Majka kara Šećer
Salih-agu,
za večerom, za šećer-baklavom:
„Bog t' n' ubio, sine
Salih-aga,
što imade, sve djevojci
dade!“
„A šta sam joj, mila
majko dao?
Šta sam imo, šta li
sam joj dao? 18. septembar
1992.
Dvije terlije, dvije anterije,
Dvije terlije, dvije anterije,
dvije bibe, četiri
kadife.
Dva fesića biserom
kićena,
dva kićena, a dva
nekićena,
dva halhala uoči Bajrama,
bajramluka mestve i
papuče!“
I osjećali sigurni, i bili spremni. Što se nas tiče,
može početi. Sve je spremno. Minobacač postavljen, usmjeren, utvrđen. Sklonište
za nas, gotovo. Mine, također na sigurnom. Svi elementi sračunati. U funkciji
su i dvije osmatračnice. Na jednoj su Jusmanci. Na drugoj ja. Povremeno. A Zaim
svakih sat vremena provjerava vjetar. Brzinu i pravac.
Niti imamo više šta dorađivati na položaju, niti
ima promjena u zoni osmatranja. I neprijatelj miruje.
Da se bar vjetar promijeni. Da makar nešto novo
uradimo. Da nam nije dosadno. Kad već niko ne traži da gađamo.
Da li smo zbog toga nervozni? Istina, za razliku
od sinoć, sada smo svjedoci povremene pucnjave. Koja se jedva razaznaje, samo
kada je vjetar donese. Inače ne može od buke, od prirode koja živi svoj normalan
život. Koja, bar trenutno, ne haje za nas i četnike.
To bi trebao biti dobar znak. Četnici očito ne
spremaju napad. A Major, valjda, zna šta radi. I, šta čeka!
Kako da se odupremo dosadi, ako potraje? Dokle ćemo
zavidjeti Safetu Madešku? On je jedini koji danas radi, i kojem nije dosadno.
Nema ni kurira sa Sniježnice. Znači, nema ni
telegrama, nagovještaja nekih promjena.
Ima ideja da opet neki idu do sela. Ne raduje me,
nekako bih volio prekinuti te adete. Prije nego učestaju. Ali ne znam koliko
imam pravo na to. Pokazao bih tako različite aršine, ako bih dvojici Madešaka
sada to uskratio. A i kako bih mogao!? Dovoljno je da pomislim na naš Trošanj.
Pa, koga bih to ja pitao? Ili, Džemo!?
Svejedno, ne smijem biti previše ni popustljiv.
Po jednog, najviše dvojicu, dok nas bar još ovoliko ima ovdje. Naravno, koji to mogu i žele. I
dok je ovako mirno.
Toliko mirno da nismo osjetili potrebu da se duže
zadržavamo napolju. Jedino se vrijeme počelo mijenjati, vjetar pojačavati. A
kad se smiri, ni malo pljuska nije isključeno. Sve u svemu, pod ceradom nam je
ugodnije.
Stanica je ostala na Sniježnici, ali nas ni to ne
zabrinjava. Sve i da nam se naredi, noću odavde ne bi gađali. Toliko smo blizu ivice stijena da bi se
ispaljenje jasno uočilo. Tako bismo odmah bili otkriveni, a to je ono što ne
smijemo dozvoliti.
Osjećam kako će mi rubrika u dnevniku, otvorena
pod današnjim datumom, ostati prazna. Već sam zapisao kako smo s radovima
gotovi, Saja kao kuhara sam nekoliko puta nafalio, da više ne bi ni imalo
smisla. O braći Madeško neću da razmišljam, to i tako neću bilježiti u dnevnik.
Ako slučajno donesu šta zanimljivo, to ću sutra zabilježiti kao „nabavljeno“.
Ako kad budem čitao, da ako se već sjetim ko je i gdje išao u nabavku. Ostala
mi je nada da ću nešto lijepo usniti.
Ima izgleda. Odmoran sam, bez obzira na neuobičajenu
neaktivnost ipak dobro raspoložen. A baš mi se i sanja. Poželio sam...
Međutim, sudbina me nije htjela razumjeti. Dala
mi je to do znanja zvukom koji su pravila konjska kopita, vrlo brzo mi posta
jasno, kao da je moglo biti drukčije, da je to zvuk iz pravca Sniježnice. Što
je također bilo neupitno, u ova doba to nije dobrom slutilo, daleko od onog što
sam ja došaptavao sudbini.
Sljedeća misao je tjerala prethodnu. Možda malo
pretjerujem, možda je samo neka pošiljka od Ćasare. Šta god bilo, saznaću
ubrzo.
A i red je da izađem pred kurira.
Već s konja mi je pružao ceduljicu. Koja će
ponuditi odgovore, mada je nešto jasno i pošto, uz svjetlost fenjera, na konju
primjećujem našu stanicu.
Telegram sam očekivao, ali ni ovim nisam sasvim
iznenađen. Negdje u podsvijesti sam osjećao kako se može raditi i o spisku.
Samo što nisam ovakav očekivao. Sa svega jedanaest imena. Jednim sam pogledom
mogao prepoznati o čemu se radi. Nedostajala mi je Ćasarina rječita upornost da
nas ovdje bude više.
-
Šta ovo znači? –
kurira sam pitao glasno, jer nam je upravo prilazio Džemo, koga je stražarska
dosada bila malo udaljila.
-
Ti ostaju!
-
Nema problema,
to sam skonto. Ali me zanima šta nas je tolko nabrzilo. Mislim, ako nije neka
velika tajna.
-
Jeste tajna.
Ali, za sve nas. Ja ti mogu reći samo ono što i mi znamo.
-
A to je?
-
Majorovo naređenje.
Koji su na spisku, ostaju ovdje. Svi ostali, odmah - pravac Trebova!
Tek sam sad s pravom zavrtio glavom. Postade mi
jednako jasno kao kad ništa nisam znao.
A kurir kao da ne namjerava ikog čekati,
kao da mu se toliko žuri nazad, stanicu je dodao Džemu, dok ostali ubrzano
izlaze iz šatora. Oni su spremni saznati sve, osjećam njihove znatiželjne
poglede.
-
Spisak je... –
tražio sam pitanje kojim ću od kurira izvući više.
-
Pravio Ćasara –
kurir mi je pomagao.
-
Na osnovu čega?
Mislim, šta je tačno pisalo u telegramu?
-
To!
-
Šta?
-
Pa, to! Da svi,
osim bacačlija, odmah krenu prema Trebovoj!
Više nisam uzdisao. Ne bi pomoglo. Vrijeme curi
za one koji trebaju krenuti, pa ni ja ne trebam više oklijevati s čitanjem
spiska.
-
Ćerimagić, Crni,
Pekas, Mufo, Pendek, Barlov, Asim M, Tito, Hadžić, Pijevac, i Sajo – pročitao
sam tačno kao što je Ćasarinom rukom bilo napisano.
Zbunjenost je bila podjednaka, kako kod pročitanih
tako i kod onih drugih. Bez pitanja su čekali neophodna objašnjenja.
Da bih što više smirio misli, odlučih dobiti bar
toliko vremena koliko mi je trebalo da jednom pogledom prijeđem sve. Na Crnom
sam vidio što sam i očekivao. Nada mu je bila podgrijana, ali ne toliko da bi
ovo doživio kao veliko razočarenje. Povratak i boravak ovdje, jednom je već
prebolio. Ni Jusmanci me nisu sasvim iznenadili. Bersim je ljutito klimao
glavom. Poruku koju sam jasno razumio. Tražio je, što sam mu bio i obećao, da će
njihov dosadašnji trud biti nagrađen ostankom među nama. Promjenu Ćasarinih
vizija im nisam stigao prenijeti. Nekako mi ih je bilo žao, a možda sam se
nadao kako bi se Ćasara mogao predomisliti. Pogrešna procjena koju mi je sada
prekasno ispravljati. Bilo bi im vjerovatno i teže, mogli su imati više vremena
da se za što ovakvo spreme. O tome ću ja sigurno još razmišljati, oni više
nemaju vremena. Odnijeće me u svojim pogledima drugačijeg, kao nekog kome su
vjerovali više nego što je zasluživao. Zato, namjerno nisu ništa ni rekli.
Misle da će mene tako više boljeti. A da im mogu bar objasniti toliko, samo da
usporede svoj i položaj Crnog. Međusobno bi se rado zamijenili, kao da može
biti drukčije. Kao da se osim sudbine iko drugi pita.
Možda će im biti dovoljno i ono što su vidjeli u
blizini. S nekima se sudbina još nemilosrdnije poigrala. Potekle su i suze.
Hadžić Senad se grli s daidžom. Ne znajući kako je on, mada sa sasvim drugim
namjerama, najdirektnije kumovao ovome, bar kad su njih dvojica u pitanju. Ni
oni nemaju vremena jedan drugom objašnjavati. Ni vremena, a niti načina. Suljo
bi trebao biti srećan zbog sestrića, ostaje uz nas. Ali, previše daleko od
njega...
Nije Senad dugo plakao. Davno su civili otišli
odavde. A bilo je sasvim dovoljno da ostali shvate kako je ovo samo rat, i
ništa drugo. Svako ima neki osjećaj, ali se i on mora povinovati sudbini. Ne
može Saju biti toliko drago što će sutra kuhati za manje ljudi, ni Faruku Kovaču
što ispada da nije jasno pokazivao kako bi mu draže bilo opsluživati minobacač
nego uporno nositi bolničku torbicu. Ne može ni nama biti svejedno, iako smo
znali svoj status. Nismo ostalih.
Prije nego sam pogledom zagrlio i one koji su
trenutno nedostajali, ne mogoh a da još jednoj činjenici ne kažem kako je sve
ovo samo opredjeljenje sudbine. I mali Hadžić je sve do sada bio u ulozi bolničara,
završio je, kao i Faruk, na Trebovoj organizovani kratki bolničarski kurs.
Tako, ostaju nam dvije torbice, na nas sveukupno jedanaest. Uz nadu, da ni
jedna neće biti upotrijebljavana.
A o Madešcima, Asimu i Amiru, razmišljam kao o
jedinom dobrom u svemu. O jednoj dobro naučenoj lekciji, čije mi prethodno
neznanje nije ocijenjeno lošom ocjenom. Niti ću osjećati žal što neću saznati
kako bih se osjećao da se Ćasara predomislio, i njih odrekao umjesto Jusmanaca.
Kao što se neću ni pitati da li je možda i on povezan s njihovim večerašnjim
odlaskom. Ako su trebali i njemu nešto donijeti, svakako mu je zalud posao.
Što, kao i sve ostalo, više nije ni bitno. Sem da nas jedanaest ostaje, a svi
drugi idu.
I tako, ćutanjem sam im više rekao nego što je u
samom telegramu pisalo. Koji su svi, bar jednom, ponovili. Naglas, ili u sebi.
Ali svi, samo za sebe.
Ćutke su se i spremali. I pošli. Kada su i iza
sebe ostavili tišinu. I nas u njoj. U tišini koja će postajati sve teža kako mi
budemo postajali svjesniji ovog što nam se dogodilo.
Ako je moguće porediti,
svakako je nama teže. Da ni o skloništu više nećemo razmišljati kao do sad. On
je samo manji dio sigurnosti, kad smo podrazumijevali veći broj boraca oko
sebe. Sada toga nema, kao ni odgovora kako da to sami nadomjestimo.
Nevjerica nas drži vani. Dugo nam neće dati
unutra. A i noć se, kao za inat, smirila. Više nije slutila kiši, ličila je na
prethodnu. S tom razlikom da smo u toj uživali.
Minuti su prolazili. I ničim se nije osjećalo ono
što smo znali. Mnogo prije zore, bićemo jedini s ove strane Sutjeske. S ove
strane ceste.
Pričaćemo o tome. Cijelu noć. Objašnjavaćemo sebi
neobjašnjivo, shvatati neshvatljivo, i prihvatati neprihvatljivo.
Meni još i najteže. Svi gledaju u mene. Kao da
sam krivac. Kao da sam nešto mogao promijeniti. A i oni znaju da iza svega
stoji Major.
-
Šta misliš, je
li Major malo poludio? – prvi mi je Zaim prigovorio.
-
Major zna šta
radi – mada sam neko vrijeme razmišljao, dao sam odgovor koji se nije mogao
bitno razlikovati od mojih ranijih i već toliko puta iznešenih stavova – samo
je možda „malčice“ pretjerao.
-
Malčice!? E, ako
je ovo malčice, šta možemo očekivati kad puno pretjera!?
-
On ne može puno
pretjerati!
Iako sam razmišljao da dopunim ovakav odgovor,
odustao sam. Bilo bi to ponavljanje svega što je ovdje i za ovaj narod uradio,
podvlačenjem onih situacija kada ga kao i sada nismo odmah razumijevali. Ali,
nisam nalazio svrhu. Prećutao sam tako i ono što sam već ranije govorio, kako
ni ja a niti iko drugi ima i pravo i kapacitet da komentariše Majorove odluke.
Što bi diskusiju vratilo ka onom šta je bilo, a ne ka onom što dolazi.
Mi nismo ovdje došli na izlet, niti svojom
voljom. Ne sasvim ni protiv nje. Ako nam se bilo buniti, više je vremena bilo
dok smo još bili u Zamrštenu. Sada smo ovdje, a ovo noćas nagovještava kako ćemo
uskoro početi saznavati i zbog čega.
Više nas je nego dovoljno da opslužimo minobacač.
To je naš zadatak. Za sve ostalo brine Major. Bar bi trebalo!
Ma koliko vjerovali u to, pogledi su nam
povremeno skakutali po praznini oko nas, koja nikad nije bila šira. Vidjela se
gdje god bi nam pogledi odskakutali. Odbijali su se od Trebove i Zamrštena,
probijali kroz Vučevo i Sniježnicu, protezali skroz do Crne Gore, samo
povremeno bi zalutali čak do Grepka i Igmana, ili rodnih sela.
-
Jesu li ono u
Madešaka automati? – to skakutanje se zaustavilo na Džemovim usnama.
-
Jesu – nekoliko
je nas žurilo to potvrditi.
-
Šta je mali u
tebe? – sada se obratio Senadu.
-
Ništa – ovaj mu
odgovori skoro mucajući.
-
Ljepota Božija!
Jedanaest nas, a mi imamo samo tri automata i Mufov tompson, četiri karabina i
dvije lovare.
-
I minobacač! –
dopunih ga.
Dolina
Sutjeske