Šta se sjaji kroz
prozori,
u toj čarnoj
gorici?
Il je sunce, il je
mjesec,
il su sjajne
zvjezdice?
15.-17. septembar 1992.
Nit je sunce, nit je
mjesec,
nit su sjajne
zvjezdice.
Već su ono
bijeli dvori,
Davidovi u gori.
Pilo se. Dugo, ali pametno. Bijaše veselo, i
zapjevalo se. Nije se pričalo, ali se razmišljalo o sutra.
Rakije nije ostalo
samo kako bi imali za još jedan dernek, nego da bi se malo i odspavalo.
Dovoljno, da se horno pođe. Svako svojim zadatcima.
Crni još nije bio stigao na položaj. Tek da bi se
mi počeli brinuti. Ali, nije ni kasnio. Možda, jedva dva minuta iza nas. Koliko
da kaže kako smo mi podranili. Nije ni važno, samo nek ni oni nisu imali
problema. Bez obzira što nazad nisu pošli prije svanuća, kako smo se bili
dogovorili.
Stigli su sa svime što su obećali. Cerada - kao
nova, benzin i ulje za motorku, nekoliko deka i jastuka. Konja nisu štedili,
ali ni sebe. Na leđima su, u ruksacima, donijeli i nešto hrane. Meda, starog
sira, suhog voća. Opet, za svaki slučaj.
Ako se naš boravak ovdje oduži, predložili su još
ovakvih izleta. Već su znali šta bi se još moglo istjerati iz sela, a što bi
naš boravak učinilo još podnošljivijim. Obećali smo to imati na umu, ali tek
pošto završimo sa zadatcima koji su nam trenutno prječi.
Najvažnije je pametno razmisliti. Možda se time
uštedi najviše vremena. Što podrazumijeva i pravilnu raspodjelu poslova. Od
Ćasarinih ljudi, kako ih već drugi dan među sobom zovemo, zatražili smo da se
razdvoje. Jedni da se posvete postavljanju šatora, odnosno cerade, a drugi
angažuju oko priprema za natkrivanje skloništa. Na čijem nastavku izgradnje
ćemo mi raditi. To bi trebao biti najteži dio, ali je već dogovoreno da se
podredimo mogućnostima.
Postavljanje i uređivanje šatora je išlo prema
očekivanjima. A po stalnom radu motorki i sjekira, očito je kako će i posao s
balvanima ići željenim tempom. Jedino smo se mi mučili, sa stjenovitim tlom od
kojeg su se pijuci i ćuskije uglavnom odbijali, a ni macole nisu puno pomagale.
Zato jeste Zaimov jučerašnji prijedlog.
Prvo smo na znoj istjerali svu sinoćnju rakiju.
Ali i dosta „prirodne tečnosti“. Da bi kasnije sve više birali. Tako u
skloništu dobijamo prostor za sjedenje „po grupama“, po dvojica ili trojica.
Sve, da bi, na kraju, dobili minimalnu visinu zbog koje nećemo biti zgrčeni.
Već je bolje išlo, a svako htijenje za nekom
većom komocijom bi bila ludost. Tačno smo znali gdje dublje ne trebamo kopati.
Važno je da učinimo koliko možemo. A za to smo odredili najnoviju granicu: još
večeras moramo biti gotovi, sutra početi sa zidanjem! Svakako više nema dileme
da će nam sklonište više biti na površini nego pod zemljom. Tako je odlučio
teren, kao što su neki detalji presudili da se odreknemo ranije zanesenosti
svojih želja, ne podređenih mogućnostima.
Osim ovoga, još smo nešto radili. Sinoć je Ćasara
zaboravio, ali je jutros dodao svoju listu ciljeva. Nekoliko njih, za koje je
vjerovao da su zanimljivi i da mogu postati našom metom. A danas je, kad je i
peć dotjerana, stigla još jedna lista. Od Majora. Neki su se ciljevi poklapali
s našim, ali je bilo i nekoliko novih, prilično interesantnih.
Shvatili smo to kao konačnu listu, ali i kao znak
koji se iz dešifrovanog telegrama nije čitao, ali jeste slutio. Ono što nije
pisalo, počelo je da lebdi po zraku iznad nas. Još jedno požurivanje, ono što
se očito sprema neće bezuslovno čekati da mi budemo potpuno spremni. Zato smo Zaim
i ja, za računanje vrijeme nalazili samo u pauzama kopanja, koje je sad bilo
jednaki prioritet.
Sve zajedno je bilo gotovo s padom mraka. Kada je
i bilo jasno da u postavljeni šator ne možemo svi stati. A posla i sutra ima
dosta. Ja se nisam mogao odlučiti koga da se sve odreknem, pa sam Ćasarinima
dao pravo ličnog izbora.
Neki su nam se pridružili, navodeći kako im se
dopada da konačno i oni sami mogu dati određeni doprinos ovoj našoj borbi, što
će zlobni tumačiti kao osjećaj veće sigurnosti ovdje na Kikalu nego na
Sniježnici, ili posebno na nekom od okolnih pješadijskih položaja. Ostali, koji
su se više "bojali" posla nego četnika, jedva su dočekali da se zapute prema
Sniježnici. Otišli su s našim spiskom, stvari koje nam već sutra trebaju.
Radilo se o još par ćebadi i kojoj svijeći. Lahko smo zaključili kako bi
izlazak do minobacača s upaljenim fenjerom bila nedopustiva glupost, koja bi značila
veliku vjerovatnoću da od te svjetlosti budemo otkriveni prije nego se i
oglasimo.
S istim smo ciljem odlučili da večeras i ne
pijemo. Zapravo, to je više bio prijedlog Crnog. Inače nije pio, ali je obećao
popiti gutljaj poslije prve uspješno ispaljene granate. Složili smo se da svi
budemo strpljivi do tog veselja.
Sutrašnjem smo danu podredili i noćašnju stražu.
Po jedan, svakih pola sata. Redoslijed je određen papirićima, izvlačenjem. Pri
tome se niko nije bunio, nikog nije moglo biti strah. Livadom nam niko nije ni
mogao prići, bilo je nevjerovatno da bi mogao savladati bilo koju od stijena, a
šumom nije mogao biti tako tih da ga stražar ne bi na vrijeme primijetio i
stigao čak i šapatom izbuditi ostale. Iako je noć bila prilično hladna, često
paljenje fenjera uzrokovalo stalna buđenja većine, niko se nije požalio ni na
nenaspavanost.
***
Uprkos svemu prilično rano smo prionuli na posao. Pogled
smo upućivali ka putu koji je vodio sa Sniježnice, nismo očekivali pomoć onih
koji su sinoć otišli ali jesmo pošiljku, koja bi osim onog što smo mi tražili
mogla donijeti i novi telegram s Trebove. Nismo slutili, samo se nadali, ili
strijepili, šta već.
A nismo bili ni izloženi naporima kao prethodnih
dana. Danas većinu poslova obavljaju konji. Zato smo i napredovali brže nego smo
pretpostavljali. Dovučeni balvani su se lahko navaljivali, kao i stijene koje
su sada, kako smo većinu već usput izrazbijali, bile puno lakše nego pri
njihovom vađenju.
Tek je unutrašnje uređenje skloništa bio pravi
odmor. Čak smo uljepšavali panjiće koji će nam služiti kao stolice, te i dodali
dva šira, tanja i urađena prema podlozi, a koja smo postavili na sredinu, kao
radne stolove. Ukucali smo i nekoliko eksera. Jedan za fenjer, a ostale ko zna
za šta.
Uglavnom smo uradili više od planiranog. Pogotovo
smo „pretjerali“ s balvanima. Znali smo kako je bio dovoljan i samo jedan red,
onih najdebljih, ali smo se zaustavili tek na četvrtom. Stalno smo išli od
debljih ka tanjim, i naravno redovi su bili unakrsni.
Potrošili smo i svo
kamenje, kad smo se već složili kako je drugo sklonište, ono za mine, ipak
suvišno. Već smo ih razvukli svuda okolo, iza najkrupnijih homora.
Na kraju nam je ostalo vremena i da svoju
kreativnost pokažemo i na šatoru. Sakupljali smo grane usječenih homora, i
slagali ih unutra kao krevete. Lišća je bilo u izobilju, a nije manjkalo ni
trave osušene na planinskom suncu, koje je ovu našu livadu dobro pržilo, s
izuzetkom nekoliko posljednjih dana. Kako smo sad imali dovoljno i ćebadi,
mogli smo se zakleti kako ni onima u katunima nije ni malo bolje!
A i Safet Madeško se trudio. Peć nije stajala. Da
bi hljeba, ali i kvalitetne hrane bilo više nego dovoljno.
Naše je zadovoljstvo urađenim toliko naraslo da
ni poslije večere nismo ostali mirni. Neko je predložio da i sklonište
maskiramo. S ostatkom grana, onih krupnijih, koje su bile pretvrde za krevete.
Pojavio se i mjesec. Ne da bismo dokrajčili to
što smo završavali, nego kako bi u tome još više uživali. Dugo nam se nije išlo
pod ceradu.
Nekoliko smo sati proveli na livadi, jednako se diveći svemu što
nas okružuje. Na blagoj mjesečini minobacač nam je izgledao tako moćno. Moćnije
nego pri dnevnoj svjetlosti. S određene udaljenosti nam se dojmio skoro kao
haubica. A sklonište ispod njega, kao bunker! S vana. A iznutra, još bolje.
Ulaz dugačak, na slovo L, vodi do osjećaja potpune sigurnosti, iznad balvani u
četiri reda, sa strana hrpa kamenja, pa nigdje podsjećanja da nismo otišli
duboko koliko smo htjeli. U mraku unutrašnjosti, kao da smo svih metar i po pod
zemljom! Jedan ulaz smatramo sasvim dovoljnim, služiće i kao izlaz, i opet vodi
ravno pred najveću homoru, što samo treba da znači kako je i sigurnije. Nigdje
sumnje da smo pogriješili, više niko ni ne pominje da bi trebali kopati tranšej
do minobacača. Usuđujemo se reći kako je ovo naše sklonište premašilo svoju
prvobitnu namjenu. Ne daje sigurnost samo od gelera, ni granata mu ne može
ništa! Samo se je bitno dočepati ulaza. Za što nam tranšej nije toliko
potreban, kao brzina što nam može koristiti. Ma gdje se nalazili.
A šator se ni uz pomoć mjesečine ne vidi. S
livade, ali ni od skloništa. Taj pojas šume svjesno nismo dirali. Za svaki
slučaj. Čak ni sitnije šiblje.
Sve ukazuje na sigurnost kakvu smo željeli. Uz
sve te borce svuda okolo.
Poseban je osjećaj prošetati do ivica stijena. I
baciti pogled naniže. Prema Tjentištu, Trebovoj, Zamrštenu, Popovom Mostu,
Prijeđelu i svim drugim mjestima i uzvišenjima. Svi pogledi su u tišinu. I
polumrak. Sve se nazire, ništa se ne čuje.
Ni metka. Noć kakva ovdje dugo nije bila. Obično
bi, obavezno, makar pripucali jedni na druge. Da kažu kako ih se ne plaše.
Večeras nije tako. Da li jedni nešto spremaju a
drugi se plaše? Ili obrnuto? Ili oboje. Možda nešto spremaju i jedni i drugi. I
istovremeno se jedni drugih plaše.
Onako je, kako će biti! Bez obzira što smo mi par
sati proveli vani, i nismo ništa čuli. I što nam ono, što nam se dalo
nazrijeti, nije moglo ništa reći.
Osim onog što smo sami uradili. Zbog čega smo tih par sati tako i
proveli. Mi vjerujemo kako se nikad sigurnije nismo osjećali. 
