Kona konu preko bašče
zvala:
„Hodi, kono, da ti jade kažem.
„Hodi, kono, da ti jade kažem.
Sinoć mi je dragi
dolazio;
Vezen jagluk u dragoga
moga,
ko da bješe iz kofčega
tvoga.
26/27. avgust 1992.
Iskah mu ga, nešće mi
ga dati.
Kupovah ga, nešće ga
prodati.
Jednom slaže, a drugom
prelaže,
trećem kreće, u njedra
ga meće:
Tu mi spavaj, moj
vezen jagluče,
tu mi spala koja mi te
dala,
koja mi te sitno
podrubila,
dabogda se sa mnom
poljubila!“
I tako ne bih odmah zaspao. Umoriti se nisam imao
čime, a razmišljati se uvijek ima o čemu. Bolje o ljepšoj budućnosti maštati,
nego mislima prepravljati prošlost. Otud mi je dobro došlo ono što sam s Džemom
pričao.
U osnovnom smo se složili. Volja nam je jaka, ni
hrabrosti nam ne manjka, a amanet traje. Povjerenje će doći, a pridobićemo i
ostale koji nam trebaju. Koji ne žele, ni potrebni nam nisu!
Bez Majorovog izuna nećemo. O njemu je prerano
razmišljati, u svakom slučaju ne prije nego riješimo sve unutar nas. A od onog
što nismo, prvo je na redu međusobno povjerenje nas dvojice.
To je ono što će me i držati duže budnim. Nije mi
se svidio način na koji je to Džemo provjeravao. Mogao sam i ja na kušnju
stavljati njega, po pitanju motiva. Ne mogu njegovi biti veći od mojih. Nisam,
jer mu vjerujem, jer sam siguran da je ono što se trećeg jula dogodilo sasvim
dovoljno.
Mislim da je iz njega progovorio onaj dio kojim
nije raščistio ni sam sa sobom. Takav je uvijek bio, nikad nije podnosio
gledati one koji kroz život lakše idu. Možda griješim, ali mi se činio od onih
koji se ne trude pristići uspješnije. Samo, ako je moguće i mnogo ne primjetno,
činiti nešto da se oni uspore.
Ali, ko zna, možda ni ja nisam sa sobom
raščistio. Jesam li ja spreman poći na takav zadatak, bez da nešto uslovljavam.
Više od pola naših je pobijeno ili zarobljeno. Ostalo nas je toliko da ne smijemo zaboraviti ni jedne ni druge. Zbog jednih ne smijemo odbijati naređenja, zbog drugih ništa raditi na svoju ruku! U tome smo isti, ali se da postaviti pitanje mogućnosti biranja. Tu se i razlikujemo?
Bude li se na Foču išlo, niz Trošanj i Mješaja bi se moralo. Ali, puteva može biti više.
Ako je „Buk Bijela“ puna
vojske, ili ako naše procjene budu na to upućivale, onda je i ovo moje lupanje
glave suvišno. Međutim, ako stvari kažu drukčije, ako četnici budu u selu, budu ga branili iz kuća, onda će se naše razlike tek
istaći. On zna, a i ja mogu biti siguran u to, prvi izbor bi bio desni dio
sela, odnosno Sjenokos i Berabovina!
Nije Džemo jedini, preovladavalo je uvjerenje kako je ovamo više četničke ideologije. Istina, prepoznat je glas Milovana i Đorđa Ćosovića u napadu na selo. Kao i Mila Vujičića, ali je Alija svjedočio da ga
Mile nije htio, ili smio odati.
Znam, ni kuća Slobodana Ćosovića se ne obilazi!
Njegova žena Jovanka dolazi iz porodice, koja je bila poznata po... U to nisam
siguran, ne znam puno o tome. Ali smo svi znali da ima sestru udatu za Muslimana.
Drugo, toliko sam puta govorio kako nam nikakva opasnost ne bi prijetila ako bi
svi četnici bili kao što su oni!
Tražio sam od ostalih da prave razliku između nacionalizma
s izvornim začenjem, gdje se to odnosi na nacionalni ponos, i nacionalizma u
značenju koje mu se pogrešno pripisuje, gdje se dovodi u ravan s rasizmom,
fašizmom. Svaka riječ može imati dvostruko značenje, jedno izgovoreno, stvarno,
i drugo, ono koje neko čuje, shvati.
Podsjećao sam, kako sam nerijetko i ranije
uvraćao u njihovu kuću, uvijek su na zidu imali okačenih ikona, slika svetaca i
bogorodica, ili čega već. Nikad mi to nije bolo oči, kao ni činjenica da to ni
zadnjih godina nisu željeli skinuti. Koliko me sjećanje dobro služilo, i dalje
su nedjeljom išli u crkvu. Dakle, ni rjeđe ni češće nego prije.
Za poređenje sam uzimao sebe. Nekom takvom,
naopakom logikom, mogu očekivati da saznam kako sam ja sad u njihovim pričama
veliki, prikriveni bosanski nacionalista, jasno u onoj pogrešnoj konotaciji. Što, naravno,
niti sam - niti ću biti.
To što navijam za FK Slobodu iz Tuzle, koja s
Fočom nema baš nikakve veze, može biti gledano iz ugla - koji su igrači zadnjih
godina pretežno igrali u njoj. Jesu to Muslimani, Bošnjaci ili Bosanci,
svejedno, ali nikako i razlog mog opredjeljivanja. Bila je nekad nebitna, no
sada ću koristiti svaku priliku za ispričati svoju neobičnu navijačku priču.
Sjećam se, poslije svih onih riječi koje su
uobičajene da ih dijete od pet godina uči, a pod uticajem svog nešto starijeg
rođaka Dževada, ja se opredijelih za još jednu. Ivica Šurjak je, u to vrijeme,
bio jedan od boljih i češće pominjanih fudbalera. Bar godinu sam navijao za
Šurjaka, dok nekako ne shvatih da nije on tim, već Hajduk. Onda, od svog
učitelja Rada Eleza naučih kako Split nije u Bosni i Hercegovini, već u
Hrvatskoj. Počeh navijati za Velež. Ali, u to je vrijeme Sloboda igrala
najkorektniji fudbal, zbog čega domalo njome zamijenih Velež. Jesmo bili
Jugoslavija, ali sam se ja, eto, dosta rano prepustio svojoj genetici. Bosansko
i korektno, ono je s čime sam se poistovjećivao, i što je bilo dovoljno da
ostanem vjeran. Sve drugo je splet okolnosti. To što su u jednom periodu u
Slobodi igrali većinom Bošnjaci, kao i to što je, samo par godina pred ovaj
rat, u svojim redovima Sloboda imala pet fudbalera istog prezimena -
Milošević!
Kad se sada toga prisjećam, još sam sigurniji
kako su to bili geni. Ipak su moji korijeni, moje porijeklo iz Hercegovine. A
genetika stvara nacionalizam s izvornim značenjem, ovaj drugi je već stvar
individua.
Također, vrijeme i okolina su me navodili da
slušam i volim mnoge pjesme. Genetika se borila s vremenom. Nije baš bilo često
da se, u to vrijeme, naiđe na momka od petnaestak godina koji će početi
govoriti kako od muzike najviše voli - sevdalinku! Ja sam bio taj, a naravno da
je i do te ljubavi došlo mojim upoznavanjem sebe i traganjem za onim što moja
duša treba, a ne što joj drugi nude!
Ovih sam dana još nešto pominjao, pitao i sebe i
druge zašto Husein Kapetan Gradaščević nije opjevaniji u tim istim
sevdalinkama. Preciznijih odgovora nisam dobijao, kao ni potvrde većeg znanja
drugih o njemu. Koji su ga voljeli, drag im je bio samo zato što je bio dobar vojskovođa,
i što je bio Bošnjak! A kad im kažem kako je on u svojoj vojsci imao i značajan
broj pravoslavaca, njihove se misli počinju kolebati. Uzalud mi je dalje
objašnjavati kako njihovo, jednako kao i moje, mišljenje ne treba da ima
nikakve veze. „Zmaj od Bosne“ je bio to što je bio, veliki heroj, Bosanac,
prijatelj pravoslavaca i svih koji su bili spremni i voljni pridružiti mu se u
borbi protiv prevelikog uticaja Turske. Onog što mu, eto, neki sad još i
najviše zamjeraju!
Razmišljajući ovako, dođoh do potvrde još jednog
pravila. Rat mijenja mnoga razmišljanja, osjećanja. Tako će, četnici biti svi
koji budu nosili četničku uniformu, kao što ćemo mi biti svi patriote koji stanemo
pod zastavu s ljiljanima!
Rat
mijenja osjećanja, ali ne i činjenice. A one koje se još nisu desile, ne znamo
ni kakve će biti!
Zato sam oćutao današnju Džemovu provokaciju.
Nisam siguran koliko bi me razumio. Kad ni ja sam sebe još potpuno ne znam!
Znam samo da bih bio radiji da „Buk Bijela“ bude
puna. Spreman sam prvi postaviti minobacač na Kotlišta, sačekati da ispalimo
sve mine koje budemo donijeli i, ako bude potrebno, tek se zadnji povući.
Ako tuda naiđemo na putu prema Foči, bez minobacača, bude nam naređeno da selo oslobodimo, zauzmemo, naređenje će biti da se civili ne ubijaju. Isto bi bilo ako bi i pravili diverzantski upad, s ciljem zarobvljavanja onih koje bismo razmjenjivali za naše.
Ako toga bude, tada će mjesta za mene biti. Čak sam siguran da bi teže bilo spriječiti me u toj želji. Ja sam samo trenutno uz minobacače.
Baš tako ih i noćas, prolazeći dalje kroz maštu,
potpuno ostavljam postrani.
Ući u selo neće
biti problem, to smo već
dokazali. Za akciju je možda pogodnije
ići u Predražje, ali je volja većine da to bude Sjenokos. Meta su tri susjedne
kuće, opravdanje - što pouzdano znamo kako su Milovan i Đorđo sudjelovali u njihovom
napadu trećeg jula. Slobodana niko nije vidio, ali više ni ja nisam siguran
da nije i on bio.
Opkoljavanje ove
tri kuće, također, nije neizvodivo. Dovoljno je nas desetak. Još toliko da čuva
odstupnicu. Mislim da opet ne bih bio u situaciji da biram, a vjerujem kako bi
ih više bilo koji bi me željeli imati na oku. Makar to bio razlog da neki drugi
ostanu iza.
Ne mogu a da se ne prisjetim dana dok smo još
bili u selu. I tada se u mene sumnjalo, ali ne kada je trebao dobrovoljac da se
pridruži najisturenijima, Izetu i ostalima. Zato sam još sigurniji kako bih bio baš među onma koji direktno
izvode akciju. Još jednom to provjeravam, manje je razloga da sumnjam nego prstiju na mojim rukama.
Vrijeme napada
je gluho doba noći. Oko jedan iza ponoći, to mi se čini idealnim. Svi spavaju,
niko se ničem ne nada. Mislim da bi to
bilo vrijeme kad ni ostali Srbi u
okolini, posebno ovi u Prijedražju, ne
bi brzo shvatili o čemu se radi. Dogovor je da ne otvaramo vatru, a ako i
budemo prinuđeni, da ne budemo predugi, previše bučni i sumnjivi. Da može
izgledati kako su oni pili, pa pucali iz šenluka.
Sve smo
dogovorili, sad se mi dalje raspoređujemo. Misli me gone da se moram
naći u grupi koja ide uz Slobodanovu kuću. Baš tako, samo dvojica ostaju kod
Đorđove, dvojica da motre na ostatak sela prema Berabovini i Pušinama, a po
trojica idemo na Milovanovu i Slobodanovu kuću. Ne razmišljam koja su druga dvojica sa mnom.
Raditi nam je
što i ovima iza, jedan motri na prozore, za slučaj da neki pođu bježati, dok
dvojica upadaju. U istom trenutku krećemo s provaljivanjem vrata, satove smo
dobro podesili. Ne sumnjam ni u
koga, svi imamo određenih iskustava. Dovoljno je da se samo prisjetim Mrežice i
kuće Huseina Mahmutovića, ne vjerujem da su bilo koja od ovih vrata tvrđa.
U drugu mogućnost neću ni da pomišljam. Kad bi izbjegli provaljivanje i pokušali
pozivanjem na predaju, nikako ne vjerujem da bi nam uspjelo. Poslije svega što
su nam uradili, ni ja na njihovom mjestu ne bih drukčije reagovao. Nije
isključeno da jedan od njih, ili sva petorica, ako su i Milovanovi sinovi tu, nemaju
običaj da spavaju s puškom kraj glave. Tako bi došlo do pucnjave, na što bismo
mi morali biti spremniji, pa prije nego bi požurili s izvlačenjem...
Nisam siguran, ali je možda Džemo u pravu. Možda
ja baš i nisam kadar za ovako nešto, bez uslovljavanja. Ako i nisam, nije ni
pametno. Zato sam, u svakom slučaju,
spreman da obijam i budem prvi koji ulazi unutra. Tako, da mašta sve
ubrzanije radi.
Kuću smo dobro
osmotrili, ne moramo ni kroz vrata. Prozori su niski, dovoljan je malo snažniji
udarac kundakom. I moj spretni skok.
Nemaju se kad
razbuditi, shvataju da nemaju šansi. Moj kolega ostaje da na nišanu drži
Jovanku i Slobodana, a ja žurim u drugu sobu. Mada vjerujem kako je prazna! Još dok se nije znalo šta će se s
Fočom dogoditi, u čije će ruke prvo pasti, neki od Srba su, koji su imali
familije po Crnoj Gori i Srbiji, posklanjali svoju djecu. Svi smo znali da je
to i Slobodan uradio. Otud i moje
iznenađenje. Ne priznajem ni sebi, ali osjećam kako se graniči s razočarenjem.
Uz pomoć mjesečine koja direktno bije u njihovu sobu, jedno kraj drugog leže
oni: Borko, Zdravko i Nataša!
Požurili da ih
vrate. Poželjeli ih. Ima mjesec i po kako smo zadnji put dolazili i ubili onu
trojicu. Samo su prvih nekoliko dana ponovo postavili straže, a sad se toliko
opustili da su i djecu vratili...
Ne, nisu oni
toliko sigurni. Straža nemaju, jer im fali ljudstva. Onako kako smo i mi lako odustali od prakse
koja je jedno vrijeme važila na Trebovoj, čim su civili otišli. A ovdje je
situacija još nezgodnija, kuće su tako razbacane da bi svake noći pola sela
moralo stražariti!
Ali, recimo da
su im došli na vikend. Da je sudbina tako htjela. Da se u ovakvim okolnostima Borkov
i moj pogled ponovo sretnu, pošto se
sjećam kako smo skoro plakali zadnji put, kad sam čuo da treba ići i došao se
pozdraviti s njim.
Ni jedan to
nismo očekivali. U mašti sam
miran, ali me na javi oblijeva neki čudan
znoj.
Ne mogu pomoću
mjesečine jasno da vidim Borkov izraz lica, da mi se tako kaže je li mu mrsko
što me vidi! Ne vidim, ali sam siguran da jeste. I strah ga je. I mene i moje
male, crne istočnonjemice.
Ne vidim, ali
sam siguran kako mu je makar malo lakše što vidi mene a ne nekog drugog.
Griješim. I
treba biti da nisam u pravu. Koliko
već tvrdim kako sam kadar izvršiti ovaj zadatak. Zašto bi, onda, njemu trebalo biti draže što pušku uperenu u njega
držim ja a ne neko drugi!?
Zdravko je još
dijete, on se još ne budi. Nije ni svjestan šta se dešava, misli da su samo
ružni snovi. Zato žuri oči da ponovo zatvori, kako bi promijenio slike sna.
I Borko je još
dijete, ali je on i dovoljno odrastao da bude svega svjestan. Ipak, ne i toliko
da pravi razliku između mene i nekog drugog.
Ne mogu da vjerujem kako bi ovakva situacija
djelovala na mene. Ledim se zbog svoje mašte, koju podsvjesno želim da nikad
ne doživim. Sam ne znam, drugi mi niko nema reći, da li je to samo zbog Borka.
Zbog jednog malog, tek stvaranog prijateljstva, koje je možda i zaustavljeno u
izgledima da ikad preraste u veliko.
Lažem sebe da nije zbog toga, već zbog mog brata
Elvina. Možda i jeste, zbog čega bi mi inače baš on sad padao na um. On i
ostali dječaci, možda samo godinu od Borka mlađi, koji su nekoliko puta u
logoru izvođeni na strijeljanje. Kako su se oni tada osjećali, oni ispred nisu
gledali nikog poznatog. Nikog ko bi im davao više nade!
Uzalud se zavaravam. Već sam nekoliko puta o tome
razmišljao, pokušavao sam shvatati osjećaj bezosjećajnosti straha,
bespomoćnosti koju su ta djeca morala svaki put iskušavati, nikad nisam do
kraja dolazio do odgovora, ali se nikad nisam ni osjećao ovako ledeno!
Malo slabim
mjesečinu, da ne moram zamišljati ni svoj ni Borkov pogled. Čak i žurim da
svoj skrenem lijevo.
Uzdišem duboko. Na trenutak mi misli idu njihovoj rodici Mladenki, koja bi trenutno trebala da je u Beogradu, ali kako su Mila Zekovića dofurali nazad iz Crne Gore, što ne bi moglo biti i da iz Srbije urade isto s Pavlom, a kćerka iz nekih razloga dođe s njim, i bude gore u gostima...
Ovo, sigurno, ne bi bio lijep naš ponovni susret,
iako ih sve zamišljam iste. Ako oni nisu, vrijeme se promijenilo.
Njih zamišljam iste, ja sam sigurno isti, ali je vrijeme
drugačije. I Borko je isti, samo umjesto četrnaest, sada ima petnaest nevinih
godina. Razlika je baš ta jedna godina, u kojoj se sve promijenilo!
Koliko čovjek ima volje prizivati te promjene. Ne
znam, valjda onoliko koliko upozna sebe.
Ja sam se brzo umorio. Ne želim više tako
razmišljati. Čini mi se puno lakšim da se povratim minobacaču. Ako do toga
dođe, siguran sam da bih mogao. Donijeti ga na Kotlišta, sračunati bilo koje
elemente, i dati signal za gađanje. Čak, ako bi i to bilo neophodno, mogao bih
lično ispaljivati mine. U tom se slučaju ne bih ni s kim gledao u lice.
A kad je tako, onda nemam o čemu ni razmišljati.
Vrijeme je i da zaspim, i sudbini pustim da uredi kako je planirala.
Slala me je u Trošanj, na Bjelašnicu, sigurno ima
još spremnih situacija u kojima će me podsjećati na amanet. Moje će biti samo
da se snalazim u njima.
Buk Bijela
