Nemoj mi se ponositi
dragi,
zbog ljepote bijela
lica tvoga.
Zbog dubine crnijeh
očiju,
lijepih kosa i šećerli
usta!
Nemoj mi se ponositi
dragi,
ponositi i čuda
činiti! 11. septembar 1992.
Iako si pamet mi
zanio,
ljepota je ko rosa do
sunca,
a dobrota skuplja od
alema!
Vrijeme ide, ljepota
će proći,
zlatno srce – mehlem
do vijeka!
Dok smo se probijali kroz šume i livade, čini mi
se kako još ne bijahosmo svjesni kuda idemo. Zamršten je ostajao za nama, ali kao
da nije. Još smo ga osjećali, nosili u sebi.
Hodamo tako, naprijed, a sve mi se čini kao da se
šalimo sami sa sobom. Kao da samo želimo ovu prijatnu noć iskoristiti za
šetnju, i da ćemo se, čim se umorimo, ponovo obreti u Zamrštenu. A noć -
stvorena za šetnju. Tiha mjesečina, lagani povjetarac, livade široke a šume
komotne, mi opušteni i raspoloženi.
Divota. Mozak odmoriti. Jaše Krnjo ispred mene,
gordo i nečujno. A sva moja briga - slijediti ga. Iza mene Crni, zatim Džemo,
pa Zaim, Salko i Mufo. A onda - kolona. Jedan konjovodac, jedan konj...
Na konjima minobacač i mine. A mene to kao nije
briga. Jedino mi važno ne zaostati za Krnjom.
I sve tako, dok bijaše šuma i livada. Dok ne
izbismo na cestu. A ona se spušta naniže. Vodi nekud, daleko i od Zamrštena i
od Trebove.
Sjetih se i minobacača i mina, znam i kuda smo
pošli! Noć više nije tako prijatna. Vjetar ne piri, siječe! I obraze i kosti. I
dušu!
Počinjem se znojiti. Ne od umora i vrućine, od
puta. Puta koji vodi tamo kud smo pošli. Sljedeća će zora pomilovati nas daleko
od Zamrštena. Negdje s druge strane Sutjeske. Tamo gdje nas čekaju.
Da je kako do te zore. I da nije ove ceste! Pitam
se, da li smo mogli još livadama? Sve do mjesta gdje ćemo prijeći glavnu cestu.
Pa onda preko Sutjeske, pa ponovo uz livade i šume.
Pitam se, a znam odgovor. Zato Krnjo ide
naprijed. Moje je samo da ga slijedim. Kao što Crni slijedi mene...
Znojim se. Osjećam cestu, a zamišljam da je
livada.
A onda, još se gore znojim. Prvo, malo skrenusmo.
Kao da nam je mjesečina dodijala, pa hoćemo se sakriti od nje.
Dočeka nas svjetlost. Tupa, ali ipak sija.
Tu se zaustavljamo. Gledam u Krnja i čekam
vidjeti hoće li sići s konja.
Skače!
-
Pola sata pauze.
Prenesi – obraća mi se tiho.
Poruku prenosim, i žurim za njim. Kako me ne bi neko od ostalih upitao da ja objasnim.
Prilazimo. Već se nazire, jednom ovećem objektu.
Ispred srećemo čovjeka koji nas nijemo posmatra. I on za ular drži konja.
Nismo na istom zadatku. Vidi se da je to i njemu
jasno.
-
Kako ide, Hajdare?
– čujem Krnja kako mu se obraća.
-
To si ti,
Hajrudine – ovaj odgovara – Evo, radi se. Ja po vazdan ovako. Hoću reći, po svu
noć.
-
Je li Admir
tamo?
-
Jeste.
-
I, dokle su
stigli?
-
Šta im ja znam.
Nešto prave, po cijelu Božju noć. Ja ti tome nisam vješt. Moje je samo da im
dogonim što mi kažu. Evo, za ovih nekoliko dana, ovo mi je, mislim, četrnaesti
tovar željeza. Uvijek nešto proberu, nešto vare, probaju. A onda mi kažu, idi
traži taka i taka željeza.
-
Pa, hoće li biti
hajra?
-
Valjda hoće.
Kažu da hoće!?
Uspijevam se rukovati s Hajdarom Kovačevićem.
Viđao sam ga na Trebovoj, a koliko me sjećanje služi to je bilo u Majorovom
društvu. Dovoljno da ne sumnjam ni riječ od onog što je rekao. Svejedno, ne
shvatam puno toga. Nešto sam načuo, ali ne koliko bi i bilo dovoljno da odmah
nađem vezu s ovim sad.
-
Momci, sjedite.
Odmorite. Moramo pričekati da se malo bolje smrači – Krnjo se obrati ostalima,
koji se upravo počeše okupljati oko nas usput pogledima tražeći gdje bi mogli i
konje privezati, a zatim i meni direktno – Ti i ja idemo malo ući unutra,
vidjeti kako napreduju.
Odjednom mi se duša ispuni. Nije to od ponosa što
sam ja komandir ove grupe, već što ću svoju radoznalost zadovoljiti. I što mi
se učini još važnije, ovih pola sata mi, toliko Krnjo reče da će proći do
prolaska mjesečine, neće biti dosadno.
Malo mi bi ostalih žao. No, ne smjedoh Krnju
ništa reći, ne znam o čemu se tačno radi. Možda je ovako jedino i ispravno.
Hajdar uvodi konja unutra. Dok se Krnjo i ja tiskamo
za njim, iza leđa čujem kako se radi o Titovoj vili. Moram vjerovati, samo se
čudim što u nju ulazim iza natovarenog konja.
Čim prođosmo kratki hodnik i otvorismo vrata
sobe, tek se počeh čuditi. Ne više konju i tovaru, već svjetlosti. Svana je
tupa, prigušena. Unutra jaka. Prava. Istina, čuje se agregat kako bruji.
Svejedno, gori sijalica od sto vati. Nisam zaboravio kako izgleda, gledao sam je na
Bjelašnici i Igmanu. Baš tada nisam vjerovao da ću je skoro ponovo vidjeti.
Pogotovo ne ovdje na Tjentištu. Još, u sred Titove vile.
Na prozorima debela ćebad. Da priguše svjetlost.
Da obezbijede mir za ono što se ovdje dešava. A osim agregata, čuje se i aparat
za varenje. Mada je pod maskom, lahko prepoznajem Admira Kuljuha. Ono što vari, govorim to u sebi, zaista liči na veliku plinsku bocu! Ogromnu. Kakvu sam možda viđao, možda i nisam.
Oči mi se privikavaju na jaku svjetlost. Već mogu
prepoznati i ostale. Muhamed Muslić Ćuza i Ševko Ožegović Šeks su se mogli i
podrazumijevati, oni su Admirova desna ruka. U svim ranijim zadatcima, pa i
ovom. Tu je i Dževad Ćerimagić. Odnedavno je u njihovom društvu, a odavno
dovoljno lud da trenutno budu ovdje. Osim njih, tu je još jedan malo stariji
čovjek, oniži i tamnije puti, kojeg se ne sjećam da sam imao priliku već
upoznati.
Čim su postali svjesni našeg prisustva prekinuli
su s radom. Admir je odmah skinuo masku, obrisao znoj sa čela, pokazujući i
tako da mu nije mrsko što nas vidi.
Naravno, prvo će se Krnjo ispitati s njima. Meni
već za oči zapada još nešto. Namještaj. Očito da se ne radi o autentičnom.
Pozvani smo da sjedemo. Dok nismo odbijali, čujem
kako Admir kod Dževada provjerava je li dobro čuo moje predstavljanje.
-
Jeste, to je taj
moj rođak – Dževadov odgovor, za mene je bio jednako zagonetan kao i samo
Admirovo pitanje – šta sam ti rekao, znao sam ja da se o njemu radi. Koga bi
drugog poslali na Vučevo!?
-
Pa, kako ide,
dokle ste? – Krnjo baš i nije imao razumijevanje za to, već za ono zbog čega je
ovamo i svratio.
- Dobro je, dobro
– Admir prihvata, a već po tonu se osjeća kako mu odgovor neće odisati potpunim
zadovoljstvom – samo, ne možemo da... nikako da nabasamo na željezo koje će
potpuno prionuti. Ali, važno je da je projekat u redu. Našli smo već neke
komade koji su dobri. Za krilca i nosače. Samo, ovdje gore... ima i tu nekih
koji mogu poslužiti, ali još pokušavamo naći bolje. Uglavnom, koliko noćas biće
spremno.
I dok se Admir trudio do detalja pojasniti Krnju,
mada je i mene to vrlo zanimalo, pogledom se vratih Dževadu jer mi se u
trenutku učini kako mi nešto išareti. Lagano je krenuo ka jednom ćošku, poslije
„preuređenja“ prilično komotne sobe. Bilo mi je jasno da me nešto želi upitati,
ili mi nešto reći.
Sačekao sam nekoliko trenutaka. Pasalo mi je što
je Krnjo baš tada tražio pogledati projekat o kojem je Admir govorio. Ja sam
vjerovao kako ću i o tome od Dževada saznati sasvim dovoljno.
-
Znaš li kako vas
zovu na Trebovoj? – obratih se Dževadu, pošto sam čuo još jedan dio njihovog
razgovora.
-
Nemam pojma.
-
„Odjeljenje
plinska boca“!
-
Nabaci je rođak!
– nadglasavao sam smijeh koji je uslijedio, ali odmah i osjećajući snažni
stisak Dževadove ruke.
-
I, ko je još sve
s tobom?
-
Džemo, Crni,
Mufo, Zaim, i Salko Pendek!
-
Ccc... Znao sam.
A taj Crni, ko je on?
-
Ejub Mešak. On
je otud!
-
Znaš šta nam je
Admir za vas reko? Vjerovatno pretpostavljaš – sve vrijeme je i glavom vrtio.
-
Vjerovo mi ne vjerovo,
o tome nisam razmišljo.
-
Admir je bio
gore na sastanku. Major je tražio od Sutka da pošalje jedno odjeljenje na
Vučevo. Ovaj se ko počeo nešto čupati, ko nema dovoljno uvježbanih, pouzdanih,
ko neće biti efekta, i šta ja znam. Tad mu je Major kazo kako mu tamo
stodvadeska treba samo radi simulacije, i da je dovoljno da je kadra pogoditi
brdo. Samo da ne tuče po našima!
-
To je, onda,
super – još sam bio više zbunjen nego svjestan onog što mi želi reći.
-
Ne znam šta bih
ti reko, možda ti ništa nisam trebao ni govoriti.
-
Rekoh ti, nisam
o tome ni razmišljo – želio sam se nekako opravdati – nego mi reci ko je ovaj
mrki s vama?
-
Husnija Balić.
Vaki čovjek! – pokazivao je visoko podignut palac uz stisnutu šaku.
-
A sad mi malo
pojasni ovo, nisam baš najupućeniji.
-
Nema tu puno
priče. Admir je donio neki projekat iz Sarajeva. Navodno je korišten u
Hrvatskoj. To ti je neka bomba na plinski pogon. Zapravo, ti ćeš to dobro
razumjeti, ova velika boca - to ti je ta bomba. I, ona treba da eksplodira. A
nju trebaju pokrenuti dvije manje boce. Prilikom ispaljenja, do čega će doći
puštanjem plina iz tih malih boca. Bomba se, dakle, tako ispaljuje. I ona leti
dok u malim bocama ima plina. Kad se one isprazne dolazi do aktiviranja ove... Kontaš? Ako je istina, dere sve oko sebe u krugu do sto metara. Samo je sad
fazon privariti jedne za druge, zatim krilca i nosače za krilca, zatim
postolje, fitilje, upaljače...
Zažmurio sam. Pokušavah zamisliti kako bi to sve trebalo izgledati. Nisam predugo oči držao zatvorenim, vjerovah kako će i meni
ostati dovoljno vremena za pogledati skicu, možda mi tad bude lakše.
-
Koliko ti
vjeruješ u to? – Sad odlučih pitati za ono što se na skici sigurno neće
vidjeti.
-
Ne znam šta bih
ti rek'o. Ima smisla. Vidjećeš, ako pogledaš skicu. A i nije valjda neka budala
to radila. Nas jebe to što nemamo predviđeni materijal. Probamo svašta, razno željezo,
mesing...
-
I, ovo je što
vas je?
-
Nije. Imaju još
trojica gore na spratu. Šefa, Sajo i Skender. Odmaraju. Nema potrebe da se
gužvamo, a mora se ponekad malo i odspavati. A ima nas još u jednoj kući iznad.
Oni noću čuvaju liniju, mi danom. Po noći, vidiš, radimo.
-
Baš hoću da te
pitam, da se niste malo prenisko spustali. Ako sam dobro razumio, ovo je Titova
vila.
-
Jeste. A što smo
nisko? Stari, nemaju četnici guzice prići ovdje. Kad im odavde složimo dva
rafala, oni se po vazdan ne javljaju!
-
Redžo reče da je
išao neki dan u izviđanje. Četnici su hodali ovuda. Mislim, cestom!?
-
Laže... Kad?
-
Prije heftu,
možda koji dan više.
-
Jesu. Jesu tada.
Nismo mi još bili sišli. Što se sad ne provozaju.
-
Znači, Tjentište
se može držati?
-
Ko? Samo, probrati
još pedeset-sto dobrih momaka. I da se pametno rasporede. Ne petsto, hiljadu
četnika da nam perke odbiju! Pamti što ti govorim. Naravno, ako bismo imali
dovoljno municije.
-
A za naprijed,
kakvi su nam izgledi?
-
Uh! Kakvi su da
su, moraćemo. Ovo što nas je može odovuda. Sad, i oni s Grepka s jedne
strane... Nosaćemo se, ko mu jebe mater. Samo, municije i hrane. I, da krene.
Da je uzeti Prijeđel, ne bi ni u Mješajima mirno spavali. To ti ja garantujem.
Nije mi izgledalo utopistički. I meni je srce
zatreperilo.
A sama pomen našeg rodnog sela natjerala me da se
prisjetim i onog što je bilo prije par dana, čemu ne bih sreće da prisustvujem:
-
Čuo sam, bili
ste opet u Trošnju. Manje-više znam sve, samo mi reci kakve je to bilo svađe
među vama.
-
Kakve svađe? Ko
ti to priča?
-
Džemo.
-
Kakav Džemo. On
nije išo.
-
Znam, ali je
njemu pričo opet neko od vas. Rakija, šta li?
-
Ama, pusti to.
Znaš kaki smo mi. Za čas od muhe napraviti međeda. Vjeruj, kad se vratiš s
Vučeva još će biti i da su se tukli.
-
Zamalo. Kažu...
-
Eto, šta ti
pričam. Ne čudim se ja onima što pričaju, ti me čudiš. Zar i ti možeš
povjerovati da bi se neko spustio čak u Trošanj, pa da se tu s nekim svađa.
Normalno, kao i uvijek, bilo je diskusije oko podjele zadataka. Što ovaj ide
dolje, a ja jok, ja ostajem... Ono, jes malo i rakija dodala. Da nije nje bilo,
vjerovatno neki o tome ne bi govorili. Ali, stari, neka su. Ja ih razumijem. I
podržavam. Ako smo ga već poveli, zašto ga ignorisati. Bilo koga!
-
Znam. Nego, sad
kontam: idemo prema Vučevu, nije problem - naređenje je naređenje. Ali ako se
šira akcija sprema...
-
Eh, jebiga,
stari. Znam šta kontaš. Šta je tu je, sad. A možda je još rano. Možda se vi do
tada vratite. Ako bude tako, znaš da ja računam na tebe. Ako budeš ovdje, imaš
moju riječ!
O ovome bi sigurno pričali cijelu noć da je
vremena. Ćutanje koje među sobom podijelismo jasno nam kaziva kako je ovo bilo
sasvim dovoljno.
-
Još da ti
objasnim zašto sam u artiljeriji – nađoh način da presiječem tišinu koja je u
ovom trenutku tako suvišna – zbog Majora, to je njegovo naređenje. A ja za tog
čovjeka nemam riječi da opišem svoje divljenje. Iako se sudbina sručila na nas
Trošnjane, znaš da i naše krivice ima. Ovo što je Major ovdje uradio je za
poštovanje, za klanjanje. Zaslužio je da preživi, ali i da mu se spomenik
digne. Pored ovog, samo još ljepši. Bio sam na Igmanu, Bjelašnici, Grepku, ali
ovo nema nigdje. Nije mi drago što moradoh vratiti pušku koja me košta tolikog
truda, i to prije nego iz nje i metka ispalih na četnike, evo me vidiš sad s
lovarom, ali ja sam donio odluku: dok bude ovaj bataljon postojao, dok njegov
komandant bude Major, biće i mene u njemu. Nema druge jedinice u koju bih
otišao, ama pa da imam pet obroka dnevno, da... ne znam ti šta!
-
Svaka čast. Ako
je tako, nabaci je još jednom – ponovo osjećah snažni stisak njegove ruke – ja
o tome nisam razmišljo, ali baš tako i sam osjećam!
-
Ima li ovdje još
šta nova? – pitah to u želji da mi čim prije pusti ruku, kako bi bol koju trpim
ostala neprimijećena.
-
To ti je to. Više
sam noći noćio u Titovoj vili nego je i on sam. On je, kažu, samo dvaput. Znaš
kako je gore sređeno. Joj, ljepota. Bilo je i ovo, prvo su četnici dobro
razjebali, pa smo i mi morali sebi prilagoditi za rad. Jah, gore je u jednoj kući
nađen dnevnik neke Srpkinje.
-
Čuj? Šta piše?
-
Jebla majku, fer
je. Ja je ne znam. Koliko sam razumio, ti bi je možda mogao poznavati. Neđe je
tvoja generacija, možda i godinu mlađa. Sestra nekog... Sjetit ću se.
-
Nije ni bitno.
Šta piše!?
-
Joj, to ti je
kao roman. Ona ti je svaku veče pisala po stranicu-dvije. Prisjećala se najviše
ranijih dana. Plakala je dok je pisala, pitala se gdje je raja s kojom se
družila. Spominjala je Mrkog, Cirolija i još neke. Ne mogu ti ja to najbolje
prepričati, al pravo je pisala. Ono, mora biti da je iskreno. I ovi su neki
plakali dok su čitali. Eto, ja je ne znam, ali ako je i pola od srca - dobro
je. Znači da svi Srbi nisu isti. Pominje ona i Miloševića... Moro bi pročitati,
ne mogu ti ja ovako ništa dočarati.
-
Jah, to je bilo
još dok se vjerovalo kako ovo neće potrajati. Vidiš, ja u to više ni najmanje
nisam siguran. Zato ja u svom dnevniku ništa ne detaljišem.
-
Ja, Boga mi,
detaljišem. Pišem i ja dnevnik. I to - sve, svaki korak. Nek se zna. Ko mu jebe
mater, znam sebe. Ništa neću uraditi čega bih se nekad stidio. A ako me ubiju,
nek bar znaju koga su ubili.
-
A, čudo da Sanja
takav dnevnik nije ponijela sa sobom, nije zar da ga je namjerno ostavila.
-
Baš si budala.
Zar misliš da smo mi na Tjentište ušli tek tako... Šalim se, njen je dnevnik
nađen kad su naši prvi put ulazili ovdje.
-
A sad? Kako je
sad bilo? Je li istina da nikog nije bilo kad ste napadali?
-
Ko ti je samo to
rekao?
-
Ko mi je rekao?
Ne znam, ne sjećam se. Tako se priča.
Dževad zavrtje glavom. Zatim pođe prema drugom
kraju prostorije u kojoj su ostali još bili zaokupljeni skicom, u mojoj glavi
već potvrđenoj kao „plinska boca“.
-
Šeks, da čuješ
ovo! Priča se kako nikog nije bilo kad smo ovo uzimali. Šta veliš?
-
Ko priča? Nek on
ide na Prijeđelo! Ni tamo nema nikoga!?
Odmah se i ostali počeše smijati. Meni bi malo
neprijatno, ali nikako da dođem do riječi kojima bih se ispravio.
Umjesto toga, dobih detalje koji su mi
nedostajali:
-
Uvijek će biti
onih koji svašta pričaju – Dževad ovo posebno naglasi, aludirajući na ono što
mi je najprije želio reći – rođak, vjeruj meni. I to su baš u ovoj vili
boravili! Mi ih fino opkolili, zapucali sa svih strana. Tačno je da nisu
odgovorili, nisu imali kad. Ne tvrdim da smo kojeg ubili. Ali, neki su zbrisali
i u pidžamama. Neki bez čizama, pokoji i bez puške. Eto, da imaš vremena sad
bih te ja odveo do kuće gore. Da vidiš plijen. Ono, nije sad to velika gomila.
Ali jesu dvije puške, jedan pištolj, buljuk municije, jedne čizme, nekoliko
uniformi, malo hrane, sitnog pribora... Helem, ne može se vala reći da smo se
samo ušetali. Jesmo se i mi isto veče povukli. Pa, opet, osmatrali ovaj kraj,
uvjerili se da četa nema da se ovud više šeću. Jesu dolje glavnom džadom
patrolirali. E onda smo od Majora tražili da nam dozvoli da se ovdje smjestimo.
Neke mi se kockice složiše, neke će još
pričekati. Odlučih iskoristiti priliku da i sam zavirim u onu skicu, dok sad
svi pričaju o nedavnom zauzimanju vile.
To što vidjeh neće mi previše pomoći.
Podsjeti me na crtani film o ptici trkačici, na planove Mirka Sekajatovskog.
Ipak, jedno morah priznati. Tehnički je skica bila
besprijekorno urađena. Osjećah kako me to može samo više zbuniti, zadovoljih se
onim što sam od Dževada čuo.
Odmičući se ipak primijetih jednu cifru u ćošku o
kojoj se moradoh raspitati:
-
Šta znači ovo „petsto
metara“?
-
To je krajnji
domet – Admir je bio brži od Dževada.
Odlučih ne komentarisati dalje. Vjerovatno bih
bez ovog podatka više vjerovao uspjehu projekta „plinska boca“, kako ću ga
svakako i zavesti u dnevnik. Međutim, svoje sumnje neću unositi. Ne mogu ih ni
sebi pojasniti.
Nisam o tome razmišljao, ali se povukoh i sjedoh
na jednu sećiju. Da ne zaboravim, bar vjerujem kako je ona ipak dio i
nekadašnjeneg enterijera. Biti u Titovoj vili a ne sjesti gdje je on možda
sjedio, ili bar neko od njegovih prijatelja, bez obzira na sve, još osjećah kao
mogući lični grijeh. Odatle ću s tim uživanjem slušati šta oni dalje pričaju, i
sačekati da prođe i Krnjovih pola sata. Pravih je već prošlo.
Srećom nisu bili dosadni, možda bih i zaspao. A
to mi ne bi išlo na čast, u društvu sam ljudi koji su, naravno poslije Majora,
najviše uradili otkako je ovdje rat počeo. Zato, trebam slušati i o tome što bi
tek moglo biti. Kad završe ovaj zadatak...
Paralelno zamišljam i svoju stodvadesku. Da bar
jednog i mi ubijemo...
I tako, dok se napolju, valjda, nije dovoljno
smračilo. Što se poklopilo sa silaskom momaka koji su odmarali. S njima se samo
ispitasmo.
Dževad ispraća nas dvojicu. Na vratima se i s njim
pozdravljamo.
-
Nabaci je još
jednom – govori mi najiskrenije – neću zaboraviti što si reko!
-
Ni ja!
Steže mi ruku. Neka steže, ne boli.
Malo boli, nema veze!
Titova vila, ostatci
