Kad pogledam sa Čardak
divhane,
vidim mnoge njive
neorane!
Jedna njiva u srce me
dira,
mrtva majka u njoj mi
počiva.
20. septembar
1992.
Kad zamislim moju
majku staru,
ne vjerujem da je u
mezaru.
Crna zemljo, gledat te
ne mogu,
kad pomislim ko mi je
u grobu!
Pred zoru su hrabriji imali potrebu da se
varljivosti prirode suprostave sklanjanjem pod ceradu. A opet smo se svi
iskupili, oko Sajove kuhinje. Poslije, odmah na položaj, na osmatračnicu. I uz
stanicu. Svi.
Vidimo, nastavlja se dešavati. Gori još jedno
naše selo. Ali, nedugo poslije, i jedno njihovo. Grandići, jedino koje smo još
mogli zapaliti. Vrbnicu smo nekoliko dana ranije, Donja i Gornja Čagošta su
predaleko za sada, a ovih nekoliko zaselaka oko Tjentišta su preopasna zbog
njihove artiljerije, koja je dakako brojnija u odnosu na ovo što mi zovemo našom.
Na nastavak pucnjave se također nije dugo čekalo,
kao ni na nastavljanje divljanja njihovih palikuća. To što pale, jeste
divljanje, a ovo što se puca još nisu borbe. Kuraženje, i naše i njihovo. Kako
to traje duž cijele linije, pitamo se do kada. Kada će prijeći u napad, prije
njihov nego naš.
Bojim se da ćemo postati dosadni s telegramima, ali ne možemo
biti ni tako mirni. Uporno želimo vjerovati u ono što bi voljeli, pitamo se šta
naši čekaju, zašto ne krećemo u napad. Ako to mi ne učinimo još danas, čak i
prije podneva, onda...
Umjesto stanicom, odgovor dobijamo u obliku
prvih četničkih granata. Naši, iz Zamrštena, tek stidljivo odgovaraju. Sve nam
počinje izgledati kako četnici polahko kreću s napadom, a naši se još kuraže.
Od četiri ispaljene naše granate, mi odavde nismo
upratili ni jednu. Pokušavamo to iskoristiti da na taj način bar nešto doznamo.
Pitali smo da li je neka pronašla cilj. Odgovor je nejasan, „Dobro je“ je
toliko nedovoljno da se u njeg povjeruje.
Možda još vjerujemo u ovo što Major čini, ali
siguno da i gubimo strpljenje. Skoro smo se spremni kladiti da se ovako neće u
noć ući, sve manje se nadamo kako će se neko sjetiti da i nas uključi, ako se
već kuražimo da idemo do kraja, a time bi četnike makar malo zbunili. Ali, to
ne smije čekati noć...
Prestanak puškaranja je nekad iznenađenje.
Saznali smo vrijeme u koje četnici ručaju. Od jutra, puške skoro nisu ni
mirovale, dva-tri sela su nam zapalili, usput dopalivši u još nekima ako su
koja koliba, štala, sijeno, pseća kućica ili ćumez bili preostali, spram naše
četiri ispalili su desetak puta više granata, a evo blizu dva sata sve miruje.
Biće da su artiljerci prvi završili s ručkom, ali
i još neki.
-
Je li išta u
Mješajima ostalo da nije izgorjelo? – Tito je mene ovim pitanjem posebno iznenadio.
-
Je li misliš u
Mješajima, ili Trošnju!? – iznenađenje sam brzo pretvorio u neskrivenu tihu
radost.
-
Dolje, niže, oko
Mješaja. Zato i pitam, ako nije onda su naši napali. Nešto gori, odavde gledano
bi jedino moglo biti neka kuća ili veća štala, ili nešto tako.
-
Ne vjerujem, žao
mi je – prekinuo sam njegovu ushićenost – ako to gori negdje dolje, a baš liči
samo na jedan objekat, svakako nisu naši. Ali ako je tačno, ti si, onda, za
muštuluka. U napadu na selo, nekim čudom su moja i još tri kuće u Barici bile
pošteđene. Koliko sam čuo, ovi što su zadnji išli kao da su vidjeli kako su te
gornje naknadno izgorjele, dok za moju nisu bili sigurni. Najprije bi moglo
biti da je sad došla na red. Što je, vjeruj mi, za muštuluka. Ja sam, znaš, već
bio obećao da ću, kada budemo oslobađali Trošanj i Mješaja, lično da je
zapalim. Da bi svi bili u istom položaju, pošli od početka. S tim da mi to ne
bi bilo baš prijatno, pa mi dođe drago ako su me četnici poštedjeli tog neprijatnog
truda.
Dok smo puzali ka osmatračnici, da potvrdim ili
negiram njegove procjene, osjećao sam da nam očekivanja nisu ista. Prvi pogled
koji sam ja pružio u tom pravcu nije mi omogućio da riješim našu dilemu. Osim
što sam se uvjerio kako se jasno ističe razlika između dima i magle.
-
Vidiš li? –
nakon skoro dva minuta strpljenja, Tito je zatražio moje mišljenje.
-
Vidim, samo, da
ti priznam, mene ovo nikako ne vuče u Mješaje.
-
Kako?
-
Vuče me malo
dalje.
-
Šta je tebi!?
Ako vidiš dim, moraš se i orijentisati. Vidiš uvalu Drine, vidiš da je blizu, a
s gornje strane se ravnjaj prema Kmuru.
-
To me i buni.
Kmur mi je nekako preblizu.
-
To se tebi čini
odavde. Ali su ono Mješaja, hiljadu na sto!
-
Ja se, doduše,
bolje snalazim na karti nego u prirodi. Volio bih da si ti u pravu, jer bi,
onda, to bilo to. A nije ni bez logike. Ako su sad krenuli paliti redom, što ne
bi i ono što im je nekad prije ostalo, promaklo. Uostalom, ne čini mi se previše
značajnim, osim što bih ja pravo volio da je ovo baš to.
Dok smo se nas dvojica još neko vrijeme
razgovarali, on mene dodatno ubjeđujući kako je njegova orijentisanost
neupitna, iznenada je prekinuta tišina iza naših leđa. Četnička granata me nije
obradovala, ali sam je iskoristio da nas požurim nazad.
Ponovo smo svi na okupu. Nikom se nije trebalo
pojašnjavati kuda granate padaju, znali smo to od onog dana kad su prvi put
pronašli Sniježnicu. Samo smo se malo nasmijali četnicima, što oni nisu imali
pojma koliko ove granate uzalud bacaju. Oni to ne znaju, a mi, ni šta se
dešava, tačno sprema, osim što pokušavamo biti spremni. Za početak, skloniti se
od granata. Ako četnici vatru prebace, malo je spuste.
Što se, na našu sreću, nije desilo. Stali su na
četiri ovamo ispaljene, a onda se ponovo okrenuli Trebovoj.
Pliješ,
pogled na Trošanj i Kmur
