Bukovica Vilenicu
pita:
„Vilenice, što si zamaglita?“
„Vilenice, što si zamaglita?“
Vilenica njojzi
odgovara:
„Ne pitaj me, jaranice stara!
„Ne pitaj me, jaranice stara!
Gledam jada od
Travnika grada,
kako jadan od vatre
nastrada.
Kad mašina kroz
Travnik maršira,
iz mašine iskra
isfrcila.
I zapali Begovu
pojatu,
uznemiri mlade u
halvatu.
Redom pali hane i
dućane,
mnoge kuće i mnoge
kahvane.
Sve popali do pola
čaršije
i lijepe Šarene
džamije.
Vatra prži, izgorješe
kuće
i medresa gdje no
softe uče.
Stare majke po
sokacim' trču.
Majke trču, svoju
djecu viču.
Svaka plače, gleda
velke jade,
svaka svoga po
halj'nama znade.
Plaču, kunu, prokletu
mašinu;
Svaka majka trči svome
sinu!“
Niko nije glasno pomenuo šta nam je značio
trenutni odlazak trojice, a svi smo znali. Nastala je još teža gluhoća. Kao da
je s njima otišao po dio i svakoga od nas, i niko ne žudi da se oni vrate, samo
taj njegov dio.
Promijenili bi to nekim poslom, ali nismo znali
šta raditi. Nismo imali šta, ali je pitanje kako bi volju nadosmjetili i da smo
imali. Vidjelo se to najbolje kad smo ponovo bili kompletni. Madešci su se
vratili, ali je falio i dalje dio svakoga od nas, što je važilo i za njih
trojicu.
Ovaj prvi dan se teško podnosio. Za sljedeći ne
znamo. Sve zavisi kuda nas osjećaji odvedu. Sajo je sveo janje, za ražanj je
bio poseban specijalista, ali danas ništa nije moglo imati raniji ukus. Sve zbog osjećaja!
Dva puta sam natjeran da šaljem telegram s istim
pitanjem: ima li išta novo? I odgovor je oba puta bio isti - nema.
A osjećaji ne kazuju tako. Biće! Zato i ne znamo
trebamo li se radovati akšamu, ili strijepiti od njega? Da li ikako stražariti,
ili nikako ne spavati? Da li je najbolje noćiti vani, za homorama? Tako bi vjerovatnijim
učinili da nas četnički diverzanti neće pronaći.
Osjećaj ponovo hrabri, tako mora biti. Čime bi
se, inače, branili? S „tri i po automata“, kako to neko reče, i s još šest „pola
pušaka - pola štapova“?
Osjećaj pokušava odgovoriti. Možda je najbolje da
što ranije počne.
Osjećaj ne laže! A nekad je brži nego što
očekujemo. Nešto je počelo, i to taman s padom mraka.
Požurili smo ivici stijena. Onoj istoj, pored
koje smo prije par noći tako uživali u ovakvom akšamu.
Večeras, tome ni slično. Ono što se vidjelo, nije
nas dugo zbunjivalo. Kako smo shvatali, sve manje nam se dopadalo.
Četnici su,
ipak, brži od naših. Jedno od sela s druge strane Sutjeske već je bilo u
plamenu. Prije nego smo čuli pucnjavu. Što će reći, kako borbi nije bilo.
Srećom, ni civila. Bar bi trebalo da je tako.
Šaljem novi telegram. Konkretniji. Pitao sam
jasno, šta se tamo dešava.
Odgovor nije kasnio, ali ni objašnjavao. Nije se
podudarao s onim što smo gledali. To što se događalo ispred nas, a ispod njih,
za njih je bilo - ništa.
Nagovoren sam da ponovim telegram, ali da sada u
njemu kažem kakav je pogled odavde. Gori naše selo.
Razumjeli su, odgovor je ovaj put bio
sadržajniji. Optimističan, ili obećavajući. Da se u prvom dijelu složimo, a u
drugom ponadamo: „Ko im jebe mater, neće dugo!“ – tako je tačno glasio.
Kao da je sada i pogled odavde postao malo
bistriji. Ostaviće nas zagledane, sve dok je pucnjave bilo. I malo duže.
Tražili smo razlike u slikama koje su oči gledale i onih koje su telegrami
stvarali. Manje ih je bilo sada.
Kako god, ne možemo uticati. Mogli bi dobaciti,
ali ne u ovo doba. Osim toga, tamo u Zamrštenu imaju više mina. Oni su trebali.
Ne da spasu selo, četnici su tu sudbinu namijenili svakom našem u Dolini, ali
da bar ubiju nekog od tih palikuća. Veće bi im šanse bile od pješadije koja se
inatno, ali i štedljivo, povremeno oglašavala. Nisu, valjda Major zna razloge.
Pola sata po prestanku pucnjave, možemo nazad.
Pod ceradu ili za homore, još ćemo razmisliti. Nešto smo već znali, počelo je.
Kad bude vrijeme, shvatićemo i šta. I zašto smo i došli na Sniježnicu, i na
njoj ostali. Gdje god noć proveli, imamo o čemu razmišljati. O danu koji je
pred nama, koji će također ponuditi nešto novo. Možda i naše angažovanje. Zbog
čega trebamo biit odmorni. I ne ponoviti dvije iste noći, kad je izbjegavanje
sna u pitanju.
Situaciju trebamo dočekati onakvu kakva jeste. Ni
lakšu ni težu. Ima načina.
Noć nema namjeru iznenaditi nas kišom i vjetrom, da
se provesti vani. I spavati jednim okom. Na momente i na smjenu, i s oba.
kanjon
Maglića, i Vučevo
