Sinje more i dubine
tvoje,
Banjaluko i ravnine
tvoje!
Odoše mi crne oči moje,
gledajući niz
ravnine tvoje.
22. i 23.septembar
1992.
Kud se šeću momci
banjalučki,
kako koji bijel'
koporan kroji.
Vid mog dragog, vidi
mu jordama,
od jordama ne gleda
jarana.
Bili smo zadovoljni prvim ispaljenim minama, još
više osjećajem veće sigurnosti, ali rakiju nismo svu ispili. Zbog rahmetli
Prazine. Odlučili smo sačekati još bolje pogotke, biti sigurni da smo ga osvetili.
Jučer nismo imali priliku. Željeli jesmo, zbog te
se želje pomalo i nervirali.
Posebno je mučno bilo gledati kako su četnici ovaj
put riješili problem s tunelom. Neće ga čistiti, ponovo probijati. Kamionima je
vojska dovežena pred tunel, a pješke ga obilazi, preko stijena, i u luku prema
nama, kako ne bi odmah bila na meti naše pješadije. Kao da su znali da ih mi
nećemo gađati.
Odmah smo javili to što smo vidjeli, naglasivši kako su nam u
dometu. Javili smo se i kasnije, uprativši gdje su se najprije ulogorili, potom
i kuda su krenuli napadati naše iznad Tjentišta. Uvijek je neko bio na
osmatračnici, Munib je dežurao uz stanicu, očekivali smo poziv, nadali se, ali
nam je u tome i prošao dan.
Sutkovi su se trudili. Ispalili su desetak mina.
Većinu opet nismo upratili, ali ja sam uvjeravao ostale kako je nekog hajra
moralo biti. U suprotnom bi ranije prekinuli, a mi bi bili uključeni.
Nešto je
bilo važnije i od toga. Nisu dobro sakriveni kao mi, četničke granate redovno
padaju u njihovoj blizini, ali ranjenih još nemaju.
Što se tiče odnosa među nama, još preksinoć su
preboljeni svi čudni međusobni pogledi. Između Miša i mene su izgrađeni potrebno
povejerenje i uvažavanje tako da dobra saradnja neće izostati. Odmah smo je
počeli provoditi, ja sam tražio da u noćnom stražarenju svi jednako sudjelujemo.
Što je on pomjerio za jednu noć. Nisu odmah sa sobom dotjerali šator, pa su
prvu noć svi proveli vani. Sinoć je već bilo drukčije. Zato smo kišu
priželjkivali, a ne brinuli zbog tmurnih oblaka.
Kad se noć navlačila, kad smo znali da je za taj dan
gotovo, ponadali smo se kako bi novi mogao biti mirniji. Za toliko što se
vrijeme počelo pogoršavati, najavljujući neke druge padavine. A hladnoj smo
noći prkosili tako što smo se odvažili naložiti logorsku vatru, nije bilo
straha da bi se iz doline plamen ili dim mogli primijetiti s bilo kojeg
četničkog položaja.
Pričali smo o onome što se dešava preko Sutjeske.
Dijelom su Mišovi žalili što su baš oni povučeni ovamo. Žalili su one koji već
nekoliko dana bez predaha odbijaju silne četničke napade, sad bez nada da će i
oni kojima je najteže biti odmijenjeni. Žalili smo i mi zašto nismo tamo ostali.
Gledati četnike da se šepure, a drugi da ih gađaju, mora biti ljubomore.
Pitali smo se zašto četnici ne koriste noć.
Jedino objašnjenje do kojeg smo došli je da griješe u procjenama naših snaga.
Ako su oni u prilici da stalno dovlače svježe snage, da u napade idu s
otprilike tek trećinom raspoložovih vojnika, može biti da sumnjaju kako se i mi
možemo isto ponašati. Ne računaju da nas mogu iscrpiti. Još bi bilo dobro da
vjeruju kako ne kuburimo ni s municijom, ni s hranom.
Komentarisali smo i njihove vijesti, svakako se i
nasmijali. Prvo, jer su javljali o našoj ofanizivi, koja kao traje već nekoliko
dana, a izvodimo je „iz svih pravaca“. Drugo, jer su priznali gubitke, ali tri
poginula ne bi potrošila onoliko goriva, kao što smo mi vidjeli. Smiješni su
bili i u opisivanju naših juriša, navodeći kako ne hajemo za svoje poginule,
„već jurišamo preko vlastitih leševa“.
Povjerenje prema Majoru je vraćeno, složili smo
se da jedino sudbina može biti ispred njega. Zaključili kako je do sada sve
dobro, izuzev pogibije Seja Prazine.
Osim što nije donijela padavine, noć nije ništa
promijenila ni u vezi drugih naših nada, zalud smo očekivali makar kurira sa
Sniježnice, haber od Ćasare. Imati njega uz sebe značilo bi mogućnost da se
nešto uradi i na svoju ruku. Nije nam bilo svejedno posmatrati kako četnički
kamioni i dalje pristižu, dovlače dodatnu i vojsku i tehniku. Sve vrijeme huka
borbi nije prestajala. Sve vijesti od naših kazuju kako mi poginulih i teže
ranjenih nemamo, onih nekoliko lakše ranjenih se odmah vraćalo u borbu. Četnici
su imali gubitaka, čak su i obične kamione koristili kao sanitet, kada im je
glavno sanitetsko vozilo moralo hitno prema Foči, odnosno bolnici. Mi smo cijenili
kako je u pitanju život nekog od njihovih vojvoda.
Kako je noć prošla bez kiše, to smo poranili s
doručkom. Četnici su nešto kasnije, oni su sigurno i kahvu popili, znali smo to
po početku današnjih napada. Svaka nada da je ovaj dan mogao donijeti
najavljeni i jednom pomjereni naš kontranapad, ostade na tome.
Zato nas začudi kad su četnici stali. Jurišali su
samo jednom, samo na dva pravca, oko pola sata, a već nekoliko sati miruju.
Biće da nešto novo spremaju. Gladni nisu, vojnika i municije im također ne
fali. Mada se nastavlja pristizanje novih kamiona, sada i iz pravca Gacka. To,
kao i hava u zraku, upozoravaju da dan neće završiti kako je počeo. Samo je
pitanje trenutka. Pretpostavljamo, poslije ručka.
Imamo se vremena ponovo našaliti. Prisjećamo se
dolaska, Titove vile, odjeljenja „plinska boca“. Da više ne trebamo zamišljati
kako ćemo vidjeti tu snažnu eksploziju o kojoj smo slušali, Mišo nam otkriva.
Major je to obustavio! Prvo im je rekao kako im ionako ne bi dozvolio djejstvovati prije nego bi isprobali, potom da će korisniji biti s puškama. Ponavlio je Mišo kako su diverzanti već angažovani na drugim
zadatcima, na najopasnijim prilazima. Pominje lokacije, oni koji bolje poznaju
taj teren - slažu se.
Tražimo nešto drugo čemu ćemo se nasmijati. Zaim
se „sjetio“ zašto su četnici naglo prekinuli s jutrošnjim napadom, očekuju da
ćemo ih mi gađati!
Ziko Madeško koristi priliku da nas podsjeti na
jednu staru priču, a koju smo mnogi već nekoliko puta čuli, zbog čega ćemo ga
prozivati „ticom zloslutnicom“:
-
Bila dva sela,
„tursko“ i „vlaško“. Zajedno su izlazili na planinu, gdje su, na smjenu,
poslije rada s konjima, samare naveče sklanjali pod strehu, za svaki slučaj.
Jednom, kad je Turke bio red, ovi se htjeli našaliti, zajebati Vlahe.
Dogovorili se da sklone samo svoje samare. Kad je Bog dao takav pljusak, Turci
su se svunoć smijali, unaprijed naslađivali kakva će biti reakcija ovih drugih
ujutro. Nisu znali da su ovi primijetili prevaru, te zamijenili samare. Tako
je, ujutro, iznenađenje bilo drukčije. Od kad i osta izreka: Cocaj, cocaj, u
vlaške samare - kad ujutro, a ono bi u
turske!
-
„Koji si broj?“
– Fudo i Mišo, istovremeno dočekaše Zika, ovom doskočicom, koja se ponovi po ko
zna koji put od njihovog dolaska, a koju skoro svi koristiše u svakoj sličnoj
situaciji, kad god neko kaže nešto što ostali smatraju suvišnim, nepotrebnim.
Sve to uvijek izgleda tako simpatično, polahko
postajući i jedno od obilježja našeg boravka. Samo je još pitanje kad ću to i
ja, ali i oni koji već nisu, također prihvatiti. Jasno nam je porijeklo, vezano
je za nekog nastavnika koji je tako opominjao đaka koji bi „izvalio neku
glupost“.
plato
Vučeva
