Svaka tica gnijezdo
ima,
u njem sanak boravi.
A ja jadna sanka
nemam,
na čardaku ležeći.
I na dragog misleći.
Što li radi, đe
boravi, 30/31.avgust
1992.
štol mi ne dođe?
Kud god koja tica
prođe,
ja je tužna ispratim.
Kada koja zvijezda
pane,
ja je budna dočekam.
Adil Kovačević je još dječačić, tek da se zamomčio. Ali je
pokazivao izuzetan ponos, nešto što se i kod znatno starijih teško sreće. Nadam
se kako mu to neće biti smetnja da bude među nama korektno primljen.
Poslije samo jednog, današnjeg dana, koji je
varao kako će naš boravak ovdje biti satkan od dana koji će redom ličiti jedan na drugi, u kojem
smo dovršavali i uljepšavali već urađeno na položajima, u kojem je za promjenu
palo nekoliko četničkih granata, tek da nas podsjete da je ipak rat, ne toliko
blizu ali dovoljno da se zametnu priče o potrebi rovova i u selu, njegov smiraj
je nagovijestio prva pomjeranja naše ukupne situacije. Mada se i meni u ovom
trenutku to čini skoro beznačajno, negdje me golica osjećaj kako ovo može biti
ona mala grudvica koja je u stanju pokrenuti cijelu lavinu.
Od večeras je pojačano stražarenje. Uvedena su
dva stražarska mjesta. Mi motrimo na put prema položajima, dok su naše komšije
zadužene za glavni prilaz selu.
Ispalo je tako da sam u našoj kući jedini od
komandira vodova, tako da je na meni bilo da napravim i smjene. Ako ni zbog
čega drugog, već zbog ovoga trebam biti sretan što nam se Adil pridružio. Sad
nas je neparan broj, ali neće tako biti kad oslobodimo Nevzetu. Nema nas za
pune dvije noći, ali ostaje prostora i za odmor. Najmanje ćemo svake treće noći
biti slobodni, odnosno imati priliku za cjelonoćni, neprekidani san.
Brzo sam spojio parove. Vodio sam računa, prije
svega, da vani uvijek bude neko od starijih, iskusnijih. A u traženju onog
mlađeg gledao sam da mogućnost netrpeljivosti bude svedena na
minimum.
Najviše se bojah hoću li pogoditi s Mufom, na kraju procijenih da je
Adminova smirenost spremna da trpi njegovu povremenu buntovnost. Ja ga svakako
moram trpiti, ali sam mu i objasnio kako se njegova sreća što mu je brat
komandir ogleda samo u tome da može biti siguran kako ni jednog sata neće dati
straže više nego bilo ko drugi. Podrazumijevalo se kako jednako treba biti
siguran da to neće biti ni sata manje.
Tim metodom sam isprespajao sve, ostali su mi
samo Tito i ja. Nemam pravo za sebe reći da sam nešto iskusan, ali ni nekome
dozvoliti da mi ospori pouzdanost. Možemo biti u prosjeku najmlađa smjena,
ali sasvim sigurno jednako pouzdana kao i sve druge. Za primjer sam nas već ove
prve noći stavio u najnezgodniju smjenu, u gluho doba noći.
Kad smo nekoliko minuta prije ponoći krenuli
smijeniti Mufa i Admina, tek sam vidio da postoji jedna sitnica o kojoj nisam
vodio računa. Kako niko drugi nije iskazivao primjedbe, to ću i ja ovo zadržati
za sebe. Opet, s kojim bih pravom brinuo ako se prisjetim svoje prve straže pri
dolasku na Trebovu. Tada smo Sakib Glušac i ja išli čuvati glavni prilaz
cijelom logoru, punom civila, sa samo jednom puškom, bolje rečeno njenom
muzejskom varijantom, pri čemu nismo znali čemu se trebamo više smijati, da li
tome što je to bila „četeresosmica“ proizvedena 1924. godine, ili činjenici da
smo uz nju imali ni manje ni više nego cijelih pet metaka. Jesmo tada,
pričajući o tome, došli do dogovora kako nam se najpametnije ponašati za slučaj
da četnici naiđu na nas. Jednostavno se skloniti dok ne prođu. Ali smo i
shvatili da je stvarna vrijednost te puške bila u tome što četnici nikako nisu
mogli znati da je situacija takva, pa ne znam da li bismo baš uradili onako
kako smo se kao bili dogovorili.
Gledajući sada u naše dvije lovare, u ukupno
šezdesetak sačmi, a prisjećajući se te noći, znam da ostali mogu mirno spavati.
Ne mogu nam četnici prići a da ih mi ne čujemo i dočekamo, makar kako bi njih
uzbunili.
To se odnosi na neku sljedeću noć. Noćas smo
mogli i da ne izlazimo.
Najavljen nam je nailazak veće grupe s Vučeva, a što se
i desilo negdje pred Mufovu i Adminovu smjenu. Nekoliko njih se čak i odlučilo
među nama konačiti. Uglavnom se radilo o onima koji su, iz čete tamo prebačeni
u našu bateriju. Od svih njih ja sam jedino već znao Salka Pendeka. Dvojici
momaka koji će, kažu da im je tako rečeno, biti u komandnom vodu, uspio sam
zapamtiti samo prezimena Tahirović i Rizvanović. Priznavajući njihov umor noćas
se nisam želio više ni raspitivati. Ako su već raspoređeni kod nas biće dana da
se upoznamo.
Ali je prisustvo svih njih razlog zbog kojeg ni
po koju cijenu ne bih dozvolio da vani ne bude straža. Želio sam da mirno
spavaju. A svakako sam jedva čekao da i Tita pobliže upoznam. Baš su nam i
riječi gostiju, koji su s padom mraka prešli Sutjesku, da je noć tako tiha i da
garantuje kako četnici bar do jutra nemaju ništa u planu, sasvim išle u prilog.
Mufovo i Adminovo svjedočenje o mirnoj noći se
poklapalo. Što je bilo najava kako ni nama neće biti dosadno, odnosno da nam
smjena neće sporo proći.
Čim smo zauzeli iste busije, i pustili ušima nekoliko
minuta da se i same uvjere u ljepotu prisutne tišine, mogli smo bez ikakvog
straha započeti razgovor.
-
Koliko tačno
imaš godina? – iako sam pokušavao, nisam smislio nikakvo bolje početno pitanje.
- Osamnaest –
opet se u Titovim riječima osjetio onaj ponos.
-
Dobro je, već me
bilo strah da si i mlađi – poslije kratke pauze, smislih da je možda bolje da
kažem nešto drugo od onog što mi je prvo palo na um.
-
Tu je to... Vidiš,
mlad jesam ali ne i balavac!
Bi mi krivo što na ovaj način završavamo prvi dio
razgovora. Pravio sam se kako ponovo osluškujem snagu i mirnoću vjetra, odnosno
sigurnost noći. Zapravo sam se suzdržavao nastavka priče o godinama, koliko god
je tačno da mi je drago što nije još i mlađi, stajalo je još više da mi je
likom djelovao neku godinu-dvije stariji. Ne bih mogao izreći kompliment
njegovoj zrelosti a ne pomenuti to, zato sam odlučio sad okrenuti na nešto
drugo, a to ostaviti za neki drugi put.
-
Čudi me da si
uopšte ovdje, što nisi otišao s civilima, znaš kolko je starijih od tebe
otišlo?
-
Znam, al me
nemoj o tome pitati. Dovoljno je da ti kažem kako niko od onih što su otišli
nije i pobjegao od sudbine. Eto, samo se sjeti mog amidže...
-
Jah, rođak, to
si u pravu. Ali, eto, ja sam i pitao što tebi ne bi suđeno da odeš odavde.
Koliko znam, i babo ti je otišo. Ne znam imaš li braće... Koga ti, u stvari,
još imaš ovdje?
-
Ako na to
misliš, nikoga. Stariji brat Galib i dvije sestre su mi otišle s babom. Jesu
oni svi vikali da i ja idem, ali... Rođače moj, sve je u Božjoj volji! Amidža
se, eto, kolko-tolko i naživio...
Duboko je uzdahnuo nekolko puta, osjećao sam kako
želi nešto da doda, ali i da postoje razlozi zbog kojih to ne čini. Tim mislima
se bavim dok ponovo osluškujem prijatnu tišinu ove noći, nadajući se kako će
trenutak kad će mi to ispričati već nekako sam naići.
-
Tobe jarabi, Bog
je baš nešto loše volje... Rat je tek počeo, a već nema nikoga da nije izgubio
nekoliko dragih osoba – krećem sa svojom pričom, očekujući da će ga ona, možda,
ponukati – baš sam neku noć o tome razmišljao. Što se mene tiče, sve je počelo
s malim Iđom. Izudin Karović, momak čije je i rođenje zanimljiva priča, ali o
tome neću sad, s obzirom da ga ne znaš, bio je strašan mladić, ni prznica ni
maza, baš momčina. Suđeno mu bi da pogine prije rata, od neke atentatorske
naprave, nekog pištolja-olovke. Nabavila SDA stranka. To je dospjelo u ruke mog,
također velikog jarana Ermina Mujanovića Pireta. On mu pokazivao kako se time
rukuje, olovka opalila...
-
Sjećam se, čuo
sam za to.
-
Zatim, poslije
četnici zaklaše i Pireta. Na Brodskom mostu, kad i sve Bećkoviće s Trnovača,
računajući i moje rođake Hamdiju i Šerifa. Pa u Đuđevu, pobiše desetak sve
vrlih mladića. Momci se borili, nisu dali selo. Sve jednog sam znao. Posebno mi
je drag bio Mujo Kurtović. U Foči, u Šukovcu je pogino radni mi kolega Avdo
Đuderija. Kakav to heroj bi! Nije bio omiljen među rajom, mnogi su trčali za
njeg reći kako je jak samo na jeziku. Vidiš, mene je baš nešto volio, bio sam mu
drag. Da je bogdo bio kakvim ga ovi neki predstavljaše, još bi bio živ. Ne, on
je osto zadnji! Već su ovi glavniji iz stranke razgulili, on je još jedini puco.
Pogino je s puškom u ruci, na kućnom pragu fakat. Nisu ušli u njegovo Susješno
dok njega nisu ubili... O Trošnju da i ne govorim, dvadeset jedno najmanje, još
se nadam za Čorbe, a i moje. Svi mi dragi, kad je ovo počelo već smo se bili
složili kao jedna velika porodica.
Opet smo zastali da malo osluškujemo, poslije
čega sam ja nastavio svoju priču o Trošnju. Za svakog od ubijenih sam imao
kazati poneku rečenicu.
Ovu sam priču već toliko puta pričao da je izgledalo
kao napamet naučeno. Slušali su me ranije mnogi, ali osjećah kako je to
Tito činio na poseban način.
Njegovi uzdisaji su pratili moje, tačno bi i
zaplakao da sam to i ja učinio. Ipak smo na straži.
-
Čija je kuća u
kojoj smo mi? – vidio sam njegovu spremnost da i on nešto kaže, ali sam osjećao
kako mu još treba jedan kraći, opušteniji razgovor.
-
Džeme Imamovića.
-
Gdje je on?
-
U Sarajevu. Odavno.
Od prije rata.
-
Nisam ni znao da
je ovdje bilo Imamovića. Ja mislio sve Čolpe.
-
Jok. Čolpe su ti
u donjem dijelu sela.
-
Znam otprilike
gdje je Kukova kuća.
-
Eh, njihove su
one prve dvije otud. Njegova, i onog mu tetića Enesa Ćedića.
-
Čuo sam i za
Ćediće. Nego, znaš zašto te sve ovo pitam. Nisam siguran, ali mi se čini kako sad ovdje s nama nema niko iz ovog sela.
- Pa, biće. Baš Kuko i mali Enes. Valjda će sići koji dan.
- Pa, biće. Baš Kuko i mali Enes. Valjda će sići koji dan.
-
Čuj!?
-
Jesu,
raspoređeni su na neka oruđa, nisam siguran koja.
-
Dobro si, ko da
mi se učinilo da sam čuo Kukovo ime kad su čitani spiskovi. Opet, premalo. Ne ide mi to sasvim u
glavu. Nekako bih da zamislim kako bi bilo da je nešto slično urađeno u mom
Trošnju, da je tamo trebalo uputiti neki vod. Vjeruj mi da bi svaki od nas kopao
objema rukama da se tu ubaci! Doduše, nisu ovi ljudi proživjeli ni blizu što
smo mi, ali mi je opet čudno. Ne znam, nekako mi se čini da mi ne bi bili puno
drukčiji ni da... Evo, kad još o tome razmišljam, od ovih desetak naših mlađih
što poginuše, sve jedan bi bili pravi borci. Zapravo, i bili su. I ovako su
herojski poginuli, šta smo mogli s par pušaka... Sad zamisli, da smo mi svi
izašli i da sad svi imamo puške, mi bi jedva čekali da nam neko naredi da
krenemo u oslobađanje Foče. I uvijek bi gledali da smo bliže Foči, bliže
Trošnju. Valjda si čuo, svi naši što su došli s puškama odmah su se stavili na
raspolaganje. Ja sam u Trošanj išao bez oružja, imao samo onaj „sapun“. A nisam
imao šibicu, to ti je kao da sam išao s kamenom... Izvini, malo se ovako
uzbudim. Džaba je, ne uklapa mi se, nas četrdeset u Zamrštenu, a samo dva Zamrštenca!
Već sam bio dobrano podigao glas, da je samo po
sebi došlo vrijeme za novo osluškivanje. U kojem je Tito vjerovatno razmišljao o zadnjem što sam rekao, shvatajući kako u tome ima i dodatnog
divljenja njegovoj odluci da s osamnaest godina uzme pušku.
-
Jesi li ti znao
mog zeta? - mogao je biti siguran i u obostrano povjerenje, pa je ovaj put on
započeo, pitanjem koje se konačno poklopi s mojim nakanama.
-
Zeta!?
-
Bar si čuo za
njeg. Džemo Boračić?
-
Boračić? Zvuči
mi poznato, ali...
-
Ozbiljno te
pitam.
-
Sad ću ti
objasniti što mi je to prezime zapelo za uho. Vidiš, nisam ni znao da je i
Boračića bilo ovdje.
-
Nije on ni bio
ovdje. Ovdje se zadesio.
-
U redu. Nego,
imam ti ja u Kunducima te familije. A nije ti njih puno bilo, dvije-tri kuće.
Raspito sam se, oni su nekako otišli prema Goraždu, nisu ovamo. Tako, kad sam
čuo to prezime, i zaparalo mi je uho. Al se ne mogu sjetiti...
-
Džemo je bio od
drugih Boračića. Pogino je na samom početku.
-
Eh, tako sam i
čuo. Pogino je u napadu na logor!?
-
Jest... u napadu
na logor – Tito je sad bio siguran kako ja nisam čuo tu priču, a ja po njegovom
glasu da sad ja njega trebam pažljivo slušati – Nije imao ni dvadeset godina. S
devetnaest se oženio. Moja sestra imala četrnaest. Upoznali se, zagledali,
zavoljeli i uzeli. Pred sami ovaj belaj
je morala u Foču, u bolnicu, da rodi. Otad nismo ni čuli za nju, ne znamo je li
i živa. Ni ona, ni dijete. Nadamo se, ali eto, ono nikad baba neće vidjeti. Kao
ni on njega. Možda je i bolje što... Nema veze, ja vjerujem u Boga!
-
Ne kontam.
-
Ništa, to je to.
-
Dobro, ako nešto
znaš a nećeš da kažeš, to je drugo. Ja te ne mogu niti hoću natjerati. Ako ti
je potrebno da nešto iz sebe izbaciš, da duši olakšaš, tu sam. Ti si mene slušo
dok sam o Trošnju pričo, i saosjećo! Vidio sam to, zato mi možeš vjerovati da
mogu uzvratiti istom mjerom.
-
Neka, nije
važno. Čuće se. Svi to znaju, a svi ćute. Vidio sam ja kako me gledaju kad odem
na mezar.
-
Aaa... Da... Sad
se kao sjećam da sam i to čuo, ono je njegov mezar, onaj...
-
Jeste.
-
Mislim da hoćeš
reći kako ti vjeruješ da ga nisu četnici ubili?
-
Ja ništa ne
mislim. Ali, zato, Bog zna!
-
Čudio sam se kad
sam za Zulčića čuo. Znači, to nije bio prvi slučaj... E, baš tako mi i Remzija
reče, sad se dobro sjećam!
-
Ja sam mislio da
si i ti čuo. Nema veze, čućeš. Ako ne čuješ, ja ću ti ispričati jednog dana.
Sad neću, rano je. Mislim, nisam još nikom ja pričo, ali jesu meni, izokola.
Nisam bio siguran, tek sam neki dan povezo dosta stvari. Nego, ako ovih dana
neko bude spominjo, pravi se da sa mnom nisi ni pričo. Drugo, nemoj ti prvi da
se raspituješ. Reko sam ti da ako od drugih ne čuješ, jednom ću ti ja
ispričati!
-
U sve to budi
siguran. Čak je i dobro da smo noćas o ovome pričali, mogo sam te nehote pred drugima
priupitati za tvoje. Znači da imaš još sestara, sem one dvije koje su otišle na
Igman, pito bih gdje su, došli bi do zeta. Ovako, ćutaću i neću se raspitivati.
Ali, skoro sam siguran da će to neko već pomenuti. Možebiti da sam ja još i
jedini koji ne znam više osim što sam samo načuo da je neki Boračić pogino u
napadu na Trebovu.
-
Izbjegavaju svi
da o tome pričaju kad sam ja tu. Posebno sad kad je Sutko ovdje, mada on s tim
nema nikakve veze! Sutko je jako fin momak, i on mi je dobar rod, ja ga dobro poznajem.
Prava prilika da ponovo oslušnemo zrak. Učini mi
se tišina još tuplja. Jasno sam čuo nešto ubrzanije lupanje svoga srca, a
pričinjavalo mi se kako čujem i Titovo. On je vjerovao kako je dovoljno rekao,
da ostalo mogu sam dokučiti.
Nije tako bilo. Ne da mi se da tako razmišljam,
kad god oči zatvorim samo čujem korake koji nam se primiču. Nije me strah, to
su koraci Džema Boračića...
Koje prekida Tito, govoreći mi o nekom, kao da
već razumijem:
-
Eto, zar nije
čudno što je „on“ otišo odavde? Gdje će mu biti ko što je ovdje? Nigdje on neće
moći izigravati kabadahiju, kao što je ovdje. Mislio je da ga neće izdati. Neko
ga je od njegovih i ocviko Majoru. On ga je i otjero iz logora, nije on sam
otišo. On toliko obraza nema!
Ponovo zatvorih oči. Više se Džemovi koraci ne
čuju. Ipak, niti će on ikad vidjeti svoje dijete, niti ono njega. Bar se istina
zna.
„Zakleli se nebo i zemlja...“ – još samo da se ja sjetim ko je to naprečac
otišao s Trebove...
Džemo
Boračić
