15 - Da li sam stigao na vrijeme

Šta se čuje iza grada, đido, jado,

šta se čuje iza grada, more đidijo?

Il je svadba, il je kavga, đido, jado,

il je svadba, il je kavga, more đidijo?

Nit je svadba, nit je kavga, đido, jado,

nit je svadba, nit je kavga, more đidijo;

Već djevojka kara momka, đido, jado,

već djevojka kara momka, more đidijo!

Pred kuhinjom, tačnije jednom od koliba Madešaka, dok smo preuzimali hranu trudio sam se ponašati najprirodnije. Nešto je ipak titralo u meni, makar je bilo prerano da iko upita za Salka. Znao sam to, zbog čega vjerovah kako se radi o nekom drugom predosjećaju.

Slučajno ili ne, u povratku smo Mufo i ja bili sami. Crni je ostao večerati u kuhinji, poslije čega će posjetiti nekog od svojih rođaka. Osjećam da ni on neće sam u selo, ali o tome neću da razmišljam. Posebno što mi Mufo napomenu kako mi i on ima nešto reći, a pošto smo se mimoišli sa Džemom i Zaimom.

-          Kako ti se svidio onaj mali? – upitao me na ulazu u kolibu.

-          Na kojeg misliš? – nisam htio nagađati.

-          Malog Senada. Ovog što se vazdan motao oko stanice.

-          Ne znam. Što?

-          Ja znam što te pitam!

-          Ne znam šta da kažem, zaista. Rano je da ga procjenjujem. Otprilike, ne izgleda mi loš. Možda je malo razmaženiji... Kad bih znao šta je po srijedi, bio bih određeniji.

-          Eto, vidio si ovog bradatog maloprije. To mu je daidža, a moj veliki ahbab. Fin čovjek, baš ljudina. Znamo se iha-ha. Jest da se nismo dugo vidjeli, ali se neke stvari lahko ne zaboravljaju. Ja njemu dugujem puno finog druženja, da sad o tome ne pričam. Ovaj mali, možda si čuo da ga viču Hadžijom, to je zbog prezimena. Hadžić se preziva, a Senad mu je pravo ime. A ovaj moj ahbab, to ti je Suljo Arnautović. Ovaj mali sad ovdje i nema nikog drugog, do njega - daidžu. Suljo kaže da se za se uopšte ne brine, samo za njega. Vidio si, dijete, neiskusan. Ne može ga Suljo ni stalno držati na oku. Eto, kad je sad išao na Trebovu po ovaj naš minobacač, ni s kim ti nije akibetli progovorio. Stalno mu on bio na pameti. Sad je dočuo da nama treba ljudi, bilo mu je nezgodno da se on tebi obraća. Velika je on poštenjačina, jedva se i meni obratio. Ja sam mu obećo, stariji sam i mogu ti narediti! Ne mora biti vezista, može s nama u poslugu. Mali je vrijedan, ko stvoren za minobacača. Ako sad i nema pojma, naučiće. Nije se niko naučan rodio.

-          Nije problem. Svakako je „ovaj moj“ odbio. U svakom je slučaju bolje da uzmemo nekog za koga imamo bilo kakve garancije.

-          Za to nemaš brige. Suljova je riječ i moja riječ! Samo još ovo, što nam ne smije biti problem, mali je previše vezan za daidžu. Mogo bi se on i opirati, zato bi bilo najbolje da ga ne pitamo. Samo ti da Ćasari kažeš kako ti se svidjelo kako se mali trudi. I Ćasara će jedva dočekati, vjeruj mi. Pito sam ja Sulja da povučemo obojicu, kaže da njega ne bi pustali.

Osnovno je stigao reći, sporazumjeli smo se prije nego su se Džemo i Zaim vratili. Mogli smo bez suvišnih razmišljanja svi početi s večerom. Svakako je bilo dovoljno onih od kojih pobjeći nismo mogli. I koja su nas sve, činili pomalo nervoznim.

Zaim nije mogao ne razmišljati o šuri i dubokoj Drini, Mufu je pao jedan kamen sa srca ali je osjećao teži koji sad predstavlja subriga za malog Senada, meni je bilo drago zbog Crnog, donekle i Senada, ali sam još pomalo žalio za Fudom, pomalo bio u dilemi zbog ustupanja stanice, najviše strahovao kako će prema meni u narednom periodu biti još sličnih prohtijeva. A Džemo?

Džemo, kako je saznao da idemo ovamo, svoje neraspoloženje samo prikriva. Najviše zamjera meni, mojoj popustljivosti. Ne vjerujem da bi on na mom mjestu pustio ni Crnog ni Salka, iako je ovako prividno to podržavao. Još kad sazna da ćemo uskoro biti i bez stanice, samo se pita na šta ću ja još sve pristati svojim klimanjem glave.

Ono što je najsigurnije, Safetova čorba je opet bila odlična. Niko nije pričao dok smo jeli.

Ali, jeste Džemo uradio ono što se za sofrom obično ne radi. Istina, on je već završio s večerom i upravo je odlagao porciju.

Mufo ovo nikako nije mogao da otćuti, vjerovatno je ovime vraćen mislima od kojih je bježao. A i trefila se njegova reda da pere suđe.

Počeo je Džemu držati predavanje. Na šta se ovaj nije obazirao, po nesreći se i smijao. Smijeh je Mufa još više nervirao. Poturio je posljednji zalogaj i ustao. Škrgučući zubima je oslovio Džema nekim pogrdnim imenom. Nisam čuo, ali jesam da je Džemo prestao da se smije.

Pomislih da se njihova rasprava privodi kraju, jer su sada već šaputali. Upravo kako bi i trebalo, da mi ostali ne čujemo. Sve bi se trebalo ticati samo njih dvojice.

Pogledom provjerih situaciju. Mufo se vraćao svome posljednjem zalogaju.

Ali je to Džemo propratio još jednom rečenicom.

-          Ja sam ti se Bogom zakleo – Mufo je opet digao glas, poturio kašiku i dohvatio tompson.

Nekako se u istom trenutku u Džemovim rukama našao karabin. Kolibom zavlada tajac, s obzirom da smo i Zaim i ja prestali s jelom a ostali ćutati, kako bi bili pripravniji daljnjem razvoju situacije.

Prebacih pogled na Mufa, pa vratih na Džema. Mufo se preznojavao, jednako i Džemo, pri čemu nisu ni mogli brisati znoj, s obzirom na zauzetost ruku.

-          Hoćeš li da povlačimo na tri? – Džemo se prestao smijati, učinivši svoj izgled ozbiljnijim nego što smo ikad prije viđali.

-          Jedan! – Mufo se ponašao kao da je ovo jedva i dočekao.

Ja sam tek postao potpuno svjestan kako sada u ovoj sceni nema ni mrve šale. Najprije sam pogledom brzo posjetio Zaima, čija me mirnoća skoro jednako čudila kao i izgubljena uračunljivost ove dvojice. Nisam mogao čekati da se to promijeni, ja sam im svakako bio bliži, malo sam se samo pomjerio kako bih došao sa strane tačno između njih. Podigao sam ruke s palača, kako bi bile slobodne. Želio sam biti spreman.

-          Dva!

Obje su puške podrhtavale. Jedva primijetno, ali bez sumnje. Baš kao i njihove usne. Jedino im je kosa čvrsto stajala.

Čak se činilo kako Džemo nestrpljivo čeka kraj odbrojavanja, više nego što Mufo uzalud čeka njegovo izvinjenje. Primijetio je kako se Džemove usne same žele razvući u izvinjujući smješak. Ali im on nije dozvoljavao. Umjesto takvog, ponudio je najironičnije mogući. Prevrnuo je cijelo lice. Mufo ga je slijedio, kao da tako vrši zadnju pripremu za „tri“...

U sekundi shvatih za šta se Džemo pripremao, u trenutku kad je to i sprovodio u djelo. Znao sam da će to u potpunosti zamijeniti dio odbrojavanja koji je nedostajao.

Tompson je opalio!

Ja sam obje cijevi čvrsto držao rukama. Bile su uperene prema krovu. Samo, da li sam stigao na vrijeme?

Džemova glava je čitava. Ne vidim krvi, a i trese se. A ne pada s ramena. Tako se može držati samo živ čovjek! I Mufo se trese, i on je svjestan, više onog što se moglo, nego što se dogodilo.

Tresu se i moje ruke. Ne znam smijem li ih odvojiti s pušaka. Bježim pogledom, okrećem ga Zaimu, kao da od njeg tražim pomoć. Vidim kako se i on trese, ili je to samo rezultat moga stanja.

-          Baš si mahnit – Džemo konačno prekinu tišinu, za koju sam ja već povjerovao da je stigla poklopiti sve do Trebove s jedne, i Crne Gore s druge strane – ti bi me stvarno ubio!?

-          Bih, uvijek, kad god bih mogo - prije nego ti mene.

-          Prekinite! Obojica! – izdrao sam se, ne znajući šta drugo da kažem.

I dalje sam, još čvršće, stezao njihove puške. Jednako čvrsto riješen da ih ne pustim sve dok ne budem siguran da je ovoj zajebanciji stvarno došao kraj.

-          Hajdemo rasklopiti sve puške – Džemo se prvi sabrao – na brzinu, ako ko dođe.

Pustio sam ih. Očito da bolje rješenje ne postoji. Odmah sam se latio svoje lovare, što je i Zaim slijedio. Džemo će najprije da „obiđe“ napravljene rupe, kad ću ja tek shvatiti da nije samo pucao Mufov tompson!

Odmah ćemo malo odahnuti, shvativši kako je uz previše gluposti i puno konačne sreće, bilo sreće još i pride. Džemov je metak završio tačno u jednom ćošku kolibe, i to tako da se neće odmah primijetiti. A neće biti problem ni zakrpiti tu rupu, što važi i za trag koji je ostavio Mufov tompson, iako ćemo njegovoj  sanaciji morati pristupiti čim ovo prođe. Do tada će greda, gornja gdje se krov počinje dizati, upijati kapi kiše koje još uvijek padaju. Gledajući tu rupicu, učini nam se i simpatičnom, pa se redom počesmo smijati.

U smijehu dvojice glavnih aktera je bilo i primjesa glupog zadovoljstva što ni jedan nisu popustili, a opet se ovako sretno završilo. Što su u pitanju bili djelići sekunde, to već polahko pada u zaborav, kao da je ovo bilo dokazivanje odlučnosti a ne ludosti.

Ipak, smijeh će nam dobro doći. Nekog, svakako, očekujemo. Crnog sigurno, a ko zna koga još sve.

Eko je stigao prvi. Istina, vrlo je mirno otvorio vrata, prethodno čak i kucajući. Vjerovatno je bio požurio, ali ga je umirilo što se sem jednog, niko od nas nije sumnjao da su se dva pucnja stopila dokle god su se čula, pucnji nisu više ponavljali.

-          Živi ste!? – pogledom je prešao preko nas.

-          Gledaj, majke ti – Džemo ga je čekao na nogama, i odmah usmjeravao ka rupici koju smo i morali prijaviti – gledaj kud se metak provukao, tačno između ova dva eksera, tako da je daska ostala čitava. Samo mala rupica!

-          Ko je to vježbao ruku?

-          Nije niko. Uzeli puške da čistimo. Ja nisam znao da Mufo u tompsonu drži metak u cijevi, htio nešto pogledati mehanizam, učinilo mi se kako mu okidač ne stoji ravno...

-          Jebem li vam... Drugi put okrenite puške jedni u druge! Osim toga, ko vas je učio da se puške čiste u kolibi.

-          Kiša padala, rekosmo da ih samo malo prebrišemo – Eko je već napuštao kolibu, jedva da je i čuo ovo Džemovo objašnjenje.

Da se na miru nasmijemo i Ekovim proročanskim vizijama, makar i slučajnim, i od nas preduhitrenim. Nije se moglo bolje okončati. Možda ću, čak, zbog ovoga manje razmišljati o nekim drugim stvarima. Bio sam vrlo ponosan na sebe. Bar sam jednom spasio život, a onom drugom ono što je ostalo od savjesti.

                                                          vrhovi Vučeva