije
koristila. Ni Sutkovi nisu puno gađali, a i pješadijske su borbe prestale nešto
ranije. Na četničke granate više niko ne obraća pažnju, dok god vjerujemo da o
našim poginulim ne javljaju samo zato što ih i nema. Broj ranjenih se popeo na
desetak, kažu da još niko nije teže. Da sreća nije izdala Seja Prazinu, još
bismo vjerovali da je sva na našoj strani!
Sreća je varljiva, znamo to. Znamo i da ovo ne
može vječno trajati. Ili ćemo krenuti u kontranapad, ili... A nadati se kako će
se četnici povući prije zime, nije realno. To što su malo smanjili napade može
značiti da ipak nešto novo spremaju. Kao što može biti da smo i mi dobili
vrijeme i priliku, ako doista nešto kanimo.
Jutros je rano Sutkova grupa ispalila četiri
mine. Prve dvije su i nas iznenadile, pa ih nismo stigli vidjeti. Druge dvije
smo vidjeli, ali opet nismo znali šta su gađali.
Imali smo razloga vjerovati da su bili bolji nego
i jednom do sada. Četnici su odmah njihov položaj zasuli desetinama granata. Za
razliku od nas, njih su otkrili još prvog dana. Otprilike, ali i dovoljno, tako
da oni svakako puno više vremena provode u skloništima. S te im je strane teže,
znamo da nam bar u tim trenutcima dobro zavide i da bi se rado mijenjali. Bez
obzira na način na koji su nam one noći pogledali leđa, nemamo pravo biti
tolika zlopamtila. Sve se može gledati kao igra sudbine, čiji se krajnji ishod
još ne zna.
U ovom momentu je nama lakše, zato od Majora
tražimo da pomognemo. Hoćemo gađati minobacačku bateriju koja je već više od
sat vremena zadužena samo za neutralisanje Sutkove grupe. Bili smo spremili
elemente, minobacač, i minu. Major je procijenio da nema potrebe.
Bili smo ljuti, više na sebe nego na Majora.
Jesmo li morali pitati!?
Nismo, kao što ne moramo samo gledati. Nije
lahko. Ovo je sad postalo pitanje časti. Baš tako sam shvatio ono što sam u
vrijeme ručka primijetio na četničkom haubičkom položaju. Nije samo bilo
vrijeme ručka, nego i smjene. I jedno i drugo obavljaju kao da mi ne postojimo.
Svi su ručali, a onda se postrojili. Hoće smjenu izvršiti kao da su u kasarni.
Požurio sam zovnuti Džema. Pljunuo je jače nego
sam to ja učinio. Ja bih se možda još i strpio, ili opet obratio Majoru. Džemo
je znao da za to nemamo vremena. Od mene je izvukao dopuštenje, Zaimu je prenio
poruku da provjeri koliko je vjetar pojačao. Za toliko je korigovan daljinar, i
Salko je već držao za konopac.
Nisam odbrojavao, znao sam kako ne može toliko
daleko pasti da je ne vidim. Nisam vjerovao ni za ovoliko da ćemo promašiti.
Podbacili smo bar stotinu metara. Iako je pravac bio dosta dobar, četnicima je
naš podbačaj bio taman dovoljan, nismo izbacili na zaravan, geleri su zasuli
dio na kojem njih nije bilo. Vidio sam da su svi zalegli, ali i ubrzo ustali i
pojurili ka skloništima. Niti jedan nije ni ranjen.
Ipak, ne trebamo biti skroz nezadovoljni. Znao
sam da je ovaj put sreća bila na četničkoj strani, vjetar je promijenio pravac,
u trenutku ispaljenja je duvao prema nama. Drugi put neće biti tako. Imamo
spremne elemete, samo da četnici izađu iz skloništa. I da je Major odobrio!
Opomenuti smo da ne smijemo ispaliti više ni
jednu minu za koju ne dobijemo naređenje. Bilo mi je krivo zbog prve, što je
podbacila, puno krivlje što druga nije ni otišla. Bio sam se spremio, čak i
zamišljao kako četnici lete u zrak. A Džemu je bilo krivo što moramo slušati
naređenja, ili što makar nismo odmah ispalili dvije, možda bi druga izbacila na
zaravan.
Nismo marili što će nas četnici odmah ponovo
potražiti, već smo znali kako će to završiti. Zato smo bili veoma sretni kada
smo nakon sat vremena dobili naređenje da opet pokušamo, dvije mine na isti
cilj - njihovu haubičku bateriju na Đurđevici.
Brza provjera vjetra, mala korekcija elemenata, i
moj pogled na zaravan. Nisam odbrojavao, samo sam se koncentrisao na četnike
koji su bezbrižno tukli po našoj pješadiji, jednako se šepureći.
Sada su
reagovali na naše ispaljenje, jedni su trčali skloništu, ali je bilo i onih
koji su zalijegali na mjestu. Pomislih kako ih mora biti i u zraku, vjerovao sam da će pasti gdje gađamo.
Sekunde
su prolazile, a meni je postajalo sumnjivo kako su onako zalegli. Sve mi se
pojasnilo kada su počeli ustajati. Drugo ništa niti sam vidio, ni čuo. Ni
bljeska, ni detonacije, ni četnika u zraku.
Slagala je. Kod četnika je to bila češća pojava,
nama je tek prvi put. Sjećam se kako sam govorio za te njihove da su to bile
one koje bi nekog ubile, i da im je dragi Allah u pravom trenutku oduzimao tu
moć. Da bih prikrio malo svoj bijes, nađoh misli kojima se našalih. Mora da je
pala blizu nekog od četnika koji tamo nisu svojom voljom, koji su silom
natjerani. Ako takvih ima!?
Istim ubjeđenjem uvjeravah sebe da će ova druga
potrefiti bliže nekog ozloglašenijeg, možda i jednog od njihovih vojvoda lično.
Dok su i ostali shvatali šta se desilo, a ja naređivao da ponovimo po istim elementama,
u sjećanje sam prizivao rad njihovog saniteta kad odvozi nekog od komandanata,
odnosno vojvoda.
Reakcija četnika je bila slična, samo su sada
imali manje vremena. Bljesak je opet izostao, ali je detonacija ipak doprla do
nas. Tupa, što je značilo da smo prebacili! Važno je da nije slagala, naši su
malo odahnuli, još samo da Major uvaži da se ona prva ne bi trebala pikati.
Nije! Za danas je dosta, iako mi tako nismo
mislili. Do mraka je bilo dovoljno vremena, mogli smo bar još jednom pokušati,
sa samo malo manjim daljinarom. Nadoknaditi onu što je slagala. Smio sam se
kladiti da bi ovaj put pogodili ravno među njih. Ali se ne pitasmo, Majorova i
Božja su starije.
Možemo i današnji dan zaključivati, i četnici se
smiruju. Svi odlazimo u još jedan noćni mir, s vrlo neizvjesnim sutrašnjim
danom. Nama se nadati da će biti još bolji, iako mi sebi nemamo šta zamjeriti
ni za danas. Prvo nas je vrijeme prevarilo, drugi put smo ispalili onu koja
nije bila napravljena da se aktivira, a da jeste, treća ne bi prebacila. Sve to
je bilo izvan naših moći, u koje i dalje ni malo ne sumnjamo. Nema nas šta više
spriječiti, samo da nam se sutra dopusti da makar još jednu pošaljemo na
Đurđevicu.
Zamišljamo ratni kvadrat, u kojem ni jedno tjeme
nije isto, ali su sva podjednako važna. Mi smo na jednom, i spremni smo,
četnici na drugom, a sigurno će izazivati, naša pješadija je na trećem, ona će
našu pomoć željeti, očekivati, samo da se još poklope procjene naše Komande...
pogled
na Popov most
