Kolika je ta na moru
galija,
još je veća u mog babe
avlija!
Na avliji od sedefa
skemlija. 14.septembar
1992.
Na njoj sjedi moje
drago ljubljeno!
Ja je jubim s desne
strane obraza,
ona mene ispod mrka
fesića!
Dogovorili smo se da ni Crnom ne govorimo ništa.
Ni Salku, kad se vrati. Mislimo kako je najbolje da neko vrijeme ono što se
dogodilo ostane među nama četvoricom.
Crni je otćutao svoje sumnje, sam je već nekoliko
puta prisustvovao prepucavanjima među nama, u čemu su svakako ona dvojica
prednjačila. Njegovo je čudno gledanje nastale rupe davalo do znanja kako našu
priču, ipak, uzima s rezervom. Nismo osjetili da li je primijetio drugu, koju
smo jutros stigli zakamuflirati.
Meni se učinilo da sam na njemu vidio nešto drugo,
da osjeća dio i sukrivice. Za napetost koja pojačava onakve svađe. Lakše sam
njegov postupak tako protumačio, nego kao način da nam se zahvali na tome što smo
svi stali iza njegovog prijedloga oko posjete selu.
Iako je u svemu bilo nečeg
što me je bunilo. Nastranu što sam skoro žalio što i sam ne pušim, kad sam
vidio koliko je to svima značilo. Nikom nije mogao reći da je to baš sve duhana
što je imao. Nije mi bilo jasno kako je tačno odmjerio koliko da metne duhana u
kesu, koju je izvadio pred spavanje. Četiri solidno smotane cigare. A kako nije
znao za Salkovo odsustvo, biće da je bio planirao tanje. Ipak, halalio je
koliko je halalio, dovoljno da se svi vratimo u normalno stanje. Efekat je bio
veći od njegove preciznosti.
To se najbolje vidjelo jutros. Sačuvali smo
koncentrisanost i spremnost na ono što nas čeka. Što je već bitnije od onog što
je za nama. Kao i san koji me pred zoru probudio. Nešto sam slično sanjao, ali
sam i ja bio sa Omerom i Salkom. Probudio sam se preznojavajući se kako da na
Trebovu javim da je jedan naš stradao zbog nemarnosti. Opet sam zaspao baš zbog
toga što je to bio samo san. I što nisam želio razmišljati koliko me još čeka
noći sa sličnim snovima. Crni je mirno prihvatio obrazloženje Salkove
odsutnosti, postajući sve sigurniji da je i njegov odlazak sada izvjestan.
Što mene baš i ne veseli. Iako je dan na položaju,
s tim u vezi, prošao bolje nego sam se nadao. Za cijelo vrijeme niko nije ni
upitao za Salka, mada se nije moglo skriti da nedostaju dvije snažne ruke. Jer
je još jučer bilo jasno kako nas ovdje čeka mukotrpan posao, koji će dobrim dijelom
ovisiti i od toga koliko se niko od nas ne bude izvlačio.
Riječi kojima sam i
sebe i ostale jučer bodrio, sadržane su u jednoj staroj poslovici, po kojoj će
se i najveća planina osuti ako se potkopava svakog dana. Danas to nisam ni
jednom ponovio, iz razloga što više ni ja u to nisam vjerovao. Već smo znali
kako je samo prvi nakop bio pod zemljom, u drugom je bilo pola zemlja pola
kamenje, i slutnja kako će dublje biti sve gore i gore. Što se od jutros iz
minuta u minut uporno dokazivalo.
Lopate skoro da ni ne upotrijebljavamo, ali zato
sve manje i krampove. Ćuskije su nam postale glavni alat. Zapravo, krampovima i
lopatama smo izmislili druge namjene, koristimo ih kao poluge. Za vađenje sve
krupnijih kamenova, različitih oblika, boja i sastava. Što posebno osjetimo kad
naiđe neki od onih zbog kojih smo i macole morali nositi. Tako da nam je za
pojedine kamenove trebalo učešće skoro cijele grupe, i više od pola sata
vremena.
Jedino dobro, nadamo se kako se to neće okrenuti
u loše, bio je brzi protok vremena. O čemu smo kako je dan odmicao sve više
razmišljali. Pa može biti kako je i to kumovalo da se Salka niko ne sjeti.
Vjerovatno bismo s radošću dočekali da se kiša
sjetila da nas i danas ranije prekine. Kao što sam ja neku utjehu tražio u tome
da su Džemo i Mufo dobro surađivali, teško za povjerovati i potpuno prešutjeti.
-
Eto vas ko u
Zamrštenu, kad ste nas ono iznenadili dobrom pitom – njihov trud oko jednog
kamena me baš na to podsjetio.
A njih je možda umor sprječavao da drukčije
reaguju na ove moje riječi, koje su oni shvatili samo kao provokaciju. Ali,
valjda, da na to imadoh i neko pravo.
Ipak će najprije biti da za mir najviše trebamo
zahvaliti što nas je i dalje čekalo još puno kamenja. Zapravo, postajali smo
svjesni kako se ova dva dana truda skoro i ne primijete. Nismo otišli dublje od
četrdeset centimetara, pri čemu nas je već proganjao osjećaj kako ćemo dalje
još sporije napredovati.
Mada je svakim pogledom na hrpe kamenja, zemlja
se dakako nije više ni primjećivala, oživljavana jedna nova ideja. Koju smo
pred kraj dana počeli naglas razmjenjivati.
Nadu da bi se ispod slojeva kamenja
ponovo negdje mogla pojaviti zemlja, prestali smo i prizivati. Što nas je i
natjeralo da razmišljamo u ovom pravcu. Sad kad smo skoro svjesni kako bitku s
ovim tlom nikako nećemo dobiti. Snage nemamo toliko, morali smo provjeriti šta
nam je s pameću.
Niko nije reagovao na tuđa jadikovanja, niko se
nije usuđivao ozbiljno govoriti o odustajanu. Ali smo redom dopunjavali Crnog
koji je prvi rekao kako je ovo kamenje idealno za gradnju. Gledali smo koja je
dubina do koje bi se ipak trebali ukopati. Pri čemu je, odmicanjem dana, ta
granica smanjivana.
A kada smo Crnog, naravno uz još jednog od onih
što su nam pomagali, zapratili u selo, jedino o čemu smo u povratku i pričali,
bilo je to.
-
Ja bih se još
sutra natjerao – Džemo je izgleda sabrao svu našu raniju priču – možda i
naiđemo na neko lakše kamenje, krečnjak ili nešto slično, pa kolko god da
iskopamo. Zapravo, da onda procijenimo dokle i kako možemo.
-
Ja ću se složiti
– odobrio sam njegovo razmišljanje – s tim da se ja za se bojim kako već sutra
neću ni za šta moći uzeti. Ako ima više takvih, mogli bi odmah početi sa
zidanjem.
-
To nas na kraju
i čeka – Zaim je bio sljedeći – možda, jedino, da probamo na nekoliko mjesta. Da
se kao možemo zakleti da smo pokušali, a uhar može biti svaki cenat.
-
Kako god
odlučite – oni su imali jednog koji je najčešće predstavljao njihove stavove –
mi smo tu samo da vam pomažemo. Ako kažete da smo vam još potrebni, mi smo tu.
Ja samo ne znam ni što smo ovoliko zapinjali, kad niko ne zna do kad trebamo
biti gotovi. Mislim da je bolje polahko: neko, ne daj Bože, izvrne ruku ili
nogu, poslije od njeg nemaš ništa. Ovako, ima nas brate, moremo mi ovo
iskopati, ali će nam trebati više od hefte.
-
Sjetio sam se
nečeg – opet se Zaim javi – šta mislite da od sutra nastavimo kopati samo za
noge, kako budemo ukrug sjedali?
-
Tako smo bili i
planirali – odgovorio sam onako kako sam ga shvatio – ali je džaba ako se ne
može. Jali kopali samo ispod nogu, jali cijelom dužinom, ako ono ne može.
-
Nisi me skroz
razumio. Mislio sam, ako ćemo već sutra još bubati, onda da to bude
najracionalnije. Gdje god naletimo na jači kamen, samo ga obiđemo. Ne treba nam
sklonište da bude kao hotel, na kraju nam trebaju dublji prostori samo da se u
njima mogu skupiti po dvije noge. A i to ako svugdje ne stignemo,
izbalansiraćemo na drugi način. Napravićemo male panjiće. Nadam se da ste me
skužili. Bitno nam je samo da odemo najdublje što možemo. Nećemo praviti
komfor, ali ni da se grčimo. Da još sutra zapnemo, a kad na red dođe zidanje,
to će već ići znatno brže.
-
Ako i nisam tebe
razumio, sebe jesam – znao sam kako odgovoriti – ja sam već govorio da nam
sklonište nije ni potrebno...
-
Jebi se – sad
Mufo nije mene razumio – dabogda nam ne trebalo, ali je bolje ikakvo nego
nikakvo. Šta misliš da ipak padne, da zaluta... Ni ja se ne bojim granata, samo
gelera! To i jeste svrha skloništa. Osim, ako smo baksuzi da nas baš direktno
pogodi.
-
Nisam završio,
htio sam reći da ćemo sutra o tome. U pravu su i oni koji kažu da smo malo
prenaglili. Možemo pola sata odvojiti za procjenu šta nam je najbolje. Ali vam
ja odmah priznajem kako ću glasati za ono rješenje koje bude zahtijevalo
najmanje kopanja. Osim, ako se dogovorite da kopamo dok ne ostanemo bez ruku.
Vidikovci
