32 - Ne smijem ni misliti da se Tuljak može ponoviti

Hutli, butli u dvor udariše,

na đevojci krnu postaviše.

Danas krma i al-aspurlija,

sjutra duvak i mlad đuvegija!

„Oj, đevojko, jel ti žao majke?“

„A što će mi biti žao majke?

U mog dragog bolju majku kažu!“                                    29.avgust 1992.                             

„Oj, đevojko, jel ti žao seke?“

„A što će mi biti žao seke?

U mog dragog bolju seku kažu!

Ja ću seku vezu naučiti,

da joj leti ruka po đerđefu,

baš ko hitar đogo po mejdanu!“

Zamršten lijep noću, jutrom još ljepši. Dan počinje tom ljepotom, nastavlja kako treba.

Kuhinja je u drugoj kući, gdje je Safira Salčin, jedna od ukupno četrdesetak Borčana koliko je ostalo s nama, odnosno vjernih Majoru. Sumnjati u njene kuharske sposobnosti bilo bi glupo, u svim našim krajevima za svaku djevojku bi bila sramota ne znati kuhati, što važi i za većinu ženskih poslova. Znao sam kako ni mi nju nećemo lišiti sve druge potrebne pomoći. Kakva bi tek nas bila sramota kad ne bismo svi prali svoje porcije, cijepali i pripremali drva, pomagali oko guljenja krompira ili sječenja mesa.

Doručkovali smo čaj, opet nije bio sladak koliko bi trebao, jeste da nam se čini kako bi ga i svako od nas znao jednako napraviti. Ali, nek nisu zalud naši stari govorili kako je žensko sedefli ruke! Sasvim dovoljno da se današnjim radovima posvetimo potpuno, niti jedne sekunde da ne odvojimo za brigu šta će nas čekati ručku.

Tako je uvijek bilo! Kao što nismo ni ustali ne znajući šta je nama danas raditi. Ko je planirao naš dolazak ovdje, vodio je računa da imamo i sve što nam je potrebno.

Livada, nekoliko stotina metara prije sela, kao stvorena je da se na zadnjem njenom nagibu postave obje stodvadeske. Možda nije kao na Tuljku, ali samo na prvi dojam. Malo ispod je uzvišenje koje neće dozvoliti da osmatrači ne vide većinu mina koje uputimo. I dalje je jako bitno što je udaljenost od glavnog položaja do osmatračnice prilagođena kurirskom navođenju.

A dvije livade dalje u produžetku, „izmišljene“ su za djejstvovanja gromovima i šesetkama. Njihov je domet dosta kraći, vjerovati je da ćemo ih rjeđe koristiti, možda samo u slučaju napada na nas, a tada će i oni koji njima gađaju moći sami osmatrati svoje pogotke.

Zadovoljni ćemo biti tek kad budemo spremni, kad postavimo i utvrdimo oruđa. Nećemo zaboraviti ni zaklone za sebe, ali se zna red. Danas će biti dobro ako stignemo završiti ovo prvo.

Ima nas dovoljno da radovi teku po planu. Ne pravimo gužvu, niko ne zabušava, niko se ne premara. Bitan nam je osjećaj zadovoljstva poslije svakog pogleda na dotad urađeno, uključujući i rijetke odlaske do drugih grupa, vijesti koje donesu oni koji su došli vidjeti dokle smo mi stigli, zanemarujemo tako misli o tome koliko smo iskopali ili izbacili zemlje, odnosno koliko još imamo.

U trenutcima koje posvećujemo svojim mislima, vezujemo ih uz osjećaj više vrijednosti. Niko nije mogao boraviti na Trebovoj a ne zavidjeti, makar kod nekih ta zavist imala otpor u povremenim osjećajima straha, onima koji svakodnevno borave na nekom od položaja. Možda nije primjereno da se odmah poredimo s diverzantima, ali jedan utisak ne možemo zaobići. Ako prve prilike, a ne sumnjamo da nas ona uskoro čeka, bar neka od naših mina pogodi cilj, to će imati odjek, jednak svakom koji je govorio o hrabrosti i uspjesima diverzanata. Ono što je neki dan bilo već je prošlo kroz prizmu ovog vremena, ratnog u kojem se događaji brže zaboravljaju nego što se i dešavaju. Nama je sve to, samo moranje više. Ali bi, i bez toga, opet - morali!

Neko se jučer drznuo zamoliti nas da ne gađamo četnike koji njega budu napadali, ali smo to svakako shvatili kao šalu. Lato to nije htio ni odšutiti, obećao je da nikako nećemo gađati Trebovu! Na kraju se taj zacrvenio, ali...

Ne smijem ni misliti da se Tuljak može ponoviti. Položaji brzo poprimaju oblik kakav će na kraju imati, osmatračnica je takva da s nje „i Krnjo može navoditi“, a u posluzi su oni koji su i oba prošla puta učinili sve što je bilo do njih...

Ne mogu a da dio vremena predviđenog za odmor,  koji opet ispunjavam razmišljanjem, ne posvetim i nama lično. Počevši od onog što je iza nas, a zbog onog što nas čeka. Onog dana samo su oni koji su čuli cijelu priču, kojih nije mnogo, pominjali Krnja. Najneupućeniji su se sjetili Ahma ili Lata, oni koji nisu ni znali da postoje računači. Svi ostali su okrivljavali računače, to jest mene i Zaima. Kako nas je vrijeme preteklo, to nikom nismo stigli pojašnjavati da greška mora biti negdje drugo.

Jedva čekam prvo pravo gađanje. Još nisam otkrio sve okolnosti, ali sve jače osjećam kako će tada morati biti drukčje. Makar se pokazalo nešto što nismo znali, što mi misli kovitla, što ne smijem na glas izgovoriti, poput mogućnosti da minusi na minama pokazuju kako daljinare treba smanjiti a ne da su mine lakše?! Ako se i moglo desiti da postoje takve mine za koje ja nisam čuo, nije išlo da to važi i za Sutka. Ili, ako bi kako bila istina da nisu padale blizu naših koliko su oni „jadili“, što također svjesno prešućujem, poslije zadovoljstva što je sve prošlo bez i jednog povrijeđenog. Najnepoštenije bi bilo za to njih kriviti. Najbolje, neka bude kao da se taj dan nije ni desio. Važno je da jednu dobro osmotrimo prije nego...

Zaim je pouzdan. U njega vjerujem jednako kao i u sebe. Siguran sam da ćemo i dobro sarađivati.

Već sam odlučio njega ponuditi da bira uz koja će oruđa biti, ako nekad budemo istovremeno gađali. Znam, izabraće stodvadeske, ali mislim da je pošteno što mu nudim pravo izbora. Ovaj drugi računač nije iskusan, njemu će pripasti šesetke i gromovi, a ja ću iz tih razloga više biti uz njega. Nije me strah promašaja, a i zaljubljeniji sam u šesetke. Moji i Džemovi razlozi!

Svakako ću to učiniti tek kad svi odahnemo, kad stodvadeske budu ovisile samo od onog što mi izračunamo.

Smirenost je ono što sam prvo zapazio kod Admina Hajdarevića, momka za kojeg sam prvi put i čuo kad je pročitan, a to i jeste najvažnije za računača. To što se pritom predstavio kao neko ko nije zadovoljan što je s nama a ne s diverzantima ili nekim drugim pješadijskim vodom, vjerujem da može trajati najdalje do tog našeg prvog uspješnog gađanja. O njemu danas ne mogu više razmišljati, trebam ga prvo, ipak, bolje upoznati.

Redža poznajem sasvim dovoljno, zbog toga ni o njemu neću mnogo razmišljati, a nisam raspoložen ni o njegovim izviđačima. Drago mi je da će biti bliže Sutku. Ako ima neko u ovom vodu ko nije sretan što sam ja komandir, Redžo je! Ali bi isto bilo i s nekim drugim. On ne voli komandire, može se reći kako misli da nisu čak ni potrebni, da su obična formalnost. Ono što je meni bitno je da znam da dolazi s Grepka, i to s epitetom dobrog i hrabrog borca, diverzanta, izviđača. Artiljerijsko izviđanje jeste nešto drugo, ali ne želim sumnjati da ne može biti jednako uspješan. Ne mora on nikom odgovarati za svoj rad, neka to formalno bude Sutko, a nadati se da će imati korektan odnos i sa svojim potčinjenim. Nema ih puno, nikog od njih ne znam, ali su svi mladi i djeluju riješeni da budu dobri izviđači. Čini mi se kako je to bila i Adminova želja, ali sam mu stigao objasniti gdje je „pogriješio“. Nije trebao priznati da je odličan matematičar!

Na Redža nisam trošio misli, ali jesam dvadesetak minuta na razgovor. Bolju temu od Grepka, odnosno njegovog poznanstva sa Šemsom Tucakovićem, nisam ni tražio. Još uvijek se divim tome što sam čuo da je učinio za naše žene koje su razmijenjene, pa koristim ukazanu priliku da čujem možda još koji detalj.

Neće se moji utisci bitno promijeniti, mada vjerujem Redžu kako je u njemu vidio dva čovjeka. Znam da takvih slučajeva ima, a sad mi se čini kako je to nekad i veoma dobro. Kao jedan od naših najboljih novinara, inače je doktor žurnalistike, nikako da pobjegne od profesionalne etike! Uzalud je njemu nabacivati priče kako je medijski rat, koji četnici tako podlo vode, zavrijedio sličan otpor.

Kad god Šemso-novinar ima priliku, ne koristi je. Ali zato postoji i Šemso-moralista, reče da je na nekoj takvoj dužnosti tamo, valjda u jednom od ona dva bataljona. Taj Šemso se uvijek pojavljuje kad je nejpotrebnije. On je smislio priču o nađene četiri naše ubijene žene, kako bismo ih zadržali na slobodi a četnici upućivali nove na pregovore, sve iz razloga što nismo mogli izvršiti nuđenu razmjenu, a da pritom, što je najvažnije, njihova djeca ne stradaju zbog toga što se one nisu vratile!

S druge strane, Šemso-novinar nikad ne bi sam u eter pustio neku takvu vijest, koja nema makar istinu u svom temelju. Dobar je Redžo naveo primjer. Kad su četnici spalili skoro cijelo selo Andelije, ubivši nekoliko civila, naš novinar je to tako i javio. Neka se na „njihovim“ vijestima već čula potpuno suprotna vijest, da smo to selo mi zapalili pri svom povlačenju kako ne bi koristilo Srbima, s naše strane nije dodata ni jedna jedina žrtva. Nisu ga mogli nagovoriti ni diverzanti kasnije, kad su u dva navrata primijetili kako su četnici ponovo ulazili u te Andelije, dopaljujući neke od preostalih kuća, štala i drugih objekata. Stisnuo je naš novinar zube, i na nagovor moraliste „slagao“ da su četnici ponovo do temelja spalili Andelije, ali ni slučajno nije usput izmislio i neku novu žrtvu. Tako će možda i naše selo, ako već nije, gorjeti par puta...

Prisjetih se i onog što mi je Šefedin ispričao. To i jeste bila greška Šemsa-novinara, ali greška koja nam dosad samo koristi, čega je postao svjestan i Šemso-moralista. Biće opet, da ga je on i navratio. Što, međutim, nije stigao kad je u pitanju bilo izvlačenje dijela naših civila iz Goražda. Zapravo ga Šemso-novinar nije ni pitao, sam je procijenio da to treba objaviti, jer kao pojačaće moral naših boraca... Na radiju je tačno opisan taj put spasa, zbog čega je isti i granatiran, a jednom su već naišli i na zasjedu. Vjerovatno ne bi bio spriječen ni u otkrivanju puta kojim su naši izašli, da je Major bio toliko lud da mu to kaže...

Ja ću u dnevniku ostaviti nekoliko praznih redova ispod pominjanja ovog mog razgovora s Redžom, vjerujem ja u sve ali je možda prerano da to još neko čita!?

Zahvalio sam Redžu na društvu, a malo mislima prešao i po odjeljenju veze. Bez potrebe da se i tu predugo zadržavam.

Adema Durića sam spoznao, s njim će mi milina biti raditi i družiti se.  Sredstava veze nemamo, sem tog jednog uređaja, meni je malo ličio na RUP-12 bivše JNA, mada su mi već stigli objasniti da je daleko od toga. Domet je znatno manji, ali ipak dovoljan za područje koje ovuda pokrivamo. To je neka stara policijska stanica, jedna od dvije koje ukupno imamo. Ta druga je potpuno ispravna i ona je na Vučevu, ima deset kanala na koje su već ukucane frekvencije, dovoljno za malo normalniju komunikaciju s Komandom na Trebovoj, bolje rečeno s Majorom, gdje je jedna od dvije prave RUP-12. Sve te tri stanice su najprije prilagođene našoj, kod koje su u funkciji još samo dva prva kanala.

Tako će sva veza, do nekih boljih dana, da se odvija na jednoj glavnoj i jednoj rezervnoj frekvenciji. Istina, napravljen je i raspored, svakih se tri sata te frekvencije  mijenjaju, i to ne na pune sate. A i to se mijenja svakih petnaestak dana, kao i šifrarnici koji se pedantno i precizno izrađuju na Trebovoj.

Dok s početka o tome razmišljam, čini mi se kako je Adem dovoljan za to. Tako da ni za ostatak odjeljenja ne trebam da brinem, i to su uglavnom mlađi momci, kojima će više koristiti ta mladost i brzina koja je prati, nego što bi trebali žuriti savlađivati tehniku rukovanja policajkom, kao i dublje ulaziti u tajne šifri i njihovog bržeg čitanja.

Ali, misli mi se same produžavaju. Neće biti slučajno što smo mi dobili jednu od jedine četiri kakve-takve stanice, kao ni što smo pomalo i iznenada, i baš ovdje sišli. Mora biti da Major nešto sprema!? Svakako mi se više to sviđa nego da prozire namjere četnika...

Vraćam se računačima. Pomnije pratim Admina, drago mi je što mi se čini kako se prilagođava brže nego sam pretpostavljao, i kako mogu očekivati da i nadmaši moja očekivanja. Generacija smo, zasad jedini u cijeloj bateriji. Od mene je mlađi tek nekoliko dana, pa me zato jutros čudila njegova ćutljivost. Dok smo sredstva pripremali za transport pogled mu je stalno lutao i nekud bježao. Kad smo počeli kopati, stizao se koncentrisati na rad, ali ne i u pauzama. Jednako je ćutao, uporno se bavio nekim svojim mislima, bez namjere da ih makar dijelom s nekim podijeli.

Večeras, pošto je već i prilično „naučio“ da govori, pokazivao je i najviše elana za ovo što radimo. Siguran sam, da je imao iko da to predloži, on bi prvi bezuslovno prihvatio da nastavimo i dok je mjeseca, dok imamo snage.

Počinjem slutiti kako bi između nas dvojice moglo biti rođeno i jače prijateljstvo. Pa tako, dok se vraćasmo nazad u selo, baš se spremah započeti neki razgovor s njim, kojim bi to bilo izvjesnije, kad me omete jedan glas s leđa.

-          Jel ima mjesta kod vas? – pitao je momak kojeg sam zapazio kod Sutka, sva tri puta kad sam njima izlazio on je kopao.

-          Valjda ima – pomalo sam bio zbunjen – ima, mora da ima!

-          Jel to i tebe Sutko otjero? – prije nego ja stigoh o ovome razmisliti, brkajlija kojeg sam upoznao pod nadimkom Oko, dade me još više zbuniti.

-          Nije – mali se činio spremnim na ovakvo pitanje – što bi me gonio, rođaci smo. On me i tražio u četu... bateriju. Rasporedio me u izviđačko odjeljenje, ali da budem njegov kurir. Ja ću biti s njim, samo je kod nas tijesno...

-          A-ha. Daj, mali, nemoj zajebavati – sad je Oko povećao smješak – vidio sam ja to sinoć. Htio sam ja s Nevzetom u onu kuću, ali me on otjera, kao u ovoj ima manja sobica. Kao, taman za nas dvoje. Ko da je nama do toga! Da i jeste, gledaj koliko je selo, šta je štala, koliba, a još je lijepo vrijeme, gledaj šume... Ali, toliki su ovdje bez žena, mogu se i ja strpiti. Nego, slušaj šta tebi Oko kaže. Nećeš ti njemu biti kurir, nego sluga. Ne znaš ti, sine, Bešović je to!?

-          Pa i ti si – sad se mali osmjehivao.

-          Nije to isto. Konto sam ja to, dumo. Jesam ja Bešović. Jesam ja njima rođak, ali četvrto koljeno!

-          Kako četvrto?

-          Čuj, kako. Reci mi, ima li ijedan od njih da nije neki komandir. Evo ti samo ovog Ahma, jučer je došlo i odmah - daj mu vod. Sutka neću ni da pominjem...

Previše nisam shvatao, lakše mi bi uzeti ovo kao jednu od brojnih šala koje se ovih dana inspirativno smišljaju, te joj htjedoh dodati nastavak:

-          Baš sam se mučio da saznam kolika sam im ja familija. Znam da je neka Ćerimaguša rodila nekog od njih, al sam ja mislio da je to malo dalje. Znači, ipak, mora da smo najmanje treće koljeno.

-          To je drugo – Oko je kao držao da je ono bilo ozbiljno – ti si komandir jer si iz Trošnja. Neko je morao. Nego, pustite sad to... Nema veze, mali, ništa se ti ne sikiraj, ako nema kod Trošnjana mjesta, možeš ti kod mene i Nevzete. Kako god, važno je da će i meni i tebi biti bolje ovdje nego tamo. Znaš da mi je i drago što su me otjerali. Eto, ja ove ljude gotovo i ne poznajem, al sam odmah skužio da su ljudi... Ko? Sad da me mole, ne bih se vratio!

Položaj nije bio daleko pa je i naš razgovor brzo završen. Još sam imao vremena da ovog momka zapitam za ime, nije jedini kojeg imam na spisku a nisam ga stigao upoznati.

-          Kako ne znaš ko je – umjesto njega je Mufo odgovarao – pa i on nam je rođak. On ti je Latifa Kovačevića. Sad, ne znam mu ni ja tačno ime...

-          Adil – mali je bio vrlo govorljiv – ali me, inače, mnogi po imenu ne znaju. Svi me zovu Tito...

-          Vala, mali, Titu svaka čast – mada sam i ja isto bio pomislio, Mufo je bio brži – al znaš li ti da svako selo ima svog „Tita“. I, znaš li zašto im se ti nadimci daju...

Odgovor ostaje za neki drugi put. Adil ga je prećutao, ali kako se osmjehnuo ličilo je na potvrdu da sva pravila imaju svoje izuzetke.

I moj osjećaj se s tim slagao. Ako sam svjestan da ću uvijek imati vod onakav kakav mi drugi naprave, na odnose u njemu ću moći uticati. Ako ništa, shvatio sam kako ni Admin, a ni ovaj Tito tome neće biti smetnja.

                                Trebova planina