Akšam mrače, moj po Bogu brate,
a jacijo, moja posestrimo.
Pola noći, pola dobra moga.
Moj mjeseče, obasjaj doveče.
Da mi vidi dragi putovati,
da ne griješi staze i bogaze, 20/21. septembar 1992.
da ne kalja mestve i kundure.
Sunce zađe, a mjesec izađe,
dragi dragoj u hazbašču
dođe.
Da zna zora šta je milovanje,
neb svanula za nedjelju
dana!
Ko zna kad ćemo ponovo ovako biti okupljeni oko
stanice. Mislima dijelom još uvijek s onim što se dešava ispod, više u
očekivanju odgovora koji može isplanirati naš daljnji boravak ovdje.
Preznojavam se. Samo zbog mraka ne mogu biti
siguran da ovo vrijeme i ostali jednako doživljavaju, ali u to ni najmanje ne
sumnjam. Najteže je što ne znamo koliko može potrajati. I da li smo shvaćeni
kako smo željeli. Tako da smo se plašili traženja dodatnih pojašnjenja.
Ako naš
zahtjev prijeđe u prijepis, vjerovatno krajnjim ishodom nećemo biti zadovoljni.
O čemu nam se nije htjelo razmišljati. Ako Major naš zahtjev procijeni ne
opravdanim, teško ćemo naći drugi način da se razumno prilagodimo ovome što
dolazi. Istrajati ili pokolebati, dilema je koja to ne bi smjela biti. Ne
želimo ni jedno ni drugo. Samo ono što smo naveli u zahtjevu. Ništa više.
Prihvatili smo zadatak kada on nije slutio
trenutnoj situaciji. Ako nismo prevareni, zalud sada brinemo. Bićemo shvaćeni.
Meni je najteže. Ostali imaju pravo ranije
izgubiti strpljenje. Oni jednog krivca imaju blizu, ispred sebe. To pokreće
priču. Među njima. Svjesno im se ne žuri da pogode kakav će odgovor biti.
Razgovor vode polahko, osvrću se samo na ono što je bilo. I što se ticalo
najviše mene.
Minuti idu, priča odmiče. Meni je najpametnije
šutjeti. Ne tražiti snagu da razmišljam o onome na šta više ne mogu uticati. A
ni fajde, puno se vraćati nazad. Ostaje mi slušati priču ostalih i vagati
njihove misli.
Osjećam kako protok vremena na njih plaho ne
utiče. Najvažnije im je da prolazi, i da prođe. Svejedno, kuda odveo. U svakom
slučaju, krivca imaju. Ako taj krivac izdjejstvuje ono čemu se nadamo, niko im
neće osporiti zasluge za to. Iz njihovih pogleda, prešutnih kritika, ova ideja
se i rodila. Ja sam je samo naučio da hoda, da ode kamo treba. Ako se to
dogodi, priznaću im. Ako bude suprotno, nastaviću da šutim. Ne mogu biti više kriv
nego što jesam.
Ja ne razmišljam o tome, samo vagam misli
ostalih. Svi su uključeni, svi su jedinstveni, i svi su u pravu. Džemo i Crni
prednjače, imaju svoje razloge. Zaim i Salko Pendek svoje, da puno ne zaostaju
za njima. Braća Madeško nemaju potrebu da se drže postrani, još ne znaju kako
su uopšte određeni da dijele ovu sudbinu. Slično se da primijetiti i kod Saja,
on je prihvatio nas na „svoju“ kuhinju kad je ona bila još na Sniježnici. A
Farukovo poznanstvo sa mnom nije toliko da bi i on tek tako prihvatao kako je
baš on trebao biti bolničar, nama potreban. Dok je malom Senadu najlakše da
padne pod uticaj ostalih, ono što on jedino zna je da je zbog nas odvojen od
daidže.
Mufo se već ranije opredijelio da u ovakvim
situacijama najmanje priča. Još kada je na Trebovoj prešao preko svojih
principa, kako bi stalno bio uz mene, i zbog čega nas je obojicu osudio da istu
sudbinu isto dijelimo. Povremeno se mora složiti s ostalima, u ime obojice, da
pokaže našu spremnost za jedinstvom, ma kakvom iskušenju bilo izloženo. Tako se
odgovor može dočekati.
Ne plašim se odgovornosti, nisam bježao od nje,
već sam nekoliko puta Džema podsjećao da je on bio prvi nijet kad je trebalo
nekome od nas dati vod. Nije prihvatio, baš da bi sada mogao pričati kako
priča. Nisam siguran da bi na mome mjestu i on prihvatio prijedlog koji je od
njega došao. Kao što nisam siguran ni da je mislio ozbiljno predlažući naše
povlačenje. Odnosno, da sam stigao o tome razmišljati, postao bih siguran kako
neće svoj prijedlog ponoviti ako odgovor s Trebove bude...
Nervoza je rasla s čekanjem, a vrhunac je
doživjela kad je stanica konačno zazvonila. Senad je zamucao više nego kad se
prvi put javljao.
Svi zajedno smo odahnuli kad sam prepoznao
sadržaj telegrama, sačinjenog od svega dvije riječi.
-
Krenuli su...
krenuli su... krenuli su... – ponavljali smo jedni drugima.
Našla su se dvojica-trojica da požure zahvaliti
mi, iako sam držao obećanje sebi dato i sve pripisao našem jedinstvu,
riješenosti da učinimo sve kako bi dobiveni zadatak ipak ispunili. Usput sam
dodao kako situacija nije takva da bismo sad samo o tome pričali, ovo znači da
sljedeća naređenja trebamo prihvatati bez prava na neka nova uslovljavanja. Za
šta se trebamo pripremati.
-
Noćas nema
spavanja – ovaj put sam se ponašao kao da naređujem, koristeći nastalu
ushićenost – Mrkalji dogorijevaju, četnici ne miruju. Ti momci koji dolaze, ko
zna kako će prijeći Sutjesku. Trebamo biti oprezni i spremni na sve. Danas su
četnici ispipavali Trebovu, otud im se imao ko javiti, šta ako su za sutra
planirali Sniježnicu. Nema im se ko javiti. A, još gore, možda su sad tu negdje
oko Sutjeske, možda ovi naši naiđu na njih. Neću da slutim, ali mislim da je
najpametnije da i noćas budemo vani. Podijelićemo se po dvojica, s tim da
jedino Saju dajem pravo da izabere, ili će s jednim od nas za neku od homora,
ili će Senadu posuditi pušku a on se odmarati kako bi nas ujutro rano dočekao
toplim čajem. Njega svakako doručak čeka, već mora računati kako će sutra imati
tridesetak ljudi više.
Nisam sumnjao u Sajov izbor, iz više se razloga
nije htio odvajati od puške. A upitna nije bila ni podjela na parove. Braća Madeško
su uvijek zajedno, baš kao i Zaim i Salko. Crni i Džemo su posljednjih dana
postali vrlo bliski, Sajo je odabrao Faruka kako bi Mufo i ja bili skupa. A
nama se Senad samo pridružio, da nije sam, ali i da sam ja bliži stanici.
Nas trojica smo otišli krajnje lijevo, na prilaz
iz Mrkalja. Gdje sam očekivao da će Senad pokazivati više nemira, ali se on
izgleda posebno radovao. Možda i jedini nekog očekuje. Nije o tome pričao, ali
ni puno miješao u moj i Mufov razgovor.
Nama je tema nametnuta. Mufo je krenuo s
kritikama, ponovo me podsjećajući kako sam pogriješio kada sam prihvatao mjesto
komandira voda. U ratu, kako on reče, u kojem je najvažnije glavu sačuvati.
-
Ne sikiraj se –
nakon petnaestak minuta slušanja njega, poželjeh kazati ono što sam dugo čuvao,
možebiti baš za ovu priliku – da nije Senad ostao s nama, ja bih bio najmlađi.
Ja vidim da to svima smeta, ne samo to šta sam i kako do sad radio. Iz one
vojske ja znam da Bosanci ne vole naređivati. Zato što ne vole odgovornost.
Vjeruj mi, neke mi je stvari sto puta lakše uraditi, nego to nekom drugom reći,
narediti. S druge strane, hiljadu mi je puta lakše biti odgovoran, nego
slijediti nekog neodgovornog. Zamisli da je nekom drugom rečeno da odabere pet
ili šest ljudi i krene ovamo... Ili, još gore, da je „onako“ određena grupa, i
isto tako jedan određen da vodi? Šta bi se sada desilo? Da li bi taj neko
usudio se samo Ćasari suprotstaviti, a ne Bešoviću? Ne vjerujem. Vjerovatno bi
jedva iščekao da zaprati Ćasaru, a onda šutio i čekao. Kad bi otud došlo
naređenje da se puca, mrtav-hladan bi rekao da ne može. Ne da neće. Čak bi,
najvjerovatnije, sve još i svalio na druge. Pravdao bi se da ovi neće, a njih
bi ubjeđivo da to tako dožive. Znaš ono: Ne može nam niko ništa ako smo svi
protiv, a da sve izgleda uvjerljivije ja ću reći da vi nećete, jer vam niko
nije reko. Ja nisam takav, pristao sam baš zbog toga da grupa u kojoj sam ima
nekog ko će je zastupati. I dalje vjerujem da niti jednom nisam pogriješio, ni
u Zamrštenu, ni sada. Bez obzira što si mi i ti prvi prigovorio, ja sam samo
izvršavo naređenje. Što i dalje činim. Iako ja i dalje vjerujem kako Major zna
šta radi, nisam baš siguran da je sve pošlo kako je bio zamislio. Možda je on i
sam razmišljao da vrati ljudi otud, možda je računao da mi nećemo htjeti pucati
kad nam naredi. Iskreno, moram priznati da ja sa svakim ne bih ni krenuo otud.
Dobrim se dijelom zbog toga nisam ni bunio, jer bih s drugima vjerovatno imo
problema još one noći. Čak i ako bi
ostali, pitanje je da li bi se zadržali dovde. Odnosno, i u tom slučaju bi
teško bio u prilici da prepoznam šta mislite... šta oni misle...
Iskoristio sam pravo na svojih petnaest minuta,
nisam siguran da sam rekao ono što sam
htio, ali makar u vremenu nismo oskudijevali.
U priči dalje, biće da smo malo
pretjerali, prešli u dosadu. Nečem je koristilo, Senada smo uspavali. A sami
smo postali tiši.
Mrkalji,
dio
