Soko mi leti visoko.
džanum, visoko.
Dođi mi, dođi,
djevojko.
džanum, ljepojko.
U moju bašču zelenu.
džanum, šarenu.
Pod onu ružu rumenu.
džanum, mirisnu.
Dođi mi, dođi, djevojko.
džanum, ljepojko.
Da te poljubim u oko.
džanum, u oko.
Vjerovali smo da ovaj dan nema više iznenadjenja
za nas. Mrkalji su izgorjeli, po onom što smo s oba dvogleda vidjeli, do
temelja. Drugo nismo ni očekivali, četnici su se kao palikuće već dokazali.
Pucnjava koju čujemo, s druge strane, samo je nastavak od sinoć. Između se
dogodilo to paljenje Mrkalja i dolazak našeg obezbjeđenja.
Da, pucnjava se malo pojačala. Teško ju je
razaznavati. Sve više se stapa, sve više liči na huk. Ni to ne čudi, očekivano
je prešla u blisku borbu. Po mjestu, odnosno pojasu, radi se o ofanzivi
četnika. Nije za čuditi, složili smo se kako smo mi previše oklijevali.
Paralelno s puščanom, aktivna je i artiljerijska
vatra. Četnici skoro ne prestaju, njima granate nisu problem. Nadamo se da još
nikog nisu ubili, ranili...
Ono što smo znali, naši nisu. Od jutros su
ispalili svega tri mine. Ne znamo šta su gađali, ni gdje su im pale, ali ono
što smo vidjeli dojmilo se kao prebacivanje. Kosa preko koje su preletjele više
je ličila na cilj, nego šuma iza, u koju su pale. Upoređujući s kartom, ta bi
šuma trebala biti prazna.
Naše uključenje se još ne traži. Kako bi nas i to
čudilo, kad nam je obezbjeđenje stiglo samo - na telegramu?
Taj
telegram počinje pokazivati drugo lice. Nanovo se komentariše, kreću sumnje. Čita
se Majorov „trik“. Podvala, način da se odobrovoljimo, oslobodimo, dok krene...
Nema logike. Uvjeravam ostale. Da je to bio cilj,
već bi počelo. Ne bi se čekalo toliko dugo. Da posumnjamo, skontamo.
Opet pitaju, čime se Ćasara javio. Nama je ovdje
dovoljna jedna stanica, tamo su potrebnije.
Imam objašnjenje. Već dugo Major pokušava da s
Grepka dobavi još stanica, možda se to desilo u međuvremenu. S onim što smo
imali, u ofanzivu se nije ni moglo.
Neću ih poslušati, neću provjeravati. Neću da
ofiram naše, ako su na Sniježnici. Ako su umorni, neka odmore. Svi smo na istoj
frekvenciji, oni na Trebovoj su stalno na prijemu, svaki razgovor slušaju i
dešifruju. Da je nešto sumnjivo, čuo bi se neko između njih. Dok god stanica
šuti, dobro je.
I dalje izmišljaju pitanja. Odgovaram. Zapravo,
izmišljam i ja odgovore. Izmišljam ono što ni Majoru ne bi palo na um. Iako i
meni pogledi često potraže put koji vodi sa Sniježnice.
Njihova pitanja, moji odgovori, prekidaju se još
nečim, što nas nije začudilo. Na red je morala doći i naša strana, za
granatiranje. Cilj je opet isti, što je značilo da četnici upravo prekidaju
odmor našeg obezbjeđenja. Samo se još ponadati da će ponovo biti jednako
neefikasni.
Sajo sad već ne brine da i ručak pravi napamet,
jutros mu je čaja puno ostalo. Nismo ga prolili, popićemo ga za ručak. Sa
srnetinom ne bi bilo isto, prejaka je da je jedemo i za ručak i večeru, još i
sutra, a zamrzivač ipak nemamo. A bila bi šteta.
Četnički artiljerci su se ponovo vratili
Trebovoj, a stanica i dalje ćuti. Jedno smo očekivali, na drugo već navikli.
Za promjenu se nešto, ipak, moralo dogoditi. Još
ne znam šta, ali žurim ka osmatračnici. S koje sam čuo Titove pozive. Zaim mi
se pridružio, da bismo se poslije zajedno prebacili do mog grmena. Za to se
vrijeme Džemo pridružio Titu. Ostali su nestrpljivi, ali ne trebaju brinuti. Da
je hitno, već bi bili upoznati.
To što nam je Tito rekao, što sad sva četvorica
još neko vrijeme gledamo, kao i sve ranije - ne čudi nas, ne iznenađuje. Ko bi
se čudio što kamioni puni četnika stižu na Prijeđel!? Gdje bi drugo, i kad bi
ako ne sada. Oni su krenuli s ofanzivom, a za nju im treba više boraca.
Očekivao sam Senadov poziv, odnosno telegram. I
obradovao sam mu se. Smijem se kladiti da je to to, vrijeme je da prestanemo
biti samo posmatrači. Volio bih da sam u pravu i oko mogućeg cilja. A ako ne
budu tražili da gađamo Prijeđel, volio bih da bude njihov minobacački položaj.
Ili poljana niže, u čijem prišumku uvijek kriju tri vozila: kuhinju, nekakav
džip, te „krmaču“. Od kako su mi Jusmanci za njih rekli, imam stalnu želju da
baš tu gađamo. Zato što mi djeluju previše sigurno. Uvjereni da ih ne vidimo,
da im ništa ne možemo.
S Trebove, pitaju jesmo li spremni. Naravno! Još
od one noći kad smo došli, posebno od dana kad smo sa skloništem završili. Samo
smo sinoć bili malo pokolebani.
Svi smo nestrpljivi saznati koji je prvi cilj
koji ćemo tući. Prizivam broj pod kojim je raskrsnica na Prijeđelu.
Nije. U pitanju je cilj broj 38. Jedan od Majorovih.
Obilježen kao kuća u kojoj je smještena četnička Komanda.
Zaim nalazi elemente. Provjeravamo vjetar, skoro
ga i nema. Slično je i s temperaturom, u granicama je tablične. Nema potrebe da
već pripremljene elemente imalo korigujemo. Osim, ideje koja mi se u momentu
javila. Na osnovu ona tri projektila iz Zamrštena, koji su malo prebacili cilj,
predlažem da krenemo s nešto težom minom, s dva plusa, takvih i imamo najviše.
Ostali ćute, slažu se. Ne pitaju ni za
obezbjeđenje, predugo smo čekali ovaj trenutak. Osim toga, tamo se već nekoliko
dana vode borbe, naša pješadija trpi stalne napade, a nismo čuli da se iko
bunio.
Nema straha, treme, samo smo uzbuđeni. Znamo
posao, a imamo i okolnosti pod kojima smo upućeni ovamo! Od nas se ne očekuju
pogodci, samo da se javimo.
Ali, mi hoćemo pogotke! Zato smo uzbuđeni. Ja,
posebno. Kao i Tito. Nas dvojica ćemo jedini sve direktno gledati.
Odustajem od dvogleda. Malo zbog uzbuđenja, koje
raste, više zbog novih sumnji, koje se javljaju. Šta ako mina padne dalje od
mjesta na koje ja fokusiram pogled? S dvogledom bih se sporije snašao. A isto
se može dogoditi i Titu. Još gore, ne bih volio da se naše procjene puno
razlikuju. Neću da kažem kako više vjerujem samim očima nego dvogledu, ali bi
mi bilo manje krivo.
Gledam nazad, ne želim propustiti ni trenutak kad
Džemo javlja Senadu da može izvjestiti kako sad samo čekamo komandu otud. Mi
smo spremni, više nam nema natrag. Čim signal dođe, konopac je na redu. I minut
dugog iščekivanja.
Preskočio sam iznenađujuće snažnu detonaciju
opaljenja. Iako se mi neki nismo i začudili, već smo je imali prilku čuti. Zbog
uzbuđenja smo bili zaboravili.
Kakav bljesak! Ko to ne bi vidio! A dvogled mi ne
treba ni da procijenim odstupanje. Niti moram čekati Titovo mišljenje. Nismo
podbacili ni sto metara. Možda je i dobro što je tako, završila je na sred
livade ispod, odakle se i korekcija pravca lahko mogla dati. Nekih dvadesetak
metara lijevo.
Javljam Zaimu korekturu, a čujem i Tita kako
vrišti od zadovoljstva. On i ovo smatra pogotkom. Već zamišljam kako će
reagovati na sljedeću, koja mora biti još bliža.
Ovaj nam se put detonacija nije učinila onako
snažnom, požurili smo da pogled zarijemo u kuću. Odbrojavali smo u sebi, kako
zadnjih nekoliko sekundi ne bi ni treptali. I kako bi kuću vidjeli pogođenom.
Ja sam, prije toga, iza leđa osjetio i njih nekoliko koji su se i sami željeli
uvjeriti. Džema i Crnog sam svakako i očekivao, možda me Faruk malo iznenadio.
Neka, nek nas je više vidjelo. Uništili je nismo, ali jesmo pogodili. Jedva smo
iščekali da se dim raziđe, da uživamo u pogledu koji otkriva kako fali desni
dio krova.
Pogodili smo im Komandu. Ne možemo se zakleti da
smo i kojeg četnika, možda su poslije prve stigli uzeti kakav zaklon, u
podrumu, ali se radujemo jer smo sigurni da ih je puno uplašenih.
Kao što je zadovoljnih više! Potvrda stiže s
Trebove. Čestitke, i znak da prekinemo. Za sada.
Na našem položaju veselje. Džemo, Crni i Faruk
prepričavaju viđeno, a neko se već sjetio otrčati i po rakiju. Tito i ja još
neko vrijeme ostajemo osmatrati, zanima nas šta će se sad dešavati na
Đurđevici. Nismo dugo čekali, niti se puno čudili.
Kraj njihovih haubica, oko kojih su se danima
šepurili, od prve naše granate nije se dao primijetiti niti jedan jedini
četnik. Bilo je vrijeme da shvate da ni oni nisu zalud kopali skloništa.
Očekivali su da počnemo i njih gađati, ali mi moramo štediti mine.
Prijeđel, dio
