U Travniku na
Daltabaniku,
prodaje se bejaz
hanterija.
Prodaje je
zenđil-hudovica,
prodaje je jer je
sirotica.
Kupuje je Travničanin
Mujo,
nameće se Sarajlija
Salko.
Progovara Travničanin
Mujo:
„Oj, Boga ti, Sarajlija Salko;
Man se, Salko,
zenđil-hudovice,
i njezine bejaz
hanterije.
Za pasom mi dvije
puške male,
obje male bez kremena
pale.
Ubiću te, žalosna ti
majka!“
Kratko se odmarajući nesvjesno smo prešli na čas historije. Za razliku od prethodnog ovaj ćemo svesti na samostalno učenje. Svak
za se.
Tumačim sebi historiju, i nadam se kako ćemo i
dalje biti prekidani samo pokretima životinja, jedinih drugih živih bića u
blizini.
Da, Tjentište je sada ničiji teritorij. A nije
tako počelo.
Mi, Muslimani - Bošnjaci, ovdje smo ogromna
većina. Preko osamdeset posto. Zbog čega su ovdašnji Srbi početak rata dočekali
nespokojno. Čim je postalo jasno da će Foča postati poprište velikog krvavog
obračuna, oni su počeli napuštati ovo područje. Samo su ih naša nespremnost i
nedostatak želje za ratovanjem spašavali stradanja. Dobili su dovoljno vremena
da se isele, tačnije privremeno smjeste u susjedno Gacko.
Neinformiranost onih koji su bili zaduženi za
pripremu otpora omogućila je njihov brzi povratak. Foča je pala, četnici je
zauzeli, zar je moglo biti da ovdje prođe bez sukoba?
Uslijedili su pregovori sa srpskom vlašću u Foči.
Kupovalo se vrijeme. Ali se loše pazarivalo! Srbi su vraćeni, predao se dio
naoružanja...
Tako je Tjentište prvo bilo zajedničko, pa naše,
pa ničije, i na kraju, prividno, opet zajedničko, prijeteći da po prvi put
postane srpsko, četničko.
Tada se dogodio dolazak Bešovića, i grupice s
njim. Posreduju u zaustavljanju tihog padanja Tjentišta. Grupica prerasta u
grupu, izvlači se na Trebovu, nastavlja da se povećava. Uskoro diverzanti
pokazuju spremnost, iz dana u dan je potvrđujući.
Četnici, konačno, postaju svjesni kako su ovi
krajevi dobili ono što je Foči nedostajalo. Nekog ko će okupiti, ujediniti i
organizovati sve koji su spremni pružiti otpor. Ovdašnji Srbi po drugi put
napuštaju Tjentište. I ono, po drugi put, postaje naše. Ovaj put, u mjeri u kojoj
možemo odgovoriti.
Sve skupa prostor je prevelik. Jedan dio moramo
ostaviti. Ne četnicima, već nikome. U taj dio će ući i samo Tjentište,
postajući po drugi put i ničije.
A tu je. Tu je bilo i biće. Kao i rijeka
Sutjeska, jedno bez drugog ne mogu. Niti oni bez nas, mi bez njih. Sve ovo je
dolina Sutjeske. U prošlom ratu i poslije, poznatija kao Dolina heroja. I sada
je.
Ono što sada gledamo nosi u sebi jednu osobinu za
koju nismo znali. Vjerovali smo kako ovaj kraj nikada nije bio pust, da to
nikada neće ni biti. Skoro smo poželjeli čuti neko auto, vidjeti nekog da prođe
Dolinom, srcem njenim. Makar neku zalutalu kravu...
Uzalud. Ljetnji dani su prilično dugi, ali i kada
bi ih ne znam koliko puta uspjeli produžiti to se ne bi dogodilo. Da smo ovdje
dospjeli padom iz aviona ili neke druge letjelice, putujući iz nekog drugog
kraja svijeta, ili čak s neke druge planete, ne bi se ovog čuda mogli načuditi.
Niti pomisliti da u blizini ima iko drugi od ljudske vrste. Čak ni pripadnika
nekih divljih plemena, koja su, možda, nekada davno naseljavali ovo područje.
Možda su i ta plemena međusobno ratovala. Možda su se krila jedna od drugih,
ali u tom slučaju prije nikad nisu skupa živjeli. Dolina, i njeno Tjentište,
vjerovatno su i tada ćutali. Kao sada. Tada, sluteći kakve će sve priče
vijekovima pričati, a sada umorno od tih istih priča!
Ne tako davno je ispričalo jednu od najkrvavijih.
Više plemena tada bi ovdje, neki koji nikako nisu trebali biti, neki drugi koji
su tima pomagali a nikako to nisu trebali činiti, i jedni koje su sudbina i historija predodredili da ta krvava priča na kraju postane i najsvjetlija.
Dolina je godinama prepričavala tu priču, mi je učili i naučili skoro napamet.
Sad, ona se nije umorila pričajući, samo može biti da je nama dosadilo
slušati...
Red je došao na novu priču. Oni su tako htjeli!
Njima je stara dosadila! Ali je ne mogu ispričati sami, moraju i nas sačekati.
Mi smo bili radi slušati i učiti staru priču, nismo se spremali za drugačije.
Samo zato je Dolina sad ničija.
I, kao nikad, bori se svojom tišinom. Samo
svojom, ograničenom sa sve četiri strane. S dvije su oni - četnici, istočno i
zapadno, a s dvije mi, sjeverno i južno. Bori se Dolina, i čeka. Da vidi čija će
sljedeća biti, a zauvijek ostati svoja!
Po onome što su Sutko i Redžo jučer vidjeli
zadirali su četnici u ovu tišinu. Slali su neke patrole. Međutim, mi smo
sigurni, njih je Dolina trpila, nije se s njima razgovarala, nije se imala kome
pojaditi.
Zato, dok gledamo sad u tu tišinu, jedva se
suzdržavamo. Čini se tako nestvarnom, kao da nam se opet šapće ona priča, kao
da se ništa nije desilo. Tišina, puna želje da se čovjek spusti i prošeta. Da
se Dolina ima kome izjadati!
Želja vuče. Dolina moli. Stvarnost ne da.
Tijelo ne može, misli smiju.
Odbih pogled šumi s one strane Sutjeske. Ništa.
A, možda, s druge strane neko, kao mi sada, isto misli, želi, a ne može.
Možda danas i nema, nekog drugog dana sigurno
nije tako! Zagledam se i zamišljam, jače. Ne uzimam dvogled već zatvaram oči,
da bih vidio!
I vidim. Vidim
momka kako izlazi iz te šume. Polahko i oprezno se spušta Sutjesci. Žuri Dolini.
Dvogledom mu lice ne bih mogao vidjeti ni poznati, ovako zamišljen lahko ga prepoznajem.
Hamdo Kovač.
Savladao je već puno sličnih vrlijeti, crnogorskih, da bi stigao dovde. Šta su
za njeg hladna Sutjeska i ova nestvarna tišina, spram zova Doline heroja!
Neću ga dalje pratiti pogledom. Nije pošteno, gdje
sam bio kad je stvarno silazio? Znam, imao je i sreće. Svi će tako reći, i ja
sam, ali sam sad vidio i koliko je više hrabrosti trebalo.
Pogled sad okrećem kamo znam da je Trebova.
Kontam da i na ovoj strani neću vidjeti nekog. Opet mi dvogled ne treba, opet
žmirim.
Ne vidim kolibu,
ne znam tačno mjesto, ne znam koja su doba dana, koliko je ukupno tu ljudi
zajedno, ali jasno prepoznajem jedan mlad i veseo lik, koji ništa ne sluti. Čudno, nikad ga ranije nisam vidio a tako ga lahko poznah.
Ne mogu mu reći,
a on ne zna kako je ovo još jednom da posljedni put gleda u Dolinu i ona u
njega. Ne zna Džemo Boračić da se svi ljudi nisu rodili jednako srećni...
Uzdahnuh. Dolina će imati šta da priča, oni
srećniji će je slušati. Pametnima neće biti dosadno, a budala će, valjda, biti
manje.
***
Čas historije smo privodili kraju. Nismo gotovi, imamo još
jedan čas. Stvarnost.
Oglašavaju se i prve puške. Četničke. S
Prijeđela, i brda okolo.
Dobro je, možda smo malo previše bili zaneseni
tišinom. Nestvarnom.
Odgovor, ne čeka dugo. I to je dobro, bez obzira
što naši moraju voditi računa o štednji municije. Ne moraju to četnici baš
znati, valjda neće neki zalutati...
Bar znamo kako danas više ništa nećemo vidjeti.
Ipak ćemo i ovaj čas saslušati do kraja, kako bi zaokružili šta smo danas
naučili. I to znanje prenijeli ostalima. Siguran sam da ćemo biti jasni, kako
niko neće imati potrebe bilo šta dodatno da nas pita. Mogli smo komotno ne
silaziti.
Iznad Trošnja, siguran sam, tišina je malo
drugačija...
