Pšeničice, malena djevojko,
malena si, bih te isprosio!
„Pros' me, dragi, a ja
ću ti rasti.
Prvo ljeto tebi do pojasa.
Drugo ljeto tebi do ramena.
Treće ljeto – eto mene,
dragi!“
Znali smo kad je vrijeme da na šalu zaboravimo,
požurivši ručati prije četnika. Sve jasnije nam je da mi za danas nismo ništa,
pa vjerujemo da smo blizu saznati šta su to oni spremali.
Nisu se jednim pogledom mogle obuhvatiti sve čuke
na kojima je u isti mah zagrmilo. I to u vrijeme kad su ranije pravili pauzu.
To je trebalo biti iznenađenje. Jutros su samo odglumili napad, „najavili“
pregrupisavanje, ranije nas navikli da ga očekujemo tek poslije ručka, a nisu se
ni povlačili, čak ih je bilo puno više nego jutrošnjih „glumaca“.
S jednim nisu računali. Možda naši borci na
liniji o tome nisu razmišljali, ali Major sigurno jeste. Četnici su dočekani
kao da smo ovo baš i očekivali. Na nekim mjestima četnički napad nije trajao ni
punih pet minuta. Jedno takvo mjesto sam dvogledom dobro vidio, što me riješilo
prvih slutnji, a srce mi raširilo s kraja na kraj grudi. Tu su se četnici
ubrzano, i skoro bezglavo povlačili!
Vjerovao sam kako je, ili će biti, cijelom
linijom slično. Zato se neko vrijeme zadržah na ovima, pretraživao sam cijeli
pojas, ne bih li vidio bar jednog koji je ostao na poprištu. Nisam mogao
zaviriti u svaku uvalicu, ali ono što sam pregledao nije mi dalo tu radost.
Ako i nije, ima dana. Valjda pod pritiskom nekog
ludog vojvode, natjerani su da se vraćaju. I ponovo jurišaju, na svim pravcima,
ali sada bez ikakvih iznenađenja. Situacija sve više liči na ranije. Uporni su
da slome nesalomivo.
Artiljerija ih prati. Ona, žešće nego ranijih
dana. Nadamo se, da neće biti i krvavije.
Čekajući da se sjete i nas, gledajući
i slušajući kako tamo padaju, ne možemo a da se ne upitamo kako je, i da li je
uopšte moguće da do sada niko nije poginuo od stotina granata i desetina
hiljada gelera. Metke, niko ni približno ne može procijeniti.
Pitanje je trenutka kada će se i naša artiljerija
oglasiti. Mine trebamo štediti, ali ne po svaku cijenu. Spremniji smo nego
ikad, ali ne bismo bili iznenađeni da ponovo samo Sutkovi budu korišteni.
Sigurni smo da treba odgovoriti, ako ne možemo
parirati, možemo našoj pješadiji dati malo predaha. Ako bi se mi pitali,
odlučili bi se za njihove minobacače. Djeluju najopasniji, tuku po čukama na
kojima su naši, u trenutcima kad se četnici malo povuku. Po onome što gledamo,
ne možemo reći kako su neprecizni. Stalno strijepimo, pogled vraćamo na Muniba
i stanicu, kroz glavu nam prolaze lica najdražih.
Sutko je dobio taj zadatak. Opet ne mogu u dnevnik
zabilježiti koliko su bili precizni, ali bi bio grijeh ako bih izostavio da je
efekta bilo. Kako god blizu ili daleko od njih pala, četnici su poslije svake
obavezno bježali do skloništa. Naša je pješadija tako dobijala potreban predah.
Ako mi se danas nije dalo vidjeti kako četnički
sanitet troši gume i gorivo, bar sam uživao gledajući ih kako zaliježu,
sklanjaju se, i povlače.
Broj naših mina je ograničen, pa ni Sutkovi nisu
mogli dugo uzvraćati. Rezultat je nastavak četničkih pokreta. Nerviralo nas je što
se dodatno pojačavaju, pa se predstavljaju još slobodniji, sad kao da znaju da
mina i metaka nemamo dovoljno.
Meni i Džemu je trebalo pet minuta da se
dogovorimo. Odabrali smo isti cilj, njihove minobacače. Skoro su bili elementi
zauzeti, niko nije razmišljao koliko se neće našoj Komandi dopasti ovo što
radimo. Dopašće im se pošto pogodimo cilj!
Stanica je bila brža. Prva pomisao je bila da je
u pitanju samo preklapanje naših i njihovih misli, pa se može reći da smo se
razočarali vidjevši kako smo dobili koordinate, odnosno cilj koji do sada nismo
imali. Pogotovo što smo cijev okretali skroz lijevo, tamo gdje četnički manevri
nisu bili tako izraženi. Ali, komanda je komanda. Ako smo ubrzo imali i još
jedan razlog za nerviranje, prije nego je Zaim sračunao elemente pitani smo da
li smo spremni. Kada se upit ponovio, rekao sam Munibu da ne odgovara nikako.
Svakako će i oni čuti ispaljenje!
Gađamo šumu, ali ja s osmatračnice nisam bio siguran
koji njen dio. Prasak mine sam čuo, ali bljesak nisam vidio. Ni dima nije bilo,
a uzalud sam pogledavao i prema Titu.
Ali, kada
je Munib prenio Zaimu da ponovimo, Tito je uzviknuo da je dobra. Mislim da je
to bila samo reakcija na takvu komandu, i da je ni on nikako nije mogao
vidjeti. Što ne mogu tvrditi za ove s Trebove, oni su bljesak mogli vidjeti
prije nego mi čuti zvuk.
Ne vjerujem ni da smo tačno pogodili, pa bi mi bilo
draže da su dali kakvu korekturu. Zastao sam u pola riječi da zaustavim takvo
opaljenje, nisam se stigao sam sa sobom dogovoriti da li da malo skratim ili
produžim, koji metar da skrenem desno ili lijevo. Zato sam se htio zainatiti da
ovu obavezno i upratim.
I ljut i bijesan! Opet, samo detonacija. Ni
bljeska, ni dima. Za razliku od prvog puta, Tito je već trčao ka Džemu i
ostalima. Samo što ih nije počeo ljubiti, tvrdeći kako je pala skoro na isto
mjesto. Pominjao je razliku od nekih pet-šest metara, što je Džemo objašnjavao
time da je zbog očekivanog uranjanja podloge samo dodao na daljinar dva
hiljadita, koliko je zbog derivacije pomjerio i lijevo. Ako sam njega razumio i
shvatao, Tita baš i nisam. Samo zato što je ja nikako nisam vidio. Komentare
sam ostavio za kasnije, kada dođe potvrda s Trebove.
Nismo dugo čekali, ali smo zato bili zadovoljni.
Čestitki nije bilo, samo upozorenje da se odmah povučemo u sklonište. Što se
moglo jednako tumačiti. Očekuje se četnička „ljutnja“ na nas. A, kako je dan
dovoljno odmakao, znali smo da smo ovim za danas završili.
Jedva smo iščekali da četnici obave svoje,
„ućutkaju“ nas s desetak projektila. Kako bismo ponovo izašli na kosu i pratili
šta se događa na drugoj strani. Malo su nas iznenadili, ispalili su par plotuna
i na susjedni proplanak, još dalji od nas. Sreća pa je ovo naše mjesto na karti
samo dio šume...
Ne znam hoćemo li i kada saznati stvarni naš
današnji učinak, ali znam da nije jedini uzrok nagle promjene tamo. Četnička
pješadija je skoro stala, ali je zato artiljerija uduplala. Više ne štede ni
haubučke granate, ni rakete iz VBR-ova. Haubičke su posebno opasne, a ta
njihova baterija je izvan dometa Sutkovih. Nama nije, ali me popustila želja za
djejstvovanjem bez saglasnosti.
Radujem se onome što naša pješadija radi, ne sumnjam
u nas. Ako ovaj put nisam vidio, naredni ću.
Do spuštanja akšama učićemo i moliti se Allahu da
čuva sve te momke koji hrabro brane svaki prilaz, ne mareći za silne projektile
koje je odavde teško i brojati.
Šiljevica i Vučevo
