Sanak snila Mujagina
ljuba,
sanak snila, iz sana
skočila,
đe se bješe nebo otvorilo,
sve zvjezdice krajem
pobjegoše.
Samo osta zvijezda
Danica,
koja grije brda i
doline,
među njima
Plav i Gusinje.
Na vrh brda zelena
livada,
na livadi od zlata
jabuka,
pod jabukom prostrta
serdžada.
Na serdžadi zaspala
djevojka,
pod glavom joj đerđef i
vezivo,
a pored nje zaspalo
jelenče.
Puškaralo je, pa bila pauza, pa opet nastavilo. I
mi se malo navikli. Nije ni bilo toliko teško, sve to je bilo još uvijek
dovoljno daleko od nas.
Zapravo smo i nesvjesno navijali da tako traje.
Spremni da se trznemo tek kada se nešto začuje na našoj strani Sutjeske. To nas
jedino može nemirnima činiti.
Nismo dugo čekali. Taj jedini pucanj, bez obzira
što smo lahko poznali da je ispaljen iz lovare, više nas je iznenadio nego prva
granata. Dvojica ili trojica su inertno bili i zalegli, poslije čega smo svi
zajedno shvatili šta nam nedostaje u brzom rješavanju zlih sumnji - nismo baš
bili svi na okupu. Zapravo je Sajo i jedini za koga nikad nismo znali da li ili
ne treba biti u našoj blizini.
Njega je početak granatiranja zatekao blizu jedne
homore, za koju se bez razmišljanja sklonio. Tada, još ne sluteći koliko je
sudbina imala uticaja. Ne samo da ga je štitila od mogućeg bližeg granatiranja,
već je spriječila da ga primijeti srndać koji je tuda naišao, vjerovatno i sam
zbunjen ovim što se dešavalo. Sajo se nije dvoumio da li da to iskoristi, bio
je poznat kao prilično uspješan lovac. Jednako kao kuhar. I gurman. Tako se sve
poklopilo kako bismo večeras svi uživali u gulašu od srndaća. Obećao je tako,
kad smo mu se pridružili radi pomoći oko lovine. Što je ostala i naša jedina
pomoć. I da ne sumnjamo.
Kad smo htjeli uživati da se makar motamo oko
njega dok sprema obećani specijalitet, oglasila se stanica, na koju smo pomalo
bili počeli zaboravljati.
-
„Budite spremni“
– umjesto šifara, odmah sam pisao slova i izgovarao ih naglas.
-
„SPREMNI“! – bio
sam siguran u ono što javljam, bez obzira što smo do prije sat slušali granate koje su padale po Sniježnici, i što do noći nije ostalo više od
par sati.
Osim Saja svi smo bili uz minobacač. Čekali.
Uzalud. Minuti su prolazili, a mi smo i dalje
samo bili spremni i nijemo zurili u stanicu. Koja je bila još njemija.
Povremeno bi pogled skrenuli put neba.
Dana je ostajalo sve manje. Ako su
ozbiljno o nama razmišljali, ubrzo bi to trebali potvrditi. Istina, mi smo se
više bili ponadali nego što smo povjerovali. Dešavanja na drugoj strani su,
suprotno našim cjelodnevnim slutnjama, lagano počela jenjavati. Ulazili smo u
mirnu noć, u kojoj se najjače čuo miris srnetine.
Mami. Čini se predug za čekati. Zato sam stvorio
ideju, dao sam stanicu Senadu, koji joj se obradovao, a sebe i Tita, koji nije
imao ništa protiv, poslao osmatračnicama.
Ja sam do svog grmena, kao obično, morao
puzanjem. Tih petnaestak sekundi kao da nije pripadalo ovom danu. U njima nije
ispaljen niti jedan jedini metak, koji sam ja mogao čuti. Vjerovao sam
slučajnosti, pa sam odmah zauzeo uobičajeni položaj za osmatranje. Riješen da
uočim i lociram prvo mjesto s kojeg se pucnjava ponovo začuje. Pogled sam
razbacivao cijelim horizontom.
Kao za inat, nigdje ni metka. I tako još nekoliko
narednih minuta. A, onda, jedva metak ili dva. I to na onom dijelu suprotnom od
mog trenutnog pogleda. Za par minuta, opet. I nekoliko puta tako. Samo ponekad
bi to bio kraći rafal, ali obavezno tamo gdje moj pogled nije išao.
Sve ovo me jako ljutilo. Ne samo zato što sam
mašio pogledom, ne više ni zbog našeg iščekivanja, koliko što je ovo sad ličilo
na ono što nam je telegramima ranije javljano. I što je sve izvjesnije kako će
se dan tako i završiti. Na našoj spremnosti.
Tišina polahko prikriva cijelu Dolinu. Mene tjera
na nova razmišljanja. Da li ona samo označava kraj ovog što je bilo danas, ili
najavljuje ono što možda noć skriva, u boljoj varijanti sutrašnji dan. Zbog
čega smo od maloprije i ponovo spremni.
Teško mi je u svemu razgraničiti svoje želje i
realnost. Možda je to, osim ranije ljutnje, ono što me još drži za grmenom. Ili
način da sam od sebe prikrijem svoju nervozu. Svjestan sam kako večeras neću
ništa više vidjeti što bi opravdalo moje zadržavanje, zbog čega već čujem
zvižduke Džema i ostalih.
Svejedno, nešto me zadržava. Uvjeravam sebe kako
je to želja da uživam u sutonu. I to onom njegovom najljepšem trenutku.
Zapravo, u osjećanju tog trenutka. Koji se isplati sačekati.
Već je blizu. Sunce više ne viri, samo njegove
zrake. Osjećam, prepoznajem da je to to. Suton nad cijelom Dolinom. I tišina u
kojoj se još može uživati. Još puno minuta, dok se mrak potpuno ne spusti.
Hoću to. Hoću da ispratim i spuštanje mraka.
Nigdje mi se ne žuri. Ne marim za nove zvižduke, sada i za Sajovo dozivanje.
Miris srnećeg gulaša sam do maloprije još i osjećao, sad je želja za dočekom
mraka odavde - jača. Gulaš neće nikud pobjeći.
Mrak ubrzano stiže, čak me tom brzinom
oduševljava. Čini mi se kako svaki treptaj oka oduzima ponešto od dana. Osjećam
da svaki put kad nanovo otvorim oči imam pravo potražiti ono što je upravo
uronilo u mrak. A to je ono najljepše. Doživljavam kao da mu sam pomažem. Da,
recimo, dva brežuljka spoji u jedan. Koji će se, opet, samo nešto kasnije
spojiti sa susjednim. I tako dok sve skupa ne postane jedan mrak.
Ovako precizne prilike ko zna kad ću ponovo
imati. Lakše mi je otrpiti ta zviždanja i dozivanja, nego ovo propustiti. A ako
me ne budu htjeli shvatiti, neću im ni objašnjavati kako čovjeku može pasti na
um da u nečemu takvom uživa u ovakvom trenutku.
Obli me hladan znoj. Prvo, a potom se kompletan
stresoh. Nije valjda da je to to, taj podsvjesni osjećaj!? Neću da vjerujem,
ali za svaki slučaj pljunuh ustranu, i malo se pomjerih s mjesta. Objašnjavam
sebi da čovjek nikad nije svjestan kad dijeli posljednju želju.
Ipak me ove misli ponovo učiniše nervoznim. Više
nego u gluhljim dobima noći, kad sam sam stražario. Možda bih došao do toga da
ako i jeste, bar ne moram žaliti jer mi se čini da sam uživao kako nisam
odavno.
Zvižduk koji ću u tom trenutku čuti nije dolazio
od Džema, ali ni od meleća. Tito me je kroz mrak tražio.
-
Jesi li vidio!?
– pitanjem me zbunio, više nego nekoliko sati ranije.
-
Šta? – sačekao sam
da mi se sasvim približi.
-
Gori... Ispod –
zadihano mi je pokušavao objasniti.
Razumio sam. I okrenuo se. Da vidim što je on već
vidio. Zato što je manje uživao.
Selo ispod nas je počelo nestajati. Iz prvih
nekoliko kuća su izbijali plameni jezici. Koji će vrlo brzo progutati cijelo
selo. A mene su zaustavili da dočekam mrak kako sam želio. Ovo ispod je svakako
sad važnije.
-
Ovo su Mrkalji!?
– bio sam siguran, ali sam ipak tražio potvrdu.
-
Jah, čovječe!
-
Hajdemo večerati
– pošto sam još jednom pogled spustio ispod nogu, dočekan svjetlošću koja je
bivala žalosno jača, prijeteći osjećajem da bismo i sami mogli biti
osvijetljeni, ipak nisam želio nemoćno svjedočiti nestajanju još jednog našeg
sela.
-
Šta ćemo? – s
ovim pitanjem nije čekao da dođemo do kuhinje.
-
Idemo večerati.
-
Nisam to mislio.
Nego, znaš li ti koliko je ovo blizu nas.
-
Znam, oko pola
sata.
-
Pa?
-
Pola sata je
dovoljno da s mirom večeramo.
-
Poslije?
-
Ne znam. Ali
mislim da se ničeg boljeg neću sjetiti nego da zauzmemo položaj za odbranu.
Prema Mrkaljima. Da se rasporedimo ukrug.
-
Jedanaest ljudi?
-
I deset pušaka.
Vjeruj mi, sto puta sam nas prebrojavao, uvijek mi je tako ispadalo.
Možda se moja neozbiljnost nikome nije dopala,
ali tako nije izgledalo po tome kako su u gulašu uživali. Sačekao sam da završe,
pa tek onda otkrio kako sam razumio njihove povremene poglede meni upućene.
-
Idemo, Senade, u
šator, da pošaljemo telegram. Treba mi dobra svjetlost i mir, moram ga nekako
fino oblikovati, da me ne shvate pogrešno.
-
Šta ga imaš
oblikovati – Džemo je požurio pokazati kako nisam bio jedini koji je ovo
vrijeme razmišljao – traži da i nas povuku. Kratko - jasno!
-
Nećemo to.
Mislim da imam bolju ideju.
Nisam ih previše držao zamišljenima, nervoznima,
čim sam bio gotov ostavio sam Senada da prenese telegram, a ja sam ponosno stao
pred njih.
-
Napisao sam da
Mrkalji gore, to bi trebalo da je sasvim dovoljno da im naš zahtjev bude jasan.
Nisam tražio da nas povuku, ali sam ih obavijestio da odavde ni granate nećemo
ispaliti sve dok ne dobijemo pješadijsko obezbjeđenje, makar veličine jednog
voda. Neka sad Major razmišlja umjesto nas!
divokoza u stijenama Vučeva
