Sijeva munja iza ravna
Duvna,
susnježica iza
Sarajeva,
a Neretva, od Boga
prokleta,
čudno li si na valove došla.
Sve odnese hane i dućane,
i odaju
Džaferbegovice.
U njoj sjede Mara i
Aneta,
pred Marom je đerđef i
preslica.
A Aneta psaltir
otvorila,
i iz njega troje grihe
kaže:
jedne grihe, ko ne
sluša majke,
druge grihe, i oca i
majke,
treće grihe, ko
kudi divojku!
U logor smo stigli s mrakom. Gdje nas je osim
večere čekala i vijest da se Ćasara vratio.
Kako se svakako trebam naći s njim predložio
sam da ga pozovemo u „našu“ kolibu.
-
Ne bi trebali,
zbog Salka – Zaim me upozoravao.
-
Baš ga zbog toga
i kontam ovdje zovnuti. Eko mu je sigurno rekao za Crnog, a za Salka možemo
reći kako smo se i dogovorili. Da je pravo s našeg, otišao na položaj gdje mu
je rođak. Tako bi ta priča bila manje sumnjiva, mada osjećam da neće ni pitati.
A ja bih da večeras utanačimo što više detalja za ubuduće, volio bih da to bude
ovdje da mi ne biste poslije prigovarali kako nisam bio dovoljno dobar
pregovarač.
-
Samo kad se u
međuvremenu ne bi on pojavio, s kanisterom.
-
Ne vjerujem.
Mislim da im je prerano. A ako se to desi, još bolje. Nek nam se Ćasara
pridruži, bar bi ga imali čime ugostiti.
Dalje nisu komentarisali, ni Zaim ni ova dvojica,
što je meni bio znak da naum mogu sprovesti u djelo.
Tada još nisam znao da se
neću vratiti samo s njim. Još su nam se pridružili Eko i momak po imenu Dževad.
Što je, izgleda, samo mene iznenadilo.
Pa sam požurio prijeći na svrhu poziva, čim su prošla
uobičajena pitanja o zdravlju, raspoloženju i privikavanju:
-
Da se odmah
dogovorimo najvažnije. O ljudstvu. Popričali smo među se, i odlučili da nema
potrebe da uzimamo puno ljudi, samo najpotrebnije. A to su oba Jusmanca, Horo i
onaj mali Senad Hadžić. Njega možemo koristiti i kao poslužioca i kao vezistu,
baš kao što i Horo neće biti samo bolničar.
-
Jesi li siguran
da vam je to dovoljno? – Ćasara je djelovao malo iznenađen.
-
Taman. A i
sklonište bi nam bilo komotno, osim toga i nije dobro ni previše gužve oko
oruđa. Iz više razloga.
-
Kako god hoćete.
Samo, ja imam bolji prijedlog. Vjeruj da sam i na Vučevu razmišljao o ovome.
Sjetio sam se da imamo ovdje i dva prava artiljerca. Vjeruj mi da bi vam dobro
koristili. Jedan je izviđač, a drugi minobacačlija. Ne znam, možda ne bi bilo
baš dobro da mi uzmeš oba Jusmanca. I meni trebaju. A oni tebi više nisu
neophodni, pokazali su ti ciljeve koje su oni skinuli, sad ti je dovoljan i
ovaj izviđač što ti ga preporučujem. Kad ti kažem, on je još odgovorniji od njih
dvojice, slobodno će ti cijeli dan visiti na osmatračnici.
Nisam htio sam odgovoriti, ali sam uzalud gledao
put ostalih. Sem da će se složiti kako god odlučim, drugo se nije dalo
pročitati s njihovih lica.
-
Dobićeš još i
kuhara pride – a oko odluke mi je, opet, Ćasara pomogao.
-
Da kuhamo dolje,
na licu mjesta?
-
Zašto da ne.
Utovarićemo jednu peć, drva imate koliko vam treba, dobićete i brašna, ulja,
svega što vam treba!
Priča je nastavljena u tom smjeru. Atmosfera sve
opuštenija, sve izglednije da ćemo na kraju biti svi zadovoljni.
Uključili smo
maštanja kako će nam boravak na Kikalu biti vrlo zanimljiv, nadasve ugodan.
Toliko da će najmanje biti važno ko će sve još biti s nama.
Zadovoljstvo je bilo i na drugoj strani.
Nametnuli su nam Amira i Asima Madeška, koje sam upoznao na onom putovanju po
naoružanje i za koje držim da mogu biti vrlo korektna zamjena za Jusmance. Za
koje sam ja učinio koliko sam mogao, koliko mislim da su i tražili od mene.
Nastojao sam ih zadržati, ali je presudnija volja sudbine, odnosno trenutak
popustljivosti. Moje ili Ćasarine.
A u cijeloj priči smo imali jedno zajedničko.
Želju da vrijeme prolazi. Meni kao cilj da ne razmišljam o Salku Pendeku, i da
prije toga niko ne priupita za njega. Ćasari, da ga dočeka. I na taj način, a
ne pitanjem, sazna za njegovo odsustvo.
I svi smo, makar po jednom, pogled pružili do
rupe iznad nas. Ali, i to smo poštedjeli komentara. Desi se da čovjeku puška
opali slučajno...
Samo, da li neko može slučajno kucati na vrata?
Ne može, mada je ovo ostalo bez kometara. Neki smo znali, neki slutili. A vrata
je otvorio Dževad Vejo, kao najbliži. Bez da je i upitao ko je.
Omer i Salko. I njihova ne mnogo začuđena lica.
Nisam htio vjerovati da su bili toliko glupi da tek tako uđu, da prethodno nisu
malo osluškivali. Nisam vjerovao ni kako im se čekanje oduljilo, već su samo
pogrešno procijenili kako je njihovo odsustvo ranije otkriveno.
U suprotno su se mogli uvjeriti, čim se Ćasara
nama obratio:
-
Čim sam vas prvu
večer vidio, znao sam da ste snalažljivi. Svaka vam čast. A i ovoga – okrenuo
se prema Omeru – čim su mi njegovi rekli da je ovamo otišao, znao sam da je
nešto smislio.
Tako su mogli unijeti kanistere, koje su bili kao
zaštekali za kolibom. Poslije čega će biti uzvraćeno s druge strane, za nas još
jedno iznenađenje. Nije bilo uobičajeno za ovo doba godine da se ima suhog
mesa, ali je Dževad Vejo iz torbice izvadio dvije veće vješalice.
Shvatili smo bez objašnjenja. Ćasara je i o tome
jako vodio računa.
Ovdje se meso sušilo organizovano. Da se ne kvari, ali i da
ga uvijek ima. Za situacije koje bi dovele do žešćih i dužih borbi, koje ne bi
dopuštale spravljanje kuhanih jela. Ali i za ovakve prilke!
Preskočili smo sve što je prethodilo ovakvom
susretu, osim što nas je sve zanimalo da li nam nose kakvih novosti s puta.
-
Tamo, nigdje
žive duše – Omer je pričao – što se četnika tiče, mogli smo sve pjevati kroz
selo. A i vrijeme nas je brate poslužilo. Baš kao kad smo civile prebacivali.
Drina mirna, kao nikad. Vjetra skoro i ne bi, ama niko nas nije mogao ni opaziti.
Sakrijemo čamac, i odmah ravno u selo. Kažem, mogli smo pjevati. Što jest jest,
prvo smo ove kanistere izvadili. Bili su zakopani u prišumku, zato smo lahko
lišćem ponovo zamaskirali. Reda radi, ali nismo ni morali. Nema četnika „s
glave“. Čim je svanulo, popeli smo se na onu stijenu iznad moje kuće. Tu sam ja
imo skrivenih nešto stvari, a tu smo i presjedili vazdan. Oči su nam „ispale“
zureći u put dolje. Niđe nikog! A ni tragova. Da je iko prolazio, poslije ovh
kiša bi se vidjelo. Opet se pred veče maksuz spustimo i prošetamo skroz do
glavnog puta. Ma kaki! Niko, stari, tuda ne šeće. Njih je sada svuda prpa. Svud
nas se boje. Posebno tamo, kud god da bi prošli moraju biti spremni da iza
svakog grma iskoči neko. Nekad sam konto da bi i tamo dobro bilo staviti koju
minu, ali sam sad siguran kako bi to bilo bezveze. Možda mi je bilo malo žao
što ne ostadosmo još bar jedan dan, ali rekoh da je šteta propustati ovako
lijepo vrijeme. Mislim, za prelaz preko Drine. Začas smo se ponovo prebacili, i
evo nas.
-
Nek ste se vi
hairli vratili – bio je prvi Ćasarin komentar.
-
Da nam još koji
put odete – kroz osmijeh je Eko dodao.
-
Niko nije nikad
da se ljudima, koji to već mogu, brani da odu obići kuće – Ćasara se dopuni –
samo se red neki mora znati. Treba svog komandira pitati. A on procjenjuje koga
smije pustati. Ja u Omera, kao i njegov komandir, i njemu slične, nikad ne
sumnjamo.
O tome više nismo. Otišli su, vratili se, i to je
najvažnije. Nikog nisu sreli, vidjeli, niko ni njih, nisu imali nikakvih
problema i sada su tu. S onim što su donijeli.
A razvilo se pravo sijelo. Dugo u noć, da je Omer
morao korigovati raniji dogovor. Za ponijeti svojima uzeo je samo dva litra. Da
bar toliko ostane i nama za sutra, kad se Crni vrati.
Koja razlika u odnosu na noć ranije. Neuporediva,
da još bolje shvatimo glupost koju su nam onako priredili Mufo i Džemo.
Kako
sam večeras odmarao mozak! Pustio sam njih da prizivaju neka svoja sjećanja, a
ja sam razmišljao o detaljima Omerovog i Salkovog putovanja. Iz ugla i svih
sličnih koji su im prethodili. Posebno iz vremena kad su otud preko Drine
prebacivali sebe, žene i djecu, hranu i stoku, kao i druge korisne stvari.
Prisjetio sam se kako mi je Šefedin Pezo pričao o tome. Tad mi je sve izgledalo
ne baš sasvim realnim. Sad vidim da to nije tako. U pitanju je samo malo više
hrabrosti, s tim da je to ranije bilo pomiješano s maglom.
A kako je flaša kružila, počeo sam sve to da i
doživljavam. Maštao sam da, kad ova djejstva prođu, pokušam s nekim od njih
dogovoriti da im se jedne prilike pridružim. Osjećao sam opasnost, ali i
uzbuđenje koje me je privlačilo.
Uživao sam u ovim svojim maštanjima. Nije mi bilo
žao što sam bio pasivni posmatrač njihove priče. Svakako se skroz malo govorilo
o onom što dolazi, što nas čeka. U trenutku ovakvog druženja to i nije bilo
toliko važno, a i izvijesno je kako će između nas i Ćasare svaki dogovor biti
moguć.
Što je prošlo, zaboravljeno je. O onom što će
doći, razmišljaćemo kako bude dolazilo.
kanjon Tare (drugi najveći u svijetu)
