Što se ono gusta magla
pokraj Une spustila?
Kostajnicu, milo
mjesto,
i nas dvoje prekrila.
A na Djedu i Boriku,
dvoje mladih tuguju. 28.avgust
1992.
I tužeći, jedno drugom
bijele ruke pružaju.
Mislio sam da će prije
ovaj svijet nestati,
neg ćemo se, mila
dušo,
i nas dvoje rastati.
Sinoć smo Mufo i ja izbjegavali pričati o onom
što je, možda i zbog nas, odgođeno za danas. Mada nismo mogli bježati od
misli, gdje se svaki borio sa svojima. Ali se opet pokaza kako je nekad teže
razumjeti sebe nego drugog!
Ja sam odlučio pokušati da ništa ni ne sanjam.
Utoliko mi je bilo draže što se snova, ako ih je već bilo, nisam uspijevao
sjećati. Bar da budem spokojan do tog momenta, kad se naša oveća grupa počne
skupljati oko magacina.
Nešto sam počeo predosjećati vidjevši i Mufa, s
tim da mu je lice pokazivalo besanu noć i bijes ravnu - godinama skupljanoj,
kao kod čovjeka koji toliko dugo trpi razne nepravde, a onda jednog jutra
ustane s namjerom da prvo što će reći bude „neću više“! Ako takva jutra stvarno
postoje, ovo je Mufovo.
Zato mu, opet, nisam ništa govorio. Želio sam se
nadati, ali mi se nije dalo zaboraviti koliko ga dobro poznajem.
On, bar, nije imao nedoumica kad sam ja u
pitanju. Još je sinoć nekoliko puta, vjerovatno se trzajući na povremene napade
svoje dileme a u želji da je se potpuno riješi, samo konstatovao kako sam ja
pravi artiljerac i da je to bio razlog da i njega metnu na spisak, pri čemu
nisu vodili računa o tome da on tu zapravo ne pripada. Zatim bi, prije nego bi
brzo promijenio temu, priznavao kako ga je to bilo obradovalo, nadao se nekom
dužem vremenu koje ćemo provesti skupa...
Ja nisam odgovarao, ali sam ga potpuno shvatao.
Između nas je postavljen krupan zid, sazidan od naših principa. Nijedan ne
možemo preskočiti svoje. Moji su postavljeni na temeljima date riječi, a
njegovi - učinjenog djela. Ja sam obećao, ne mogu pogaziti. On je pristao, ali
prije nego je pitan ima li neko ranije dato obećanje. Nedavno je shvatio kako
jedino može doći do puške, čak je i dvije donio očekujući da je nešto slično
moguće. Previše se od njega traži, spreman je s njom ići bilo gdje, ali ni
metra od nje!
Ako smo obojica u pravu, zašto se onda buniti
protiv sudbine. I sinoć smo pričali o ljepšim stvarima, zašto bismo sad kvarili
ove zadnje zajedničke sate.
Tražim od Mufa da mi još malo priča o Zamrštenu,
selu za koje sam i čuo iz njegovih priča. Zanimalo me koliko je sinoć bio
objektivan, s obzirom na uspomene koje još nisu sasvim izblijedile. Jutros je u
hvaljenju bio umjereniji, mada je i dalje tvrdio kako će mi u njemu biti bolje
nego u Basarićima. Sinoć mi je pokušao objasniti gdje je Esmina kuća, kuća u
kojoj su i rođene te uspomene, jutros me provjeravao jesam li upamtio. Nekako
sam prepričao što sam shvatio, ali sam se zato pohvalio kako ću znati sam
pronaći Kukovu kuću, samo na osnovu njegove priče. Inače sam i Kuka upravo i
pamtio po prezimenu. To je jedini Čolpa kojeg sam stigao upoznati, poslije
Esme, za koju sam samo čuo i na Mufovim je slikama gledao.
Siguran sam kako će mi povremeno i Kuko i Esma
padati na um, ali da mi Mufo neće ni silaziti s pameti. Jedva sam se otimao da
kažem kako je njemu bar toliko lakše, on se rastaje samo sa mnom, a ostaje s
Alijom i Remzijom, tu su i Šaćir i Pjovak...
Ono što se ni njemu ne može sporiti je bratska ljubav.
Ipak, zarad nje ne možemo od onog drugog tražiti da se odrekne svojih principa.
Baš suprotno, treba brata uvijek bodriti!
Ja želim biti uz minobacač. Osjećam kako će mi se
tako prije pružiti prilika da pucam na četnike. A za početak će mi biti i lakše.
Na Bjelašnici sam dva puta išao puškom, ali nije bilo suđeno. Tada sam i žalio
zbog toga, tek sad razmišljam kako su i to možda bili oni dani u kojima je
sudbina gledala baš u mene. Kao nedavno na Tuljku, kad se moglo desiti nešto
zbog čega nikad više ne bih mirno spavao!
Ali sam zato sad uvjereniji da ću sljedeći put
imati još veći merak. Još nisam licem u lice, puškom u pušku, gledao četnika,
ali ga dobro mogu zamisliti. Onako, s cigankom ili papovkom u ruci, u
sivomaslinastom, s kokardom na kapi i kamom za pasom, duge crne brade ili makar
neuredne kose... Još rađe, cijelu grupu, gdje neki od njih lete u zrak. Naravno,
od granate. Moje granate!
Siguran sam da to mogu. Kad se neki dan nisam
obazirao, a nisam bio siguran gdje nam padaju, lako mi je zamisliti kako će to
izgledati kad mi budu javljali kako pogađamo. Vjerujem da ću tada, na trenutak,
zaboraviti i na Mufa i na sve drugo.
Kao što sam i sada, u času kad ulazih u magacin.
Ne zapitah se šta on još čeka ispred. A znam da nije došao da se pozdravimo, da
me isprati, još je rano.
Da ja prvo prezadužim pušku, štedeći suze za
njega. Svejedno mi je šta ću dobiti u zamjenu. Čini mi se da ne postoji ništa
što bi me moglo učiniti srećnim, ništa što bi bilo blizu da zamijeni moju
istočnonjemicu. Bilo koju mi daju, odmah će Mufa dozvati u misli. Zato i držim
pogled oboren, da se ne primijeti kako mi baš Mufo pada na um. Dođe mi da
zamolim Murata Fuluriju da požurimo, da što prije izađem i zagrlim Mufa, kažem
mu koliko ga volim, i koliko sam ponosan na njega.
Ipak, neće ići tako brzo. Moram se nekoliko puta
potpisati. Na mjesto gdje će ostati zabilježeno koju sam pušku razdužio, tako i
na spisak zaduženja.
Prihvatam tužno lovaru, i još tužnije gledam kako
Murat o zid kači moju „crnu ružu“. Zaustio sam da ga zamolim da je pokuša dati
nekom dobrom borcu, da mu kažem kako se preciznom pokazala kad sam je probao...
Ali je Murat bio brži:
-
Videra, Boga ti,
koji je broj, jesam li dobro zapisao, da ne bude poslije, slučajno...
-
Zar ova puška
ima broj – prvo sam bio ironičan, a potom potvrdio kako je sve dobro upisano,
poslije čega sam već kretao ka izlazu.
-
Ehej, sačekaj –
Murat me opet zaustavi – treba li ti municije?
Pitanje je bilo sasvim na mjestu. Sigurno bih se
i nasmijao, da mi je imalo bilo do smijeha. Samo sam klimnuo glavom, time sam
htio reći kako sam svakako već potpisao i da bih se sigurno ubrzo vratio, čim
bih osjetio da mi nešto fali, ili me na to neko upozorio.
-
Šta je, šta si
se zbunio, koji moj palac, nije ovo ništa strašno – Murat je još nešto otkrio u
takvom mom gestu – vjeruj da ni meni nije najjasnije, ali je bezveze sikirati
se. Važno je da ima puška, manje je bitno kakva je. Vi idete u Zamršten, biće
vam dolje „banja“. Vjeruj mi, čim je Major naredio da vam se da lovačko
naoružanje! Nije to bez razloga, budi siguran da nećete doć u situaciju da ga
upotrijebljavate. Osim - „ne daj Bože“. Ja mislim da se više trebaju brinuti
oni koji budu zaduživali vaše automate. „Pitaj boga“ kud će ih Major
okrenuti... Nego, jesil dobro izbrojio metke, ne znam jesam li stigao sve
provjeriti.
-
Ako je trideset
metaka sve što me sljeduje, jesam. Nego, koja je ovo municija? – da bih prikrio
razočaranost, jasno istakoh još jedan dio svoga neznanja.
-
„Dupla nula“,
trebalo bi. Vidi šta piše, valjda nije niko podvalio. Slobodno ti provjeri,
opet šta znaš, ko kad je to zadnjih dana samo zujalo ovuda, jedni predaju -
drugi zadužuju. Pa, ima ih, predali lovaru ili karabin, pa svaki treći dan eto
ih, traže da očiste. Viko sam ja Majoru još odmah da je glupo da i jedna leži
ovdje, sve to treba podijeliti...
-
U redu je, svi
su isti – još mi se žurilo.
-
Eto, to ti je i
najbolja sačma, pitaj kojeg hoćeš lovca. Nešta smo i birali, sortirali, da bolje
prve dijelimo... A što se metaka tiče, ne treba ti više, dolje nema srndaća! A
ako koji slučajno naluta, jedan ti je metak dovoljan. Ako si dobar strijelac!
Još ću pomisliti kako su, oni prije mene bili i
ljući i drskiji, pa je Murga zato ovako razvezao sa mnom. Ipak smo obojica
znali da njih još nekoliko čeka ispred.
I dok sam ja izlazeći krio pogled od svih, nisam
mogao a da ne osjetim kako skoro svi u mene gledaju. Odmah sam shvatio kako to
nije zbog puške, već opasača.
Savršeno se uklapao uz moju jaknu, a i baš po
mjeri moga struka. Ko god mu je pravi vlasnik, imao je osjećaj za lijepo. Nije
mi se dalo u pušku gledati, ali sam osjećao kako i puno ljepše izgleda kad se
nosi u jednoj ruci. Pomislih na jednog od onih rasnih konja, i poželjeh negdje
nabaviti kakav crni šešir i jedno pero. Vjerovatno bih tražio da me prozovu Šejn...
Ne bježeći od misli ali bježeći od pogleda, bijah
sasvim zaboravio na Mufa. Međutim, da ga upitam kako mu izgledam, malo ću
popričekati. A možda ga neću ni pitati!
Na moje veliko iznenađenje, na brzo zaboravljeno
razočarenje, ali i na radost koja bi mogla dugo trajati, stajao je u redu!?
Predomislio se, siguran sam! Ne mogu griješiti u
procjeni njegovog izraza lica, kad je ovako jasno. Još sam mogao biti i siguran
da on s Murgom neće tako brzo završiti. Nije slučajno zadnji, spremio se nešto
teško da kaže. Niko mu ne bi sad mogao objašnjavati kako Murga s ovim nema
nikakve veze.
Pođoh prići bliže, ali odmah i ustuknuh. Nisam
mogao isključiti da i psovki bude, još i žešćih nego kad se prvi put određivalo
ko će na Bjelašnicu po puške. A to ne bih volio čuti!
Ipak, sve se završilo i brže i ljepše.
-
Jel to naš tompson?
– pitah ga pošto izađe, ne skrivajući iznenađenje, a usput i povraćajući dio
uspomena vezanih za Trošanj.
-
Jeste. Imaju
tamo još dva, ali sam ja tražio baš ovaj!
-
Dobro, ali zar
nije rečeno da ne trebamo mi da imamo automate?
-
Ja drukčije ne
bih ni dao svog kalašnjikova. Ovako se Murga i obradovo, neće ga niko. Nema
puno municije, nije mi mogo dati više od dva okvira, za one je ostavio po jedan
samo, a oguli leđa! Ko ga jebe - moja, fala Bogu, mogu izdurati. A ni za
karabine ne daju više od šezdeset metaka, ovako bar znam šta nosim na leđima...
Imaćemo kad o ovome pričati još, sad sam žurio da
ga zagrlim. Kao nikad vjerujem kako ćemo
dugo biti skupa. Zahvaljujući
njemu.
Ko zna koliko će još biti prilika da jedan bude
morao biti brat za obojicu. Ovaj put je to zapalo njega!
Zelengora, pašnjaci i ovce
