Bolovala Ziba
materina,
bolovala devet Ramazana.
I umrla uoči Bajrama!
Na umoru majci
govorila:
„Prodajte mi ruho na
telala!
Ostavite b'jelu
košulju,
pa je dajte mojoj
mladoj seki,
nek mi seka rahmet
predaje!“
Trebalo je samo nekoliko minuta pa da uslijedi
ono što će nas najmanje začuditi. Reagovala je njihova Komanda. Shvatila je da
smo pogodili što smo gađali, i da oni mogu opet nastaviti.
Direktno smo gledali kako njihovi artiljerci izlaze
iz skloništa i okreću svoje haubičke cijevi prema nama. Požurili smo, ali i
ostale, da isprobamo, za svaki slučaj, i mi komociju našeg skloništa.
Ispalili su plotun. Srećom, oba naša projektila
su ih dovoljno iznenadila, tako da nas traže samo po slobodnoj procjeni svoga
komandanta. Već nekoliko puta sam pojasnio da, dok je ovako, nemamo razloga
previše brinuti. Ovaj položaj, koji su nam predložili Ćasara i Jusmanci,
najmanje se uklapa u poznate artiljerijske strategije. Cijeli je plotun završio
na proplanku desno od nas. Bar kilometar udaljenom.
Imao sam želju zatražiti od Majora dopuštenje da
im odmah uzvratimo, ali se uspijevam predomisliti. Neka neko vrijeme žive u
uvjerenju da su nas pronašli i ućutkali. Biće više iznenađeni kada se opet oglasimo.
Za sada je ovo dobro. Potvrdili smo sebi, ali i
Majoru i drugima, da se možemo i bolje upotrijebiti. Isto će i četnici morati
imati u vidu. Uvjeren sam da će sljedeći cilj koji ćemo gađati biti neka grupa
četnika. Danas ih se cijelim područjem i previše muvalo, još uvijek stižu novi
kamioni...
Bilo je i drugih, za naše oči ljepših pokreta. U
dva sam navrata upratio njihovo sanitetsko vozilo. Jednom sam čak i izbrojao
tri unešena četnika u njih. Oštri su zubi naše pješadije!
Pošto nas je njihova artiljerija popustila,
ponovo smo Tito i ja zauzeli mjesta na
osmatračnicama. Ubrzo i treći put pratimo njihov sanitet. Meni, međutim, nije
suđeno da ovaj put brojim. Senad me zove, što znači i novi telegram. Ostavljam
Tita da uživa u brojanju, ako se sjetim pitaću ga poslije, pužem unatraške kako
bih čim prije dešifrovao. Senad je već primio telegram, odvažio se da sam
bilježi brojeve.
Moje dešifrovanje se poklopilo sa koracima koji
su nam se ubrzano približavali iz pravca Sniježnice. Zbog čega sam morao
odgovoriti sam, pošto se Senad žurio u dolinu. Provjeriti da li se s pravom od
sinoć nada.
Mene nešto drugo iznenadi. Nisam vidio Ćasaru. Bio
bi na čelu.
Htio sam i to razumjeti, mora da se zadržao na
Sniježnici. S nekim razlogom.
Nešto mi bi drago, prepoznajem Fuda Madeška.
Želio sam ga, i sad je tu. Onda se nije htio odvajati od svojih, sad su svi tu.
Zaključujem, i kratko se pozdravljam s njim, a grlim se i sa znanima i
neznanima. Nije prilika da duže traje, posebno zbog nekih kao Senad. Suljo nije
među pristiglima.
Dok sam se pokušavao pozdraviti sa svima, probao
sam ih i prebrojiti. Nisam uspio, ali me ni osjećaj nije mogao prevariti. Ako
ih nije došlo više, manje od očekivanog nije.
Još nešto mi nije promaklo. Dobronamjerne poglede
većine nisam ni očekivao, ali ni da me svi znaju. Čuli su za mene, zato i jesu
ovakvi. Nije Fudo mogao sam sve ubijediti da ne žure s procjenama.
-
Šta ste ono
pogodili? – upravo je Fudo prvi krenuo s konkretnim pitanjima.
-
Ništa – dijelom
iskreno odgovorih.
-
Kako, ništa? A
čestitke?
-
Znači, čuli ste.
Ništa, kuću Zdravka Vladičića. Jeste tu njihova Komanda, ali nisam primijetio i
da joj je sanitet prilazio.
-
Drugom granatom?
-
Minom!
-
A-ha – nasmijao
se, pa uozbiljio ponovo – znači, viđali ste i sanitet?
-
Jakako. Naša
pješadija pravo radi. Jednom su trojicu utovarili, ne znam mrtvih ili ranjenih,
jednom su mi zašli gdje nisam vidio koliko ih je bilo, a maloprije me prekinuo
telegram. Nego, Ćasara je ostao na Sniježnici?
-
On je s jednom
grupicom otišao do Vučeva. Hoće da izvide, provjere da slučajno nije tamo bilo
kakvih četničkih pokreta.
-
Ispravno. Nas je
jedva bilo dovoljno da i ovo branimo – nisam propustio prilku da se ja ovako našalim.
-
Zato smo mi
morali doći – prihvatio je šalu.
-
Nego, ono,
meščini, nije ona ista stanica?
-
Nije, ovo je
dvanaeska – iako sam i ovo pitanje uputio Fudu, Munib Kovačević je mogao bolje
odgovoriti – jedna od tri ovakve koje su neki dan stigle, uz još tri-četiri
manje. Od sutra je koristimo. Dok će ta služiti samo za našu međusobnu
komunikaciju, ako se kad budemo razdvajali. Poslije ću i tebi dati novi
razgovornik. S novim šiframa. Kada ćemo se dogovoriti i za eventualnu unutarnju
komunikaciju, i za to naštimati i nove frekvencije.
-
Kako ja sad ovo
shvatam, vama je amo bilo i da mi nismo tražili. Neko nam je morao doturiti te
nove šifre, i frekvencije!?
Sad su tek uslijedili komentari. Uglavnom u vidu
neslaganja, ali bez preciznijih pojašnjenja. Prednjačio je oniski, malo i
proćelavi mladić, za kojeg sam prvo dočuo da ga oslovljavaju s Mišo, zbog čega
sam bio na trenutak pomislio da među nama ima i Srba. Ali mi je Fudo na vrijeme
došapnuo kako se i on preziva Madeško, kao i većina. Poslije čega me podatak da
je on, zapravo, komandir ovog njihovog voda i nije čudio. Samim tim ni njegova
govorljivost, na koju nisam odgovarao istom mjerom, prepuštajući ta objašnjenja
vremenu.
Našao sam drugi način da priču skrenem, bilo je i
vrijeme da sve upoznam sa sadržajem najnovijeg telegrama:
-
Nek misli šta ko
hoće, ali, maloprije su dokazali da su na nas bili skoro zaboravili. Sada, eto,
brinu i više nego je potrebno. Pitali su, koliko su blizu nas padale, da li je
neko stradao, i hoćemo li smjeti ponovo gađati. Odgovorio sam im odmah, da smo
mi spremni, ako treba, istog momenta nastaviti, ali sam im predložio da se neko
vrijeme ućutimo. Zato što su četnici gađali daleko od nas, pa nek misle da su
nas pronašli. Kada se ponovo oglasimo, oni će brže-bolje po onom proplanku.
-
Znači, nećete
danas više? – opet se Fudo prvi javi.
-
Nisam to reko.
Ja ne određujem, ja sam samo predložio. Major se pita. Valjda će skontati da,
makar, nas ne zove ako bude u pitanju nešto što i Sutko može dobaciti.
-
Nema od tog
ništa – sem Fuda, još nekoliko njih se složilo.
-
Nemojte tako.
Iste su nam mine, isti minobacači, iste tablice. Garantujem i za njihove
računače, i poslugu. Ako niste čuli, mi smo ovdje poslati kao, nadam se da nije
pregruba riječ, kao škart odjeljenje!?
-
Pusti ti to, Učo
– momka koji mi se ovako obrati, morao sam čuti, iako ga možda i prvi put
vidim, jer mi je pažnju privukao pominjanjem mog nadimka, češće korištenog još
dok smo bili u selu nego za vrijeme boravka na Trebovoj – vidjeli smo mi juče
njih.
-
Ne znam, mogu
neke druge stvari uticati, ko zna kako se s one osmatračnice vidjelo ono što su
gađali... Nego, nemojmo sad o tome, de vi nama sada ispričajte je li tamo čega
bilo, mi smo ovdje potpuno bili isključeni. Šta god smo pitali, isti nam je dogovor
bio: Ništa novo. Najgore nam je što sprva nismo znali ni ko koga napada.
-
Tamo je bilo
svega – Mišo je pušten da priča – još onu noć kad smo mi stigli, Jelečaci su
nešto čarkali oko sebe. Već sutradan su i oni zovnuti, i njihovih je u katunu
ostalo valjda samo desetak. Prije toga su i diverzanti nešto „izvodili“ po
Tjentištu, osim što su ponovo išli zarušiti onaj tunel, još su nešto čačkali.
Znam da je Major malo galamio na njih. Valjda su to radili na svoju ruku, nisam
baš najbolje razumio šta je tačno u pitanju. Jedna je grupa išla paliti
Grandiće. Glumiti tamo pravac našeg napada. Zbuniti četnike. Odmah je njihov
radio javio kako smo počeli ofanzivu sa svih strana. Valahi su se i uplašili,
počeli su dobavljati pojačanja...
-
I danas su
kamioni dovozili nove četnike – uskočio sam – ali, baš sam se čudio što ih nema
od Gacka. Dobro je da bar s jedne strane ne dobivaju pomoć.
-
Beli to oni neće
raščistiti. Jednom smo već to zaminiravali. Ali, uhar je, kažu da je sad puno
bolje. I ako budu čistili, trebaće im dosta vremena. Kad još i odozgo navale...
Ono juče je samo bilo zagrijavanje, a tri puta su nas napali.
-
I?
-
I, dobili po
nosu! Šta će drugo. Major je to, izgleda, i čekao. Da oni jedan dan počnu s
napadima, a da ih mi onda sutradan iznenadimo kontranapadom. Jutros smo trebali
udariti...
Uzdah koji je pustio, i koji je praćen od većine
ostalih, jasno je najavio da će ono što slijedi pokazati kako tamo nije baš sve
bilo dobro.
-
Inače, sve što
je Major ljudi skupio – Mišo se, ipak, još neko vrijeme zadržao na onome što je
prethodilo – odmah je raspoređivo po okolnim čukama. Samo je naš vod držao u
rezervi. Uz sebe. Malo je nas to čudilo, ali smo kontali da računa da oni ljudi
bolje poznaju te terene. Nama, uglavnom, nije bilo loše. Samo smo ležali, ali i
očekivali kako će nas kasnije upotrijebiti gdje bude najžešće. Kad je i mene
zovnuo na sastanak, mislio sam: To je to. Skupili se u „njegovoj“ kući, samo
čekamo da stignu i Jelečaci... Kao da sad gledam. Ulazi Sejo Prazina,
rahmetli...
-
!? – nekoliko
nas podiže pogled, ali niko ni riječ ne reče.
-
Za njim ide i
Fahro Nikšić. Oba veseli, kao da među njima nikad nije bilo nikakvih nesuglasica.
Baš je Fahro sjeo do mene – dok je govorio Mišo je počeo koristiti i ruke, da
ga bolje pratimo – Major gleda neke papire, lista ih, ja gledam u Majora...
Sejo izvlači stolicu, hoće da sjedne, skida jaknu... Kad, nešta puče. Sekund!
Pojma nemam šta bi, samo što se okrenuh, vidim kako Šeks drži Seja. Fahro me
gurnu, skoči. Dižu ga, vidim mu one maskirne pantalone, već pocrvenjele, od
krvi. Pela Bešović je bio do vrata, odmah iskoči napolje, ode po rakiju i
zavoje. Nije morao žuriti... ne bi mu se pomoglo ni da je „na stolu“ bio. Samo
se stigao nasmiješiti Fahru i reći mu „Nemojte zakazati“. Tako nešto, ja od te
gužve i ne čuh dobro, a ovako mali nisam mogao bolje ni vidjeti. On je, dok se
raskomoćivao, htio da odloži i opasač, o koji je nosio pištolj. Metak bio u
cijevi, nehote zakačio obarač... Po sred arterije. Na mošnjama. Nisam vjerovo
da čovjek može onako brzo iskrvariti... Kažu da je bio borčina. Što ti je
život, prošao pored mene, kroz deset sekundi ga više nema.
Bilo je naših pitanja, i u vezi ovoga, i svega
drugog. Mišo se trudio, odgovarao, ubacivali su se i drugi, pitali su i oni, i
mi smo odgovarali, osjećanja su se približavala. Ako sam u prvi mah bio
pomislio kako su s ovim ljudima došli i mogući problemi, to sam sada bio
sigurniji da neće biti nerješivi.
Jedno shvatanje se ponavlja: šta je ljudski
život...
Posebno je teško što je naša prva žrtva došla
tako. Čovjek poginu od svoga metka. Došao na sastanak, da pomogne pripremu
akcije, ne sluteći kako je sudbina isplanirala da je neće biti. Iako je zadnjim
riječima bio da se ne odustaje, poklanjajući zadnje sekunde svog života Bosni,
našoj borbi, ovoj akciji...
S ručka sam žurio, da novosti ubilježim u dnevnik.
Posebno sam se zamislio nad pasusom posvećenim rahmetli Prazini:
„Akcija je odgođena zbog rahmetli Seja Prazine.
On da se pitao, ne bi to uradio. On je želio ovu akciju više nego mnogi drugi.
Zato se, ako je bilo malih međusobnih zamjerki, izmirio s Fahrom. Da zajedno
odrade što se od njih bude tražilo. Stigao mu je to reći prije nego je
izdahnuo. Zamoliti da Jelečaci ne zakažu... I, pokloniti mu za uspomenu
pištolj. Kojim se, eto, ubio.“
Orlovac
