20 - Dok stanica ćuti ovako nam je

Bega kunu gusinjske đevojke,

u Gusinju, na rijeci Grnčaru:

„Krmzli-kršla, urvala se sama,

te ubila bega haznadara,

što pokupi momčad i nizama.

                                                   19. septembar 1992.

Ostadosmo mlade neudate.

Upuhljaše s medom gurabije.

Umuknuše sedefli-tambure.

Na džamove tama popanula,

kroz kaldrmu trava poniknula,

beg Ali-beg s kadom ni habera!“

Svanulo je. Svanuće je nas budne dočekalo. Nismo stražarili, ali ni spavali. Ovu noć. Već sljedeću nećemo moći tako, moraćemo se privići.

Možda su nam instikti ponovo proradili. Tek što smo trojica izašli iz šatora, čuli smo šuštanje iza leđa.

Vjerovali smo, pa ipak smo zalegli. I bili mirni dok nismo čuli zvižduk. Za koji nije bilo dileme da pripada jednom od Madešaka.

-          Je li s vama sve u redu? – pitao sam ih i prije nego su nam prišli.

-          Ja sam ti reko da za nas ne treba da brineš – Tito je odgovorio skoro uvrijeđeno – nije nama prvi put.

-          Iskren da budem, nisam ni brinuo. Nije mi padalo na um. Nego, pitam da li ste primijetili išta sumnjivo, neobično. Ili šta osjetili?

-          Zašto? Nismo ludi, nismo mi išli nikud osim do naših kuća. A i to smo... Kako si mislio, šta smo trebali osjetiti?

-          Ja nisam rekao da ste trebali, samo sam pitao jeste li. Dakle, noć ste proveli dolje, u selu, da li ste čuli nešto, negdje u blizini, mislim dokle se moglo čuti, što ranijih puta... Hoću reći, osim što ste mogli kakav potok ili česmu, eventualno kakvu mačku, da li ste...

-          Ne. Ništa nismo čuli, ni sumnjivo ni - ne sumnjivo. Da je išta bilo, vjeruj mi, mi tako tiho se krećemo...

-          U redu je, i bolje je. Idemo u šator, tamo ćemo vam objasniti.

Sam ulazak u šator dao je djelomičan odgovor. Zjapio je onim što ćemo im ispričati. A bilo nam je dovoljno pet minuta. Bez biranih riječi, bez kakvog reda, i onako - grupile.

Meni se činilo da su nas slušali otvorenih usta. Što me nikako nije moglo čuditi, mi smo u odnosu na njih noć u prednosti, pa još nismo sasvim povjerovali.

-          Ostavili su nam samo stanicu – tako sam završio, uzimajući je u ruke.

-          Šta ćeš to? – neko upita, glasom punim nade.

-          Šta ću!? Šta je red. Kad se Ćasara sinoć sjetio nas, i da nam vrati stanicu, red je da se mi makar pravimo da smo mislili na njih. To što Tito i adeš nisu ništa čuli, trebalo bi da sluti najboljem. Ali, red je red!

-          J...E...L...I...Ć...A...S...A...R...A...S...T...I...G...A..O – pisao sam brojeve a naglas izgovarao slova, povremeno ipak provjeravajući i u šifrarniku, za slučaj da su posljednjih nekoliko dana, a posebno protekla noć, ostavili tragove i na moje pamćenje.

-          Samo to? – dok sam pozivao u namjeri da pošaljem telegram, čuo sam pitanje podstaknuto iskrenim nezadovoljstvom našom trenutnom situacijom.

-          Šta bih drugo. I ovako je baterija skoro prazna, meščini. Ko zna, možda će neko još danas morati na Sniježnicu. Po akumulator.

-          Ja ću – Sajo je jedva dočekao – svakako sam htio pitati. Jebem mu, sad smo mi jedine gazde ovdje. Svega. Tek ćete da vidite kako se kuha!

U to niko ne sumnja. Mada bi svi, vrlo rado, sve vratili kako je bilo. A ovo i jeste samo Sajov šaljivi način iskazivanja ozbiljnih situacija. Kako bi se mogao uostalom okarakterisati i telegram, čiji smo odgovor upravo čekali.

Dok sam bilježio šifre, primijetio sam kako svi željno očekuju da što duže potraje. Uzdisaji na kraju, to su i potvrdili.

-          „Sve je u redu“ – prenio sam telegram u cjelosti.

-          Jebem ja to njihovo „u redu“ – Mufo je prvi reagovao – jeste njima, njih je tamo dvije hiljade. A nas je svega deset. Da bog boguje, to nikako ne može biti u redu!

-          Nisam ih to pitao. Već za Ćasaru, i normalno je da je u redu ako su stigli bez problema.

-          Baš, je li nas samo ovo ostalo!? – Asim Madeško je još jednom pokazao kako je svjesnost ovakve situacije dosta spora.

-          Taman tako – Sajo mu je odgovorio – ovo što nas vidiš, a možeš nas jednim pogledom obuhvatiti!

-          Kako neko normalan misli da „šaka nas“ odbrani cijelo Vučevo?

-          Ko će ga braniti – opet je Sajo najbrži – ti možda, ja bogami neću! Čuvaću sebe, ako mognem. Ako nas napadnu, samo da nas ne iznenade. Da me odmah ne uhvate. Znamo i mi gdje je Sutjeska, gdje se može preći!

-          Niko i ne misli da mi Vučevo branimo – ja sam se nadovezao, otkrivajući ono što mi je negdje pred zoru zavirilo u misli – nismo zbog toga ovdje, već da gađamo iz minobacača. A naša će pješadija napadati njih, vjerovatno Prijeđel!? Major, valjda, hoće da udari sa svim ljudstvom. A koga će napadati na ovoj strani? Prije Kopilova ih nema.

-          Jeste tako, dok ne ispalimo koju – i Mufo je podijelio svoja razmišljanja – beli četnici neće jednu grupu poslati ovamo. Da vide ko ih gađa, da unište minobacač?

-          Ne bojim se ja toga – njemu je Crni odgovorio – otkud će oni znati da je nas ovdje samo desetak. Ja se bojim da nas četnici ne preduhitre, da oni ne napadnu prije nas nego što se Major nakani!

-          Ja u to ne vjerujem, oni da su htjeli već bi nas napali. Znaju oni da mi nismo jaki ni s municijom ni s hranom. Rado bi oni nas zavukli u zimu. Zato, garant, oni očekuju naš napad. A kad naši napadnu, kad se otud budu puške čule, a odavde jok, nećemo se zar brukati lovarama, može im na um pasti da krenu na minobacač. Ne znaju da nas je deset, ali znaju da oko minobacača ne može biti više od pedeset ljudi.

-          Hajdemo se nadati – osmjehnuo sam se – da im to neće na um pasti prije nego mi zauzmemo Prijeđel.

-          Jedino, ako ne budemo se javljali! – Mufo je bio uporan.

-          Nije ova Mufova luda – uključi se i Džemo, može biti kako su ovo misli koje su njega noćas najviše pritiskale – možda bi najbolje i bilo da pratimo situaciju, ako vidimo da naši napreduju, poguraćemo i mi, a ako bude previše teško, onda da nabrzinu ispalimo ovo što imamo, šta je trideset šest mina, pa, što Sajo reče, pravac Sutjeska.

-          Mislim da se previše plašimo – još sam u svojoj dubokoj podsvijesti bio potpuno povjerljiv prema Majoru – ako bi četnici i htjeli uputiti diverzante da nas traže, kako će znati gdje da ih upute. Ja sam siguran, s obzirom da sam dobro proučio kartu, nema šansi da nas lociraju, prije svega ovo je mjesto tako ucrtano da ni najgori njihov oficir neće ni pomisliti kako ga je neko mogao izabrati za položaj. Ko da oni znaju da nas uglavnom vode ljudi koji nisu pravi oficiri.

-          Mogu nas locirati po zvuku! – Mufo nije popuštao.

-          Ne vjerujem ni u to. Znam da postoje instrumenti, ljudi koji su na njima radili zvali su se zvukomjerači, ali znam i da tih instrumenata nije bilo puno. Iz „moje“ kasarne u Prilepu išli su čak u Niš na obuku na takvim instrumentima. A kad se vrate, kako ih nismo imali, radili su kao i mi sada, slušaj i gledaj, pa ako šta čuješ i vidiš.

-          Ne bih se složio – i Salko je noćas o nečem razmišljao – samo koliko ima i Srba koji znaju za ovo mjesto.

-          Bezbeli – Tito se odmah složio s njim.

Nastavili smo priču o našoj situaciji, jedva se približavajući nekom zajedničkom pogledu na nju. Jedino se Sajo povukao, požurivao je sa spravljanjem doručka, vjerovatno usput razmišljajući i o ručku, pošto smo se svi složili „da nam je akumulator hitno potrebnan“. Koliko god da je on žurio, meni nikad nije izgledao sporiji. Zbog naše priče, neslaganja. Uvijek se nalaze oni koji hrabre, vjeruju, nadaju se, spram onih što sumnjaju, strijepe, brinu. A svi zurimo u stanicu, kao da ona jedina zna odgovor.

Dok stanica ćuti, ovako nam je kako nam je. I nije nas toliko malo da se ne možemo po potrebi razdvojiti.

Tako će sa Sajom na Sniježnicu i njegovi rođaci. Da mu bude običnije, da ga nije strah. Makar im to bio izgovor da gore ostave ono što su iz sela donijeli, ako jesu išta, s obzirom da ništa nismo vidjeli niti su nam šta rekli. S tim da ih nismo ni pitali, situacija se takvom dala da nam je jedino bilo bitno da su se živi vratili. Da nas je bar jedanaest.

                                           kanjon Maglića, s obroncima Vučeva